Stoljećima su Hrvati živjeli pod tuđinskim jarmom. Svakojako su nas pokušavali odnaroditi, latinizirati, germanizirati, mađarizirati, posrbiti, kolonizirati.
Ugrađivalo nas se kao cigle od mesa u kršćanska predziđa. Dio je hrvatskog nacionalnog bića otrpio i stoljeća osmanlijskog zuluma. Onda je došla prva Jugoslavija u kojoj je svemu hrvatskom o glavi radila velikosrpska monarhija. Na Uskrs 1941. učinilo nam se da ćemo napokon malo odahnuti u stoljećima sanjanoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ali, samo što su utihnula slavljenička zvona, Te Deumi i proslave uskrsnuća hrvatske države, već su nam Srbi i komunisti pokvarili veselje pobunom na koju je trebalo odlučno odgovoriti. Izabravši krive saveznike, tu smo državu izgubili i slijedilo je pola stoljeća druge Jugoslavije koja se pod komunistima žešće nego svi prijašnji režimi bacila na zatiranje svega hrvatskog – kulture, identiteta, jezika, vjere, društva i obitelji. I to smo preživjeli i nadživjeli, pa onda napokon slobodnu, samostalnu i demokratsku Republiku Hrvatsku i u ratu obranili.
Očuvali smo sve ono što su toliki dušmani zatirali. S blagostanjem, kupovnom moći i životnim standardom stvari baš i ne stoje najbolje, ali mi znamo da su kulturne i duhovne vrijednosti ispred materijalnih. Ovakav pogled na povijest hrvatskog naroda i države postoji. Upravo ovakvo tumačenje prošlosti, osobito one nedavne koja se tiče razdoblja socijalističke Jugoslavije, mnogi koriste kao političku platformu za osvajanje i zadržavanje utjecaja, moći i vlasti u sadašnjosti i budućnosti. Sve to navodim zato da biste shvatili koliku opasnost predstavlja Istanbulska konvencija. Taj međunarodni dokument nalik je na tolike druge koje je Republika Hrvatska potpisala i ratificirala pridružujući se europskoj zajednici slobodnih i suverenih država. Tako barem mislimo mi naivni. Oni drugi, u hrvatsku državu od nas zaljubljeniji, i u odnosu prema hrvatskim vrijednostima uvijek budniji i zabrinutiji, uvidjeli su da je Istanbulska konvencija razorno oružje koje je jače od svih tuđinskih i neprijateljskih jarmova, zuluma, tlačenja i zatiranja zajedno. Ili su, barem, oni koji iza nje stoje, ambiciozniji od svih naših dosadašnjih neprijatelja zajedno. Naime, kako u svom uvodniku u Glasu Koncila tumači velečasni Miklenić, ratifikacija i provođenje Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji “želi otvoriti vrata novomu totalitarizmu koji ima naum izbrisati hrvatsku kulturu, monoteističke religije i hrvatski narod”. Broj onih koji u to vjeruju i koji zbog straha od nečeg tako razornog prosvjeduju na ulicama nije, dakako, nevažan. Ali, što se mene tiče, i jedna tisuća tako i toliko prestrašenih građana je previše. Kažu da je Istanbulska konvencija nedorečena. A zapravo su nedorečeni oni koji to tvrde, osobito Katolička crkva. U istom broju Glasa Koncila objavljeno je službeno stajalište o Istanbulskoj konvenciji koje je Sveta Stolica uputila Vijeću Europe preko svoje stalne misije u Strasbourgu. U njemu se, uz ostalo, priznaje ova činjenica: “Poznato je da zbog fizioloških ili psiholoških razloga u ponekih osoba dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju.” A u sljedećoj rečenici stoji preporuka kako se ponašati prema takvim osobama: “U takvim slučajevima Sveta Stolica podsjeća da svakomu pripada poštovanje koje proizlazi iz neotuđivoga dostojanstva ljudske osobe, a ono uključuje i njezino tijelo.”
Općenita formulacija ne propisuje konkretne postupke. Zato će se mnogi ugledati u ponašanje kršćana, a osobito istaknutih crkvenih ljudi, kao što su biskupi te prema tome zaključivati kako izgleda iskazivanje poštovanja tog neotuđivog dostojanstva ljudske osobe. Biskup Vlado Košić ovih je dana na Facebooku prenio kolumnu Ivice Šole. Ispisujući satiru o satiri, taj za kršćanske vrijednosti hrvatskog naroda zabrinuti katolički vjernik, teolog i komunikolog piše: “Inače, Nikita Hruščov utemeljitelj je rodne ideologije u kojoj biološki muškarac rodno može biti žena i obrnuto. Naime, on je kao komunist biološki bio muškarac, ali, kako mu samo ime kaže, on nije imao kitu, Ni-kita, ali Ni-vagina. Bio je transrodna osoba.” Biskup je dodao i svoj komentar: “Ha ha ha”.
Biti transrodna osoba u Hrvatskoj nije nimalo smiješno. Takvi ljudi, kod kojih, kako piše predstavnik Svete Stolice, “dolazi do poteškoće poistovjećivanja sa spolom kojem pripadaju” statistički su gotovo zanemariva manjina. Utoliko više trebaju sve naše razumijevanje, pažnju i ljubav. Na njihovu sreću, pojam roda odvojen od spola, mogućnost promjene spola, ali i život u drugom rodnom identitetu, različitom od rođenjem zadanog spola, zakonodavstvo Republike Hrvatske već odavno poštuje. Štoviše, zakonima je uređeno i propisano kako takve osobe mogu promijeniti i spol i/ili rodni identitet. Taj put nije nimalo lak, cijeli je proces tegoban, ozbiljan i zahtjevan, takav da će se na njega doista odlučiti samo čovjek za kojeg je to temeljno identitetsko i životno pitanje. Istanbulska konvencija, među ostalim, potiče, pa kad treba, i prisiljava države i društva da pokažu razumijevanje i omoguće potpunu ravnopravnost i takvim ljudima. Kršćanski rječnikom to znači prigrliti ih u ljubavi, s poštovanjem prema njihovom neotuđivom ljudskom dostojanstvu. Umjesto takvog razumijevanja, ljubavi i pažnje, biskup Košić promiče i potiče prostačko izrugivanje takvih osoba. Pritom, baš kao ni Šola, ne razumije da takvo ruganje upućeno jednoj tako maloj i nazaštićenoj skupini ima veze sa satirom još manje nego vicevi i karikature na račun Židova u nacističkoj Njemačkoj. Zato se ovog Uskrsa, u duhu kršćanske ljubavi, molim za najveći mogući dar biskupu Košiću, dar koji bi mu otvorio prečac do postizanja empatije, razumijevanja, suosjećanja i prihvaćanja i onih najmanjih, najslabijih i najprezrenijih ljudi. Moja molitva glasi: dragi Bože, molim te da se biskup Vlado Košić sutra probudi kao transrodna osoba u lijepoj katoličkoj Hrvatskoj ne bi li spoznao Tvoju svemoguću veličinu, širinu i ljubav u svoj njenoj veličanstvenoj punini.
Pogledajte i Zagreb Pride:
Dragi Bože,da se dogodi čudo pa da ovaj Pofuk nestane iz hrvatskih medija.