Dotepenci vs. Purgeri: U ZOO-u samo autohtone zagrebačke vrste

Prije više od dvadeset godina svjedočio sam svađi između rođenih Zagrepčana i dotepenaca u jednoj živopisnoj gostionici na Jarunu, koji je tada bio predgrađe urbanog Zagreba. Pivo je teklo u potocima, a sukob je počeo najprije zajedljivim dobacivanjem, zatim uvredama, a onda i pokojom šakom koja ipak nije prerasla u opću tučnjavu.
 
Ne bu tu mene niko jebal. Ja sam se tu skotil  grmio je jedan rođeni Zagrepčanin na čudnoj kajkavštini, kakva je tada bila uobičajena na zagrebačkoj periferiji. Dvadesetak godina kasnije mogli smo čuti sličnu izjavu, ali sada iz usta visokoobrazovanog Zagrepčanina. Razlika je nebitna, tek svjedoči o vremenskoj distanci te daje naslutiti da je njezin autor akademski obrazovani građanin s dugogodišnjim direktorskim iskustvom, a ne poluobrazovani stanovnik zagrebačke periferije.
 
Ne mičem se iz Zooološkog vrta. Ja sam ga stvarao i neću dopustiti da dotepenci poput Milana Bandića i Slobodana Ljubičića unište moj rad. U Zagrebu sam rođen i neću se dati pomesti onima koji ovaj grad ne vole  rekao je sada već bivši direktor Zoološkog vrta Mladen Anić. Bijesan i onako zajapuren s visoko uzdignutim kažiprstom ulijevao je strah i stvarao nelagodu Zagrepčanima, bez obzira na mjesto njihova rođenja.
 
Formalno gledano, izjava se ni po čemu ne razlikuje od iskaza poput, npr., "Neće mene Srbin" ili "Neće mene žena" ili "Neće mene peder" ili "Neće mene patuljak smjenjivati!". Bogu hvala, u hrvatskom javnom životu rasistički, šovinistički i seksistički diskurs uglavnom je postao neprihvatljiv te su govornici u tom smislu postali jako oprezni. No, zbog vječne potrebe za nekim kolektivnim krivcem za sve naše nedaće, neka vrsta "regionalnog rasizma" još se tolerira  objašnjava mr. Nino Raspudić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

 Žalosno je što se gospodin Anić, umjesto vlastitom stručnošću i rezultatima svoga dugogodišnjeg rada, legitimira mjestom rođenja, a protivnike ne pokušava raskrinkati na temelju njihovih postupaka, već na osnovi njihova podrijetla, dakle nečega što nisu mogli birati i za što nisu "krivi", kao što ni on nije "zaslužan" za činjenicu što se rodio. I to upravo u Zagrebu, gradu čijih je pola današnjih stanovnika rođeno negdje drugdje. A i od one druge polovice većina još ima čvrstu vezu sa zavičajima svojih roditelja  ističe Raspudić.

Dotepenci su puno dali Zagrebu, ali i Zagreb njima, jer su mnogi u njemu stekli obrazovanje, slavu, bogatstvo. Ljubav je obostrana, jer svaki je grad koji ne privlači nove stanovnike osuđen na stagnaciju i propadanje. Dakako, i rođeni Zagrepčani imaju pravo na svoje strahove. Dotepenci dolaze s velikom ambicijom, željni su uspjeha i znanja, a to katkad one koji su rođeni u velikom gradu može živcirati jer ih tjera na dodatne napore. Jer nije lagano naći mjesto pod suncem u metropoli, potrebno je uložiti dodatni napor da bi se opstalo, a to onda dovodi do žestoke, često i nemilosrdne konkurencije. Mjesto rođenja samo po sebi ništa ne jamči, valja se dokazati u stvarnom životu.

 Da spletom povijesnih okolnosti nije postao glavni grad Hrvatske, a time i društvenopolitičko i gospodarsko središe u koje su se, pogotovu za ubrzane industrijalizacije, doseljavali toliki "dotepenci", Zagreb bi ostao grad gabarita Križevaca ili Varaždina. Metropole su po definiciji otvorene sredine, a isključivost je pokazatelj primitivnog i provincijalnog mentaliteta. Paradoks je "zagrebačkih fundamentalista" u tome što se identificiraju s velikim gradom, zaboravljajući da je njegova veličina golemim dijelom upravo rezultat doseljavanja novih stanovnika i rezultata njihova rada  kaže mr. Raspudić upozoravajući na iskrivljenu logiku "zagrebačkih fundamentalista".

 Ako bismo prihvatili tu apsurdnu logiku, mogla bi se postaviti i sljedeća pitanja: Budući da je npr. Dušan Vukotić Hercegovac, hoćemo li ubuduće govoriti o "Hercegovačkoj školi crtanog filma" i njezinu Oscaru? Ili o hercegovačkoj novinarskoj lucidnosti Veselka Tenžere? Ili, recimo, premjestiti Ciboninu dvoranu u Draženov rodni Šibenik? Ili Matoševu klupu u njegov rodni Tovarnik? Ili, pak, "dotepencima" poput Ćorluke, Modrića, Eduarda zabraniti igranje u Maksimiru? Premjestiti Ured predsjednika u Orahovicu, Vladu u Split, a Sabor u Osijek?

Vratiti vrbe na Vrbik, trnje na Trnje? Kip bana Jelačića otpremiti u Vojvodinu? A što tek učiniti sa Zoološkim vrtom? Pa tamo su sve životinje "dotepenci"! Hoće li i tamo stanovati samo autohtone zagrebačke vrste?  pita se Raspudić te zaključuje:  Jao onome kome je glavna zasluga u životu mjesto rođenja, boja kože i ostale rođenjem zadane "kvalifikacije".