Stari Grci ironičarom (eiron) nazivali su onoga koji kaže manje od onoga što misli, zna. Suprotno ironičaru stajao je hvastavac (alazon) koji je mislio da zna više nego što doista zna. Takve je Sokrat “obožavao” i jedan od načina da ih spusti na zemlju bila je ironija, suptilna vrsta dobronamjernog humora u kojem igra (paidia) postaje odgoj (paideia), danas bismo rekli, kao kod vrtićke djece, “učenje kroz igru”, zabavu i smijeh. U to je vrijeme javna scena u polisu preplavljena sofistima, komedijašima s kojima možete nakraj jedino da i sami malo komedijaše pa tako razbijete privid znanja kojim se hvastavo razbacuju. Ovaj zabavni “filozofski teatar” nakon Sokratove osude i smrti prestao je izgledati zabavno i duhovito jer, očito, ironija kao lijek protiv privida i hvastavaca, baš u skladu s grčkom ambivalentnom riječi farmakon, što će razumjeti čak i farmaceuti, za Sokrata je postala otrov. Nema šale sa sveznalicama, s totalnim “znanjem”, ironizirati njihove stavove znači lijek koji im nudite pretvoriti u vlastitu smrt, u otrov. Svaka moć, svaka vlast, svaka hvastava pamet oprostit će vam kritiku, ozbiljni kritički stav, ali ironiju ne. Hvastav čovjek ujedno je i agelast, to jest čovjek koji se ne zna (sebi) nasmijati.
Ironiziranje farmaceuta
U javnom prostoru, od politike do medija, postoje ljudi koji s takvom lakoćom, nerijetko oskudna obrazovanja, drve o svemu i svačemu. Jasno je da o stolu, nogometu, religiji može govoriti i filozof i fizičar, i fizioterapeut i mesar, čak i farmaceut, svaki iz svoga kuta gledanja, što je legitimno (znanost to naziva “formalni objekt”), i tu ništa nije sporno. No kada svoju točku gledanja (formalni objekt) apsolutiziraju do te mjere pa se, kao kod Sokratovih “mušterija”, pokažu kao komedijanti koji misle da znaju više nego što znaju, ironija je jedini lijek (farmakon) da privid smjestite ondje gdje mu je mjesto u ovom javnom teatru koji neki optimistično nazivaju javnim mišljenjem. Tako je na moju kolumnu “I Antikrist djeluje na temelju biblijskih vrijednosti” u kojoj ironiziram jednog farmaceuta koji se suvereno upustio u biblijske i teološke teme napadajući novog rektora Sveučilišta u Zagrebu koji se pozvao na “biblijske vrijednosti”, reagirao cijenjeni dr. sc. Nikola Kujundžić, predstojnik Zavoda za analitičku kemiju Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U reakciji u kojoj se cijenjeni g. Kujundžić zapravo ogromnim dijelom teksta bavi ne mojom kolumnom nego imidžem farmaceuta u javnosti, samo na jednom mjestu se doista osvrće na moju malenkost i kaže: “Bez ijednog argumenta i povoda kolumnist Šola doveo u vezu činjenicu da je određena osoba po struci farmaceut s njegovim žaljenja vrijednim političkim i svjetonazorskim stavovima, što je potpuno pogrešno. U tekstu se osam puta spominje riječ farmaceut, i to svaki put pejorativno.” Premda redovito pijem tablete za tlak (hvala kemičarima i farmaceutima!), s farmaceutima stvarno nemam sreće. Umjesto argumenata kojih je, smatram, dostatno u mojoj “spornoj” i “ocrnjujućoj” kolumni, odgovorit ću uvaženom dr. Kujundžiću “plagirajući” Sokrata kojeg, ako je shvatio teolog, onda će i farmaceut.
Sokratovska ironija
Postoje dvije vrste ironije. Tzv. jednostavna, kojom se nešto ne kazuje u svom redovnom značenju, već se smjera na nešto posve drugo, tako da ono što je izrečeno postaje krivo ako se shvati u redovnom značenju, dakle bukvalno. Sokratovska, složena ironija, pak jest ona u kojoj ono što je rečeno u isti mah i jest i nije mišljeno, površinsko značenje je mišljeno da bude istinito na jedan način, a lažno na drugi. Dakle, draže bi mi bilo da doista pišem “bez argumenata”, kako tvrdi dr. Kujundžić, nego da za čovjeka njegova znanja, obrazovanja i funkcije ispadne da je “bukvalac”. Budući da mi je novinarstvo hobi, a doktorirao sam s područja filozofije i teologije, želio bih vam dati najdraže mi definicije spomenutih disciplina: novinar je osoba koja dopodne piše o onome što ne zna, a popodne šuti o onome što zna. Filozof je slijep čovjek koji živi u mračnoj sobi i cijelo vrijeme traži crnu mačku koja ne postoji. Teolog je onaj koji uspijeva pronaći tu crnu mačketinu. A što da kažem za farmaceute? Neću ništa, vidim da su hipersenzibilni, da se zeru uzrujaju tamo gdje se zapravo treba, pa i samom sebi, vlastitim limitima, nasmijati.
>> Iza 'konglomerata loših politika' krije se agresija na Hrvatsku
>> Uskoro bismo mogli čitati kako gospođa Omejec parkira auto