Kolumna

Doživotna osuda M. Bajića i Z. Milanovića

Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Mladen Bajić
Foto: Patrik Macek/PIXSELL
Mladen Bajić
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Zoran Milanović
Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
zoran milanović
09.08.2016.
u 13:14
Nevjerojatno je što su ozbiljni politićari i mediji u stanju učiniti od nekolicine izgrednika, a minorizirati probleme iza kojih stoje organizacije i moćnici
Pogledaj originalni članak

N aše političke elite ni u tijeku suđenja za udbašku likvidaciju u Njemačkoj, kad je to imalo smisla, nisu imale snage pokrenuti sveobuhvatnu potragu za nestalim “udbaškim dnevnicima” kao što su revno, širokim tumačenjem zakonskih ovlasti, tražili navodne “topničke dnevnike”.

Zašto bi se onda nakon presude nešto promijenilo. Već iz prvih reakcija na presudu za ubojstvo koje je iz niskih pobuda organizirao Titov režim sasvim je izgledno kako su krajnje naivna očekivanja motivirana visokim pobudama.

Sve je svedeno na nekoliko verbalnih premetaljki i prepucavanja. Zoran Milanović nije šokiran što je osvijestio da je kao premijer na sve moguće načine pokušao zaštititi osumnjičene organizatore udbaške egzekucije, za što sada po sudskoj ocjeni postoji vrlo ozbiljna vjerojatnost, već što ih je bivši predsjednik dr. Franjo Tuđman, u kojeg se lani kad mu je trebalo zaklinjao, bio prinuđen koristiti u okviru svoje nužne politike pomirenja u dramatičnim ratnim okolnostima.

Vlasnici i akteri “udbaških dnevnika” i dalje mogu mirno spavati, država neće provoditi koordinirane pretrage i druge akcije u potrazi za nestalim dokumentima Titova režima.

Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Foto: Luka Stanzl/Pixsell

Štoviše, svjedoci smo nevjerojatne inverzije da protagonisti tog režima, pa i njegovih najzloglasnijih službi, nasljednici njihove imovine i dosjea, zaštitnici i/ili djeca u manje ili više zabavnom tonu pišu povijesne optužnice i lakonski dijele demokratske lekcije.

Nevjerojatno je što su ozbiljni političari i mediji u stanju učiniti od nekolicine kratkovidnih izgrednika u Kninu koji očigledno nisu proizvod neke organizacije, a s druge strane minorizirati društvene probleme iza kojih stoje organizacije i državni moćnici.

Već je drugi dan skupina anonimnih kninskih galamdžija i obijesnih mladića koji domoljublje shvaćaju na posve pogrešan način zasjenila čak i površno bavljenje posljedicama presude Perkoviću i Mustaču koje se opet svelo na paušalne kritike hrvatskog pravosuđa i tek pokoju političku kritiku Milanovića zbog “lex Perkovića”, i to više kroz citiranje reakcije Andreja Plenkovića.

Prvo, treba reći da je hrvatsko sudstvo u slučaju Perković i Mustač odigralo časnu ulogu jer se u konačnici oduprlo pritiscima izvršne vlasti na čelu sa Zoranom Milanovićem. Milanovića ni onda, a ni danas mediji ne pitaju što je istina od svih njegovih obrazloženja zašto je tako uporno štitio, jer je to bio jedini razuman razlog, osumnjičene za politička ubojstva u komunizmu – i pod cijenu kompromitiranja Hrvatske u EU i svijetu. Drugo, zašto nikad nije kao sa sucima zaratio s Mladenom Bajićem koji je zastarom uporno branio neprocesuiranje Perkovića i Mustača.

Treće, ako je šokiran time tko je stvarao Hrvatsku, je li šokiran time kome, između ostalog, može zahvaliti sve što je SDP naslijedio od partije kojoj su služili Perković i Mustač. SDP godišnje više zaradi od naslijeđene komunističke imovine nego od članarine da bi danas Milanović mogao samo tako olako odbaciti bilo kakvu vezu s bivšim udbašima.

Četvrto, nije li nakaradno da i nakon 26 godina narod mora tražiti odobrenje za uvid u arhivu navodno poraženog totalitarističkog režima od nasljednika Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, i da ih barem presuda njemačkog suda ne motivira da se konačno, u okviru Narodne koalicije i za dobro svoga naroda, riješe sramotnog povijesnog tereta. Ili je cijena stvarno tako velika da to još nije moguće.

Zar će opet neki odvjetnik koji istjeruje pravdu poput Siniše Pavlovića u ime Gizele Đureković morati mjesecima moljakati i čekati od nasljednika bivše zločinačke partije da im omoguće uvid u arhivu da bi onda ustanovili kako nedostaju izvješća sa 65 od 141 sjednice CK SKH.

Možda je sud u Münchenu i pogriješio nepravomoćno osudivši Josipa Perkovića i Zdravka Mustača na doživotni zatvor, pa na koncu mogu biti i oslobođeni, ali kako objasniti da našim državnim odvjetnicima isti materijal nije bio dovoljan čak ni za spoznajno najnižu razinu – osnovanu sumnju da to istraže, već su nakon izvida odbacili kaznenu prijavu, ne prepustivši čak ni sucima da bez rasprave riješe eventualne dvojbe. Njemački sud ponuđenu priču ocijenio je vrijednom osude, a naš DORH pod vodstvom Mladena Bajića ni vrijednom istrage!?

Kakav fijasko u tako kapitalnom slučaju. I zastaru je Mladen Bajić tumačio na štetu žrtava, a u korist osumnjičenika, i to protivno sudskoj praksi. Žrtvama Titova komunističkog režima, obitelji ubijenog Stjepana Đurekovića, u Hrvatskoj nije pružena ni mogućnost da pokušaju doznati tko su sudionici likvidacije.

Stoga sam u prvoj “vrućoj” reakciji na doživotni zatvor bivšim čelnicima Udbe poslao SMS: “To je doživotna osuda Bajića i Milanovića”, na što mi je moj manje zaneseni sugovornik, očito s pravom, uzvratio “Trebala bi biti, ali neće”.

>> Potvrđeno: Debata između Plenkovića i Milanovića održat će se u petak u 20 sati

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 2

DU
Deleted user
09:29 10.08.2016.

Potpuno ste u pravu sa svojim tvrdnjama. Interesantno je da i nakon presude portali su na naslovnicama govorili o napadu na kednu ženu u Londonu, samo dan nakon presude!!! Danima nakon toga, do ovog vašeg komentara, ništa! Jedna kurtoazna emisija s Togonalom na čelu, da se ne bi reklo da nema ništa i to je sve! Mislim da je to povijesna presuda jednom režimu koji je radio zlodjela! Zamislite koliko je još toga bilo i dobro ste rekli, nasljednici tog sustava nam dijele demokratske lekcije! Slično se dogodilo i s proteklim Domovinskim ratom, sada nam Srbi dijele lekcije o demokracije i svojim strahovima, kao da se i mi i naša djeca nismo bojali tenkova, granata, klanja, ubijanja, srbovanja...Mi jednostavno moramo biti uviđavni da se netko ne uvrijedi, a svi drugi po nama mogu s... kako hoće! Stvarno degutantno!