Dr. Mirjan Damaška: Gotovina dobio jednog od boljih haaških sudaca

Dr. Mirjan Damaška, profesor prava na američkom sveučilištu Yale, u ekskluzivnom razgovoru za Večernji list komentira sutrašnji početak suđenja generalima u Haagu.

VL: Prošle srijede u Zagrebu su se susreli glasnogovornici Haaškoga suda i tužiteljstva s predstavnicima hrvatskih medija. Je li se Haaški sud diskreditirao takvim ponašanjem?
DAMAŠKA: Međunarodni kazneni sudovi izloženi su kritici da zanemaruju reakcije javnosti u državama čijim se građanima sudi. Posebno im se predbacuju brojna odstupanja domaćih propisa od međunarodnog kaznenog prava i postupka. Zato su sudovi počeli stvarati tzv. outreach programe ili čak dopunjavati svoju organizacijsku strukturu "outreach" odsjecima. Sastanak koji navodite može se svesti pod te promidžbene svrhe jer raskorake domaćeg i nametnutog, nadnacionalnog prava treba lokalno opravdati. No, ako je održan kako bi podržao optužbe protiv hrvatskih generala, zajednički nastup glasnogovornika je za osudu, a bio bi i da su na sastanku bili njihovi branitelji.

VL: Poznati su članovi Sudskog vijeća koje će suditi generalima. Predsjedat će mu Alphons Orie, dok će u Sudskom vijeću sjediti i dvoje posve novih sudaca imenovanih prije nekoliko dana. Je li to respektabilan sastav?
DAMAŠKA: Sudeći prema presudama koje je obrazlagao, Orie spada u bolje haaške suce. Njegove privremene kolege ne poznajem, pa kvalitetu Vijeća ne mogu ocijeniti. No, ako dvoje pridošlica, sutkinja iz Zimbabvea i sudac iz Letonije, nisu informirani o svemu što se dogodilo raspadom Jugoslavije, bit će im vrlo teško. Ne samo zbog složenosti predmeta nego i zbog toga jer se sud zbog skorog isteka mandata nalazi u velikom vremenskom tjesnacu.



VL: Tužiteljstvo najavljuje da će imati 150 svjedoka i iznijeti brojne dokaze, poput Tuđmanovih transkripata. Kako komentirate najavu da će rasprava biti gotova za godinu i pol?
DAMAŠKA: U kaznenom je postupku postavljanje rokova za procesne radnje uvijek vrlo riskantno. Nikad se ne zna što se i na dobro pripremljenoj raspravi može dogoditi, posebno kada su svjedoci izloženi unakrsnom ispitivanju. Posebno je delikatno ograničiti vrijeme izvođenja dokaza obrane jer se time lako može doći u sukob s principom pravednog postupka, barem u smislu koji mu pridaje Europski sud za ljudska prava. Vremenska ograničenja obrane mogu lako ugroziti taj princip. Haaški sud je u vremenskom tjesnacu: Vijeće sigurnosti odredilo mu je vijek trajanja, do 2010. godine.

VL: Suđenje počinje sutra uvodnim riječima tužiteljstva, a idući će dan uvodnu riječ imati i Gotovinina obrana, iako to nije uobičajeno. Obrane najčešće odluče govoriti nakon iznošenja dokaza, kao što će napraviti Markačeva i Čermakova obrana. Koji je put bolji?
DAMAŠKA: U procesima angloameričkoga tipa, za kojima se u velikoj mjeri povodi Haaški sud, obrana se često odriče uvodne riječi, osim ako smatra da je u njezinu interesu unaprijed izložiti obrambenu verziju događaja. U postupku protiv hrvatskih generala treba imati na umu i to da će se dokazi optužbe izvoditi mjesecima prije nego što će s protudokazima nastupiti obrana. Gomilanjem optužnih dokaza tijekom tako dugog vremena može se kod sudaca, makar i podsvjesno, ukorijeniti naklonost prema optužnoj tezi i unatoč tome što će obrana unakrsno ispitivati svjedoke optužbe. Forenzičkoj psihologiji ta je pojava poznata. Čini mi se stoga da je obrana generala Gotovine u pravu što se ne odriče uvodne riječi. Međutim, budući da se obrambene teze optužene trojke donekle poklapaju, razlike u raspravnoj taktici triju obrana mogle bi biti od manje važnosti.

VL: Mnogi zaključuju da ne počinje suđenje samo generalima, nego i Hrvatskoj.
DAMAŠKA: Ovo je suđenje od šire važnosti. Generali su, naime, osim zapovjedne odgovornosti za određene povrede humanitarnog prava podređenih optuženi i za tzv. zajednički zločinački pothvat, protjerivanje stanovništva. Dijelom tog pothvata optužba ubraja i bivši hrvatski politički i vojni vrh. To znači da bi osuda uključivala ne samo stigmatiziranje prvog hrvatskog predsjednika kao međunarodnog zločinca nego bi i akciju kojom je ostvaren teritorijalni integritet RH osudila kao kriminalnu aktivnost kojom je počinjeno jedno od najvećih etničkih čišćenja tijekom raspada Jugoslavije. Negativan utjecaj te odluke na Hrvatsku podcijeniti se ne bi smio.



VL: Dakle, postoji mogućnost izjednačavanja krivnje kroz presudu?
DAMAŠKA: U nekim krugovima vlada mišljenje da bi eventualna osuda pozitivno djelovala, u smislu da Hrvati shvate kako su u ratu i oni počinili kaznena djela. Ističe se i to da negativan utjecaj označavanja Tuđmana kao zločinca na Hrvatsku ne bi bio ništa veći od utjecaja koji je na Srbiju imalo suđenje  Miloševiću. No, sve da je u tim pitanjima i ispravno inzistirati na moralnoj simetriji, reakcije na optuživanje Tuđmana i Miloševića ne bismo smjeli izjednačavati. Ostave li se po strani sve druge okolnosti prema kojima se oni razlikuju, ostaje činjenica da Milošević nije bio stvaratelj, nego štetočina za srpsku državu, dok je Tuđman za velik broj hrvatskog stanovništva "otac domovine". Zamislite reakciju Talijana ili Amerikanaca na sudski zaključak da su Garibaldi i Washington kriminalci? I to unatoč okolnosti da je u tim državama nacionalna samosvijest građana mnogo čvršća nego u "mladoj" Hrvatskoj. Usto, malo je ljudi u Hrvatskoj koje bi tek osuda u slučaju o kojemu govorimo upozorila na to da su u Domovinskom ratu i Hrvati kršili humanitarno pravo. Što bi se moglo zaključiti? Iako eventualna osuda državnog vrha za "zločinački pothvat" ne bi dovela hrvatsku državu u pitanje, osim neugodnih pravnih posljedica, vrlo bi traumatično utjecala na "kolektivno svjesno i nesvjesno" mnogih Hrvata.

VL: Zašto Haaški sud nije dopustio da se Hrvatska umiješa u postupak kao "prijateljica Suda"?
DAMAŠKA: S gledišta promicanja legitimnosti međunarodnoga kaznenog pravosuđa ta je odluka pogrešna, iako se može sporiti o pravno-tehničkim argumentima kojima je Sud tu odluku obrazložio. Mali je, međutim, paradoks da bi ta odluka mogla u nekoj mjeri olakšati traumu eventualne odluke da je, da tako kažemo, Hrvatska nastala u grijehu. Bude li, naime, došlo do osude za zločinački pothvat, mnogi će je Hrvati osporavati argumentom kako bi presuda glasila drugačije da se Hrvatskoj dopustilo da se umiješa u postupak te da se teret zaštite širih interesa nije prebacio samo na leđa obrane. Taj je argument teško opovrgnuti riječima kako uplitanje vlade ne bi bilo učinkovito.

VL: Poznajete li članove obrambenog tima generala Gotovine?
DAMAŠKA: Imao sam priliku jednom se sastati s odvjetnicima Mišetićem i Kehoeom. Bolje poznajem samo Akhavana jer sam bio ad hoc član komisije harvardskog pravnog fakulteta, pred kojom je on polagao usmeni doktorski ispit. Vrlo dobro poznaje međunarodno kazneno pravo, a nadam se da je talentiran i za praktičnu forenzičku aktivnost.

VL: Na proljeće u Firenci predsjedate međunarodnom konferencijom o budućnosti međunarodnih kaznenih sudova. Što mislite o ad hoc sudu za bivšu Jugoslaviju?
DAMAŠKA: Iscrpan odgovor zahtijevao bi previše prostora, a sažetak mojih pogleda mogao bi se pogrešno shvatiti.  Pri konačnoj ocjeni djelovanja toga suda treba uzeti u obzir i postupke vođene protiv Srba, Bošnjaka i Kosovara, kao i neka opravdana čišćenja naše hrvatske kuće. No, kao što se može zaključiti iz mojih novinskih napisa, a posebno iz mojih stručnih članaka u zemlji i inozemstvu, mislim da je Haaški sud u nekoliko važnih pogleda  promašio afirmirati se na prostoru bivše Jugoslavije, pa tako i u Hrvatskoj. Čini mi se da će budućnost pokazati kako je u tim promašajima ne baš nezamjetnu ulogu imala i Carla del Ponte zbog svoje bahatosti i politikantstva.