Dvije male Gvatemalke, Maria Teresa i Maria de Jesus Alvarez, rođene su 2001. godine kao sijamske blizanke, spojene u tjemenu. Nakon 22-satne operacije 5. kolovoza 2002. godine djevojčice su razdvojene, a obje su preživjele operaciju. Do tada, postotak preživljenja takve operacije bio je oko 50 posto, u deset godina do te operacije takvih je zahvata u svijetu obavljeno samo šest, no za ovu je operaciju korištena najmodernija tehnologija tog vremena nakon višemjesečna planiranja. Operacija se morala obaviti, bio je to jedini način da dvije djevojčice prežive. Operacija je obavljena na znamenitom sveučilištu UCLA u Los Angelesu, u njoj je sudjelovalo oko 50 ljudi predvođenih dr. Jorge Lazareffom i dr. Henryjem Kawamotom.
Iako u mirovini, dr. Henry Kawamoto i dalje je tražen, ali našao je vremena i da posjeti Zagreb. Ponajbolji svjetski kraniofacijalni kirurg u utorak je održao predavanja hrvatskim, slovenskim i doktorima iz Bosne i Hercegovine. Dr. Kawamoto s liječnicima će Klinike za maksilofacijalnu kirurgiju KB-a Dubrava provesti i neke složene operacije. Na sedmero djece s deformacijama lica obavit će zahvate koji do sada nisu bili mogući ne samo u Zagrebu nego ni u cijeloj regiji.
Pristao iz kaprica
Jeste li prvi put u Hrvatskoj?
Ne, ovo je drugi put. Prvi sam put bio u Dubrovniku 2012. Smatram ga vrlo šarmantnim gradom. Zagreb smatram vrlo zanimljivim, posebno zato što je izvoran, netaknut, nije uništen u sukobima kakvih je ovdje, na žalost, bilo. Imao sam vremena obići ga iako sam ovdje doista vrlo zaposlen! No, zato i jesam ovdje.
Što je razlog vašeg posjeta?
Dr. Vedran Uglešić slušao je moja predavanja u Ferrari u Italiji, a bili smo i u Ohridu u Makedoniji. Zamolio me da dođem, pogledam neke pacijente i održim nekoliko predavanja. Bilo je sjajno vidjeti i ljude iz Slovenije i BiH na predavanjima. Ovo je područje za mene još misterij, kao što je i za većinu Amerikanaca, većina ne zna gdje je to. Iako je povijest doista fascinantna. To znam jer uvijek pročitam nešto o povijesti zemlje u koju dolazim, to je i svojevrsna geografska vježba za mene.
O čemu ste držali predavanja našim liječnicima?
Imao sam jučer osam predavanja, jedno je bilo o povijesti područja kojim se bavim. To je relativno novo područje, koje datira iz 60-ih godina prošlog stoljeća. No, bilo je to u vrijeme kada sam tek ulazio u taj svijet pa sam imao sreću da sam se mogao družiti s onima koji su to područje i osnovali. Predavao sam i o tome kako postati boljim kirurgom. Usporedio sam to s automobilskim utrkama, njima sam se i sam bavio. Jer, i u jednom i u drugom slučaju stvar je u detaljima. U utrkama morate znati sve detalje ne samo o automobilu već i o stazi motora koji vozite, ne samo o zavojima nego i o konfiguraciji, brzini kojom možete voziti na nekom dijelu. Tako je i s operacijom, ako želite da ona prođe brzo i sigurno, onda morate znati anatomiju do u detalj. Vidim puno sličnosti u utrkivanju s, u osnovi, svime što radite u životu. Stvar je i u potpunoj koncentraciji. Kada sam se utrkivao, samo amaterski, utrke su trajale oko 45 minuta, a dok sam vozio, nisam smio razmišljati ni o čemu drugom, ni o djevojci, ni o čemu. To je neki psihološki predah. Tako je i u operacijskoj dvorani. Također, stalno usavršavanje i potreba za obnavljanjem znanja nužna je, no tako je u svakoj profesiji ako želite u njoj biti najbolji.
Među rijetkim ste doktorima na svijetu koji su uspješno izveli operaciju razdvajanja sijamskih blizanaca.
Nismo u tome bili prvi, no tu smo operaciju obavili nakon dosta vremena u odnosu na prošle. Usto, smrtnost je do tada bila visoka, čak 50 posto. Djevojčice iz Gvatemale prije tri mjeseca proslavile su svoj 15. rođendan, na kojem sam bio i ja. Bilo je to doista lijepo iskustvo. Kada sam ih prvi put ugledao, prožeo me je čudan osjećaj jer bile su to dvije osobe koje se smiju i igraju, ali se ne mogu odvojiti. Od tada je bilo, nisam siguran, oko deset takvih operacija. Okolnosti su se promijenile jer je tehnologija znatno napredovala, napredak je postignut i u anesteziji, što bitno olakšava takve operacije. Danas se pišu znanstveni radovi na temelju toga kako su blizanci povezani radi predviđanja uspješnosti operacije. Zaključak je da se uspješno mogu odvojiti jedino oni koji su povezani tjemenom, kao što je to bio slučaj s našim blizankama. Tehnologija je, dakle, omogućila da, zahvaljujući snimkama spojenih blizanaca i njihovom manipulacijom, operacija bude uspješna. Danas je takva tehnologija dostupna svima.
Takva je operacija tražila i snažnu osobnu odluku.
Recimo da je to bio kapric! Nazvao me moj neurokirurg i pitao želim li to obaviti, a ja sam pristao ne znajući u što se upuštam. No, jednom kada smo počeli shvaćati u čemu je problem, spoznali smo da je riječ o ozbiljnoj stvari, netko bi mogao i umrijeti, a statistike nisu bile baš ohrabrujuće u tom smislu. Ipak, imali smo jako dobar tim, kao da smo bili u sportskoj momčadi. Jer, trebali ste odigrati savršenu utakmicu. Imali smo i 3D prikaze, sve planirali svakog tjedna. Nisam uopće bio nervozan sve do dana operacije. Točno sam znao što sve trebam napraviti, korak po korak, bio siguran u to, dok nisam uzeo skalpel u ruku i morao napraviti prvi rez. Pomislio sam, ako moje planiranje nije u redu, neće dobro završiti.
Bilo je još takvih operacija?
Pozvan sam da obavim još jednu takvu operaciju, no prenijeli su mi kako uvjeti u toj bolnici nisu najbolji. Bila je to jedna mala zemlja, a željeli su da se to obavi baš tamo. Odbio sam, a poslije sam doznao kako su oba blizanca preminula za operacije, pa je to, na žalost, ispala dobra odluka. Ali, da budemo pošteni, i u zemljama sa slabijim zdravstvenim sustavom od, primjerice, vašega, mogle bi se obavljati operacije toga tipa. Možda ne tako sigurno, ali ipak je moguće. Ovisi o doktorima, a upoznao sam doktore iz slabije razvijenih zemalja koji su bili dovoljno predani i motivirani, za koje vjerujem da bi stvorili uvjete za takvo što. Ipak, tada to nije bio slučaj.
Psihološka prepreka
Je li to bila i najteža operacija koju ste izveli?
Svakako, kada je riječ o planiranju. Kada smo počeli, sve se činilo da je u savršenom redu, da sve ode po planu. No, bila nam je to prva takva operacija pa i nismo znali je li to dobar plan, ali ipak smo uspjeli. Imao sam slučajeva vrlo ozbiljnih defekata pri samom rođenju, ljude s pretjerano razdvojenim očima, anomalijama na licu, čak i žrtava nesreće. Počesto je žrtve nesreće teže operirati jer su svoje lice gledali u ogledalu, a sada ga više nema. Kada ga ponovno pokušate izgraditi, imate tu ozbiljnu psihološku prepreku. Kada je riječ o djeci koje sebe ne znaju drugačije nego s anomalijom, to je korak naprijed, a ne veliki korak unatrag ili više malih koraka unatrag kao što je slučaj s ljudima stradalima u nesreći koje treba rehabilitirati. Bila je tako jedna šestogodišnja djevojčica koja je imala strašnu deformaciju lice. Mislio sam da sam napravio sjajan posao, a ona me pitala: “Dr. Kawamoto, kada ću dobiti natrag svoje lice?” Nije se mogla prepoznati!
Došli ste pomagati hrvatskim kolegama.
Da, uz sedmero djece riječ je još i o dvije žene s deformacijama lica. Uvjeti su, koliko vidim, u ovoj bolnici vrlo dobri, mislim da ćemo to obaviti uspješno. Vidio sam rezultate rada ovdašnjih kirurga na netom završenom sastanku, zaista su spektakularni. Vidite, ljudi misle kako se najbolje operacije provode u Sjedinjenim Državama ili u razvijenijim europskim zemljama, no to doista nije točno. Riječ je o zanatu, a on je isti svuda na svijetu. Imali ste i rat, i ja sam služio u Vijetnamu, na žalost ili na sreću, rat je dobar učitelj kirurgije. Naučite kako operirati brzo i učinkovito. Radite možda cijeli dan i noć, no uvijek je drugačije.
Bravo, nadam se da ce se svima od ovih sedam osoba kvalitet zivota popraviti.