Doživotna koma ili eutanazija?

Godinama je vegetirala, a umrla je u mukama, morena glađu i žeđu. Riječ je, naravno, o planetarno poznatom slučaju Amerikanke Terri Schiavo i načinu na koji je ta mlada žena bila prisiljena umrijeti.
 Bila sam zgrožena zbog krajnje nehumanosti i neetičnosti, bila je to pasivna nedobrovoljna eutanazija, nikako čin milosrđa  tvrdi doc. dr. Vesna Vargek-Solter, šefica odjela intenzivne skrbi Klinike za neurologiju u bolnici u Vinogradskoj u Zagrebu. Za trideset godina rada u intenzivnoj njezi vidjela je petnaestak slučajeva bolesnika koji su pali u vegetativno stanje, nitko se iz te kome, kaže, nije probudio, nitko se nije vratio, ali mozak tih bolesnika nije mrtav. O čemu je onda riječ?

 Trajno vegetativno stanje ili tzv. vigilna koma uglavnom je posljedica prolaznog poremećaja srčane cirkulacije. Kad iz nekog razloga dođe do zastoja srca, mozak će ostati bez cirkulacije. Ako se reanimacijom ponovno uspostavi cirkulacija, ali nedovoljno brzo  a riječ je o minutama  pacijent preživi, ali propada mu vanjski dio mozga, korteks ili moždana kora jer je taj dio mozga ostao bez kisika. Istodobno su moždano deblo, hipotalamus, talamus i ostale dublje strukture mozga sa životnim centrima sačuvani  govori dr. Vargek-Solter.

Moždana kora i svijest
 A kako upravo moždana kora nosi dio svijesti, razumijevanja, percepcije vanjskog svijeta, u pacijenta dolazi do poremećaja stanja svijesti, odnosno do komatoznog stanja. Mehanizam budnosti i spavanja pacijenta nije poremećen. On ima svoje intervale budnosti i spavanja, ali on nije s nama. On ne reagira na podražaje, ne kontrolira stolicu i mokrenje, ne može se sam hraniti, već hranu prima putem sonde, koja se najčešće spoji izravno u želudac. Ali spontano i samostalno diše.

Pacijent nije priključen na aparate i za njih nema specifičnih lijekova  kaže naša sugovornica i, vraćajući se na način smrti Terri Schiavo, napominje:  Ako je centar za glad u hipotalamusu, znači da je mlada žena mučena glađu i žeđu, a to nije mogla reći.
Koma može biti i povratno stanje, stanje nakon kojega se pacijent djelomično ili potpuno oporavlja. A sve ovisi o uzroku komatoznog stanja.

 Koma može biti dijabetička, ovisnička. Koma može biti i posljedica moždanog krvarenja. I u takvih je pacijenata svijest poremećena, oni žmire, leže kao u dubokom snu. Ali njihova moždana kora nije uništena, i zato se oni mogu polako buditi isto kao i pacijenti u komi nakon traume  objašnjava naša sugovornica.
 To je nešto sasvim drugo od osoba koje vegetiraju. One leže i gledaju. Da li nešto i vide? Ne znamo, jer od njih nemamo nikakve povratne informacije. Međutim, obitelji koje njeguju svoga tako teško bolesnog člana tvrde da su s njim uspostavile kontakt. To nije moguće objektivizirati, ali isto tako nemam razloga vjerovati da to nije tako.

Mi nemamo podataka o tome koliko je u Hrvatskoj trenutačno pacijenata u vigilnoj komi. Doc. Vesna Vargek-Solter osobno zna za četiri pacijenta Vinogradske bolnice koji, kaže, već sedam-osam godina žive u tom stanju u svojim obiteljima.

 Znam za jednu bolesnicu koja je u vigilnoj komi ležala čak 25 godina. Umrla je od infekcije, kao što na kraju uvijek i umiru te osobe. Njima je potrebna iznimna njega i najčešće se za svoju već odraslu djecu brinu roditelji. Drže se doista herojski i nadaju se, kao i liječnici, da će jednoga dana i njima medicina znati pomoći. Ako uzmemo u obzir značenje same riječi, u slučaju Terri Schiavo nije bila riječ o eutanaziji. Jer, riječ eutanazija znači dobra, blaga smrt, a Terri je bila prepuštena sporom, 15-dnevnom umiranju od žeđi i gladi.

Zakon još iz 1929.!
 Aktivna eutanazija u tom bi slučaju, ako je već eutanazija dopuštena, bila humanija  kaže Hrvoje Jurić, asistent na Katedri za etiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. U desetljećima staroj raspravi o pomoći pri umiranju, nastala je već cijela klasifikacija eutanazije. Može tako biti aktivna, kad se nekome da neko smrtonosno sredstvo, pasivna  kad ga se isključi s aparata ili prestane umjetno hraniti  kao u slučaju Schiavo. Može biti dobrovoljna, ako to netko sam traži, ili nedobrovoljna  ako je osoba u takvu stanju da se ne može sama izjasniti. O eutanaziji se zapravo raspravlja već stoljećima, pa je Thomas More 1516. godine u Utopiji savjetovao neizlječivo bolesnima da se  sami požure ili ovlaste nekoga da im u tome pomogne. Prvi zahtjevi da se eutanazija legalizira javljaju se početkom 20. stoljeća, a privilegirani oblik ubojstva na nečiji izričit i ozbiljan zahtjev poznavao je Krivični zakon Kraljevine Jugoslavije još 1929. godine. Za one koji su nekoga usmrtili iz sažaljenja prema njegovu bijednom stanju, bila je predviđena vrlo blaga kazna do tri godine zatvora!

Bitan je stav javnosti
Dr. Mengele i njegovi sljedbenici krivi su što je nakon II. svjetskog rata blaže kažnjavanje eutanazije izbačeno iz Kaznenog zakona, koje se u hrvatski pravni sustav vraća 1998. godine, no oskudnijom formulacijom nego u zakonu iz 1929. godine. Po našem Kaznenom zakonu, usmrćenje na nečiji izričit i ozbiljan zahtjev može se kazniti zatvorom od jedne do osam godina. Za eutanaziju tako najmanja kazna može biti samo godinu dana zatvora, dok je to pet godina za obično ubojstvo. Međutim, to ne znači da je eutanazija dopuštena, upozorava prof. dr. Anita Kurtović sa splitskog Pravnog fakulteta. U nas je na snazi treće, srednje rješenje, pa niti se eutanazija dopušta, niti bi bila strogo kažnjena da je netko počini, kaže prof. Kurtović, ističući kako to pitanje valja otvoriti u javnosti. Hrvoje Jurić, za kojega je eutanazija moralno problematičan, ali i moralno dopustiv čin, također ističe da je takva pravna regulacija nedovoljna.
 
O tome valja otvoriti raspravu kako bi se iskristalizirao stav javnosti, a i liječnika, među kojima je eutanazija još tabu tema  kaže Jurić, zauzimajući se za preciznu pravnu i etičku regulaciju.
U uvjetima današnje Hrvatske, a i siromašnih ljudi u bogatim zemljama, na eutanaziju se može gledati i sa sasvim druge strane. Jer, koliko hrvatskih umirovljenika nema novca za skupe lijekove koji nisu na listi, koliko ih čeka mjesecima na pretrage i operacije...

Najteži trenutak u životu bio je dan kad sam doznala da je Mihaeli pri sudaru puknuo vratni kralježak. Mozak je predugo ostao bez kisika, a kako je Hitna pomoć došla prekasno, kompletna funkcija mozga je odumrla kaže Biljana M. iz Zagreba, čija je dvadesetogodišnja kći prije 15 godina teško stradala u prometnoj nesreći. Dok je ležala u komi, Mihaelu su samo aparati održavali na životu. Dijagnoza je bila poražavajuća: ako se ikad i probudi, moždane funkcije neće se vratiti i samo će vegetirati. Postavila sam se kao roditelj: živa je, diše, brinut ću se za nju i služiti je, samo nek je tu. Ali to nije život. Ona to nikad ne bih htjela kaže Biljana te dodaje da je to bila najteža odluka koju je donijela. Kad sam se pokušala postaviti kao čovjek, ne samo kao roditelj, shvatila sam da puko preživljavanje u krevetu netko tko je u cvijetu mladosti nikako ne zaslužuje zaključila je Biljana, koja je nakon tri dana odlučila okončati kćerine muke i ipak ugasiti aparate. (K. R.)