Killer i drski predvodnik najveće generacije Yu-košarke sedamdesetih

Dragan Kićanović (62) član je, prema mnogima, najbolje generacije u povijesti jugoslavenske košarke, momčadi koja je sedamdesetih godina prošlog stoljeća triput zaredom bila europski prvak i nabila kompleks Sovjetskom Savezu, a kruna te generacije bili su svjetski naslov u Manili 1978. i olimpijsko zlato u Moskvi 1980. godine. Bio je jedan od predvodnika sjajne grupe košarkaša koju je otkrio i isprva predvodio Mirko Novosel, da bi istim tragom nastavili pokojni Aco Nikolić i Ranko Žeravica.

Rođeni Čačanin, baš kao i najbolji trener Starog kontinenta, Željko Obradović, kratku, a iznimnu karijeru započeo je u rodnom mjestu, u tamošnjem Železničaru i to sa 13 godina. S navršenom punoljetnošću prelazi u Borac, da bi nakon samo sezone otišao u Beograd i odjenuo crno-bijeli dres Partizana. Zajedno s Draženom Dalipagićem, kao i u reprezentaciji sa "zvezdašom" Zoranom Slavnićem, oduševljavao je sve pristalice ovog kluba. U deset sezona provedenih na adresi u Humskoj osvojio je tri prvenstva Jugoslavije, jedan nacionalni Kup i dva Kupa Radivoja Koraća, natjecanje koje je tada imalo ogroman značaj i iznimnu kvalitativnu razinu. Nakon Partizana još je igrao samo tri sezone, dvije u Scavoliniju iz Pesara te završnu godinu u francuskom Racingu, da bi karijeru okončao iznimno rano, sa 31 godinom života.

Kićanović je bio kompletan igrač savršene tehnike, snažnog karaktera. Popularni Kića bio je sve u jednom, rođeni pobjednik i veliki borac. Bila su to vremena kada je po nekoliko igrača bilo u stanju zabiti više od 20-30 koševa (a nije bilo trica). Nezaboravnu utakmicu odigrali su Partizan i Bosna u finalu Kupa Radivoja Koraća 1978. Bio je to festival košarke i koševa, u kojemu je Dragan Kićanović zabio 33, Dalipagić 48, a Miško Marić 21. S druge strane, Bosnu su predvodili Mirza Delibašić koji je ubacio 33 i Varajić sa 22 poena. Partizan je slavio nakon produžetka rezultatom 117:110.

Iako je ostvario odlične rezultate na klupskoj razini, ipak je puno poznatiji po fantastičnim uspjesima i zaista brojnim medaljama u reprezentaciji bivše države. Debitirao je 1973. u prijateljskom srazu protiv SSSR-a, koji će Jugoslaviji pod vodstvom Mirka Novosela postati redovita mušterija. Nikada se, osim 1983. nije vratio s Europskog prvenstva bez odličja. Okitio se s tri zlata, i to tri uzastopna, od 1973. do 1977. Posebno poglavlje ove fantastične trilogije bilo je prvenstvo iz 1975., koje su ugostili Split, Karlovac i Beograd. Dragan Kićanović, po vlastitom gledištu, igrao je tada najbolje u karijeri.

Najviše se u pamćenje urezalo finale, bolje rečeno događaji prije samog završnog ogleda protiv SSSR-a. Mladi Kićanović imao je teško ozlijeđen mišić, ležao je uoči podbacivanja lopte na bolesničkoj postelji, da bi u finalu odigrao herojskih 40 minuta. Postigao je koš odluke, koš kojim se fenomenalna generacija igrača domogla novog zlata, koje je imalo puno jači odjek nego ono iz Španjolske dvije godine prije, upravo zato što su u izravnom dvoboju svladali SSSR. Uz ta tri prva mjesta osvojio je i srebro 1981. i broncu dvije godine prije toga.

Sa Svjetskih prvenstava ima srebro iz Portorika 1974. (izabran za MVP-a), zlato iz Manile 1978. i broncu četiri godine poslije u Kolumbiji. Na Olimpijskim igrama osvojio je zlato u Moskvi 1980, a srebro u Montrealu 1976. godine. Zanimljivo je da nije osobno primio olimpijsko zlato. Razlog je bila ozljeda koju je zadobio nekoliko trenutaka prije završetka okršaja s Italijom. "Uništio" ga je Dino Meneghin, tako da je umjesto njega kolajnu oko vrata stavio njegov ponajbolji prijatelj Zoran Moka Slavnić.

Od reprezentacije se neslavno oprostio 1983., kada je Jugoslavija na Europskom prvenstvu doživjela debakl – sedmo mjesto. Bio je to kraj generacije Ćosića, Slavnića, Kićanovića...

Ukupno je odigrao 211 utakmica, uz postignutih 3290 koševa. Kasnije je bio direktor Partizana i to kada su u njemu igrali Vlade Divac, Žarko Paspalj, Saša Đorđević, Goran Grbović... Nakon toga prelazi u političke vode. Bio je ministar u vladi Srbije te predsjednik Jugoslavenskog olimpijskog komiteta.

>>Mirko Novosel je pokorio svijet, a evo kako mu je to uspjelo