Prije petnaestak dana u KBC-u "Sestre milosrdnice" otvorena je nova, suvremena kirurška dvorana za endoskopsku neurokirurgiju. Ministarstvo zdravlja uređenje je financiralo sa 2,5 milijuna kuna, a prema projektu koji je, prije izbora, pokrenuo tadašnji ravnatelj KBC-a i sadašnji pročelnik Klinike za neurokirurgiju prof. Krešimir Rotim.
– Takvu još imaju samo Zürich i Berlin – uvjeravali su nas neurokirurzi iz bolnice dok smo dogovarali posjet prvoj endo-alfa dvorani u Hrvatskoj.
Presvlačenje, pranje i priprema za posjet dvorani u kojoj se obavljaju operacije mozga i kralježnice trima najsuvremenijim minimalno invazivnim metodama prolazila je uobičajeno.
Dvorana obložena staklom
– Vidjet ćete našu novu salu – rekla je ushićeno mlada specijalizantica neurokirurgije Nikolina Sesar (30) dok je pružala svoje rezervno, čisto, kirurško odijelo i kapicu. Ona će za dvije godine postati i prva žena neurokirurg u Hrvata jer su u timu prof. Rotima, za razliku od ostalih hrvatskih bolnica u kojima ovom specijalizacijom vladaju muškarci, žene dobrodošle.
Ipak, ništa nas nije moglo pripremiti na ono što smo ugledali kada smo konačno stupili u dvoranu u kojoj se odvijala operacija tumora hipofize na mozgu. Osim vrata koja se otvaraju pritiskom na gumb, jedino što je podsjećalo na klasične operacijske sale bio je stol na kojemu je usred tamnoplave dvorane ležao pacijent oko kojeg su se nadvili kirurzi.
– Sala je posebno prilagođena zahtjevima endoskopske kirurgije – objasnio je prof. Rotim. Zidovi dvorane obloženi su, umjesto bijelim pločicama, tamnoplavim kaljenim staklom, a na podu oko pacijenta nema nijednog aparata. Oni vise sa stropa.
– Klasične pločice teško se održavaju, a fuge na njima pravo su mjesto u kojem se uvijek mogu kriti bolničke bakterije pa je staklo idealan odabir – nastavio je neurokirurg.
Aparatura koja visi sa stropa omogućuje kirurgu i operacijskom timu nesmetano kretanje jer riječ je o operacijama koje se izvode uvodeći instrumente u tijelo pacijenta kroz minimalne rezove.
– Monitori koji su postavljeni po cijeloj sali 40 puta uvećavaju sliku, a kako su spojeni s edukacijskom dvoranom, ono što se događa u sali, kao i ono što kirurg radi u glavi ili na kralježnici pacijenta, mogu vidjeti i čuti studenti ili liječnici koji žele pratiti operaciju – objasnio je. Skrivena od pogleda iza zida dvorane, pred aparatom spojenim na glavu pacijenta, moždane valove tijekom operacije pomno prati i jedina neurologinja koja je stalno zaposleni član neurokirurškog tima u Hrvatskoj dr. Marina Zmajević Schönwald.
– Ne slikajte mene – blago se nasmiješivši prosvjedovala je neurologinja.
– Ovi vam grafovi mogu reći više od mene – nastavila je pokazavši na monitor uređaja koji je bilježio moždanu aktivnost pacijenta tijekom zahvata.
Prateći grafove s moždanim valovima, ova liječnica na vrijeme može upozoriti kirurge pođe li što po zlu ili ako se previše približe dijelovima mozga čije bi oštećenje moglo izazvati trajne posljedice za pacijenta.
– Takvi su incidenti, ako tim ima zaposlenog neurologa, gotovo nemogući – rekao je prof. Rotim.
Idealno liječenje diskus hernije
U plavoj se dvorani dnevno obave i četiri operacijska zahvata, a riječ je o tehnikama kojima se, kaže prof. Rotim, trenutačno ne koristi nijedan drugi tim u Hrvatskoj. Osim endoskopske operacije hipofize, za koju se specijalizirao dr. Vatroslav Čerina, riječ je o operacijama kralježnice tubularnim refraktorima, endoskopskoj, ali i laserskoj operaciji diskus hernije koja ne ostavlja ni najmanji rez na leđima pacijenta.
– Ovim se metodama danas može riješiti i do 50 posto problema s diskus hernijom, a kandidati za ove metode nisu isključivo pacijenti kod kojih je potrebno ponavljati operacije ili imaju jako teška oštećenja kralježnice – objasnio je kirurg.
Osim kod laserske operacije, tijekom koje se između diskova kralješnice pacijenta iglom uvodi laserska zraka, koja "ispari" tekućinu što stvara bol i pritisak, ostale dvije tehnike na leđima pacijenta ostavljaju rez duljine oko centimetar i pol. – Kod klasične operacije ti su rezovi dugi i deset centimetara, što znatno utječe na oštećenja mišića i okolnih tkiva, pa osim što sam zahvat traje dulje, i oporavak pacijenta dugotrajniji je, a mogućnost komplikacija veća – istaknuo je. Nakon operacija minimalno invazivnim tehnikama oporavak pacijenta je i do 50 posto brži, a pacijenti uglavnom kućama odlaze već dva dana nakon zahvata.
– Jednoga od svojih pacijenata, koji je inzistirao da već drugi dan ode kući, inače poznatog sportaša, sreo sam dan kasnije kako pleše u disku – nasmiješio se prof. Rotim i dodao da to ipak nije baš preporučljivo iako se nakon ovih zahvata pacijenti, za razliku od preporuke mirovanja nakon klasične operacije, odmah moraju kretati i početi s rehabilitacijom.