Dragi Zuppa, zar doista 
misliš da opet treba "začepiti 
nos" i glasati 
"za naše"?

Dragi Vjerane, „puka bi ka cvrčak" da ne komuniciram s tobom o „pismu za Zorana M.", koje si prošle subote objavio u Magazinu Jutarnjega lista („Podržat ću Milanovića jer je HDZ obespametio Hrvatsku"). Isprva sam te namjeravao pozvati da otiđemo „na kafu i ćakulu" ili ti barem poslati podulji e-mail, ali sam shvatio da se izmjena mišljenja o ovoj problematici svakako ne tiče samo tebe i mene nego i drugih. Imaš velik ugled u većem dijelu javnosti, dok za preostali dio poput pokojnoga Arsena možeš reći „ja neću s ovoga mjesta/dok nas glasi biju", pa je krucijalno da svoja mišljenja o delikatnim stvarima politike izražavaš jasno i argumentirano. Baš zato što te jako poštujem, moram ti reći da se u navedenom pismu, po mome sudu, nisi tako izrazio. Uz ostalo, sudeći prema izloženim ili propuštenim argumentima ono je više pismo protiv Karamarka, nego za Milanovića; izrazitije je to pismo upućeno moćnicima koji upravo „nesu jaja", nego građanima već istraumatiziranima nastupajućim izborima i pritisnutima problemima koje su pak najviše izazvali različiti politički moćnici ili likovi povezani s njima. Ali da krenem redom – od početka.

"Zakopavaš ratnu sjekiru"

U široj javnosti je odjeknula polemika koju smo nas Davor Gjenero, ti i ja vodili u studenom 2009. s tadašnjim liderom oporbe Zoranom Milanovićem, pa u taj kontekst treba smjestiti tvoje pismo. Ono donosi obrat od stavova vezanih za toga političara i Partiju koje si vehementno iznosio u posljednjih šest godina: „zakopavaš ratnu sjekiru" kojom si dugo mahao prema Milanoviću. Uvrede koje ti je „u paketu" s Gjenerom i sa mnom u intervjuu Radiju 101 uputio našim kritikama u Slobodnoj Dalmaciji razbješnjen mladi političar („Ma, tko je taj Zuppa? Ruše me neki salonski šminkeri koji liječe svoje komplekse") malo su, smatram, utjecale na tvoju dugotrajnu kritičnost prema Milanoviću i SDP-u. Na izražavanje nezadovoljstva u vezi s djelovanjem tih političkih aktera puno više te je ponukala teška briga za stanje hrvatske ljevice i zajednice u cijelosti. Iz „Pisma za Zorana M." razabirem da je navedena briga ostala, ali je otupio tvoj kritički odnos prema njemu i vladajućoj stranci. Ni nakon opetovanoga čitanja pisma, međutim, ne shvaćam razloge za posljednje. Ako se ti razlozi dominantno svode na prihvaćanje „manjega zla", onda takav pristup ne zadovoljava ni visoke standarde mišljenja ni težnju za promicanjem dobra koje pripada svima.

Sada očito smatraš da na izborima u studenom treba, slijedeći jednokratni (izbori 1992. u Italiji) naputak Indra Montanellija, „začepiti nos", odnosno glasati „za naše". Podsjećam te kako takav način opredjeljivanja ne može odagnati neugodan vonj iz nosnica – pa ma kako čvrsto začepili, smrad se i dalje ćuti – pa slijedom toga ni pomoći pri izboru aktera koji bi učinkovito radili na prevladavanju društvenih teškoća i razvoju zemlje. Hrvatski se politički život ne smije i ubuduće umnogome reducirati na sukobe „naših" i „njihovih", koje promiče različito ideološki obojena, a uglavnom slična kasta. Riječ je o dominantno od drugih građana odijeljenom sloju koji, kako je početkom 2014. upozorila Mirjana Kasapović, „samo želi vlast", kojemu „nedostaju profesionalne kompetencije" i koji predstavlja „zatvoreni svijet, lišen samorefleksije". Navedeno ne znači da pozivam na apstinenciju: svakako valja pažljivo pregledati kandidatsku i programsku ponudu pa otići na biralište; ima kod nas i izvan velikih stranaka nekih ljudi s društveno korisnim svojstvima, ovako na brzinu mi pada na pamet stručnost Mirele Holy, odvažnost Drage Prgometa, samoprijegor Bože Petrova i Ivana Kovačića...

Nije točno da su "svi oni isti"

Opravdano tvrdiš, pozivajući se na Regisa Debraya, kako kod nas politika skriva ono političko, te se svodi na par stranačkih ideologema i banalnih parola. S obzirom na to da konstatiraš kako su „sasvim rijetki naši političari kojima bi ova izuzetna konstatacija mogla išta značiti", ne bi trebao s tim u vezi isključivo misliti na patetično i mudrijaško predizborno komuniciranje HDZ-a i njegovih kandidata po obrascima Ive Sanadera, nego i na sve prisutniju PR politiku vladajuće stranke. Ali ti tvrdiš da Milanović ne pripada onima koji koriste nekoliko ideoloških fraza i banalnih parola kao nadomjestak za istinsko političko. Za razliku od tebe, smatram da vođa socijaldemokrata uglavnom spada u baš takve. To se kod Milanovića sve više pokazuje u ovo „biti ili ne biti" vrijeme, iako – što je tim poraznije za njega – ima kognitivni pa i drugi potencijal za komuniciranje i djelovanje koje bi bilo u skladu s političkim kao integrirajućim nastojanjem oko općega dobra. Sigurno si u posljednje vrijeme kod vodstva SDP-a uočio intenzivno verbalno strančarenje i konstruiranje banalnih političkih spektakla. Baš takav je bio team building SDP-a 26. rujna u Maloj dvorani Doma sportova, na kojemu je Milanović održao „emotivni motivacijski govor" u kojemu je aktiviste stranke nazivao lavovima i lavicama, sokolovima i orlovima (nedostajalo je samo da poput pijanoga načelnika u epizodi „Avijatičar" serije „Naše malo misto" svakoga od njih zazove „junače vrli, orle nebeskih visina").

Riječju, smatram kako nije opravdano odgovorne za takvu „igru skrivača", odnosno takvo forsiranje predstavljanja politike nauštrb proizvodnje politike, tražiti samo ili gotovo isključivo na jednoj strani. Za udaljavanje svjetova politike i stvarnoga života u ovodobnoj Hrvatskoj, za potiranje prakse koja slijedom osviještene „trajne povezanosti ljudi u svijetu" treba zadovoljiti očekivanja obične čeljadi i osnažiti „snagu za oblikovanje onoga što se tiče svih" (Thomas Meyer), po mom uvjerenju, nisu odgovorni samo vodeći ljudi HDZ-a nego i oni u SDP-u, pa i u mnogim drugim strankama. Da je odgovornost za rečeno udaljavanje i potiranje na (predvodnicima) obje najveće stranke, pokazuje čemerno stanje svekolikom krizom ugroženoga te neizdrživo povijesno i ideološki podijeljenoga društva. S obzirom na to da su za sve to krivi i socijaldemokrati, a među njima je zbog „zapovjedne odgovornosti" i dominacije u organizaciji zasigurno najodgovorniji njen vođa, istaknuti javni ljudi koji skrbe za opće dobro ne bi trebale davati potporu Zoranu Milanoviću. Takvu potporu svakako ne bi trebali davati ni Tomislavu Karamarku. Ne slažem se s tvrdnjama tipa „svi su oni isti"; među političkim akterima ima nekih razlika, uz ostalo nisu velike stranke jednako krive za ekonomski, moralni i drugi rasap Hrvatske – HDZ je na vlasti bio 17 od posljednjih 25 godina, a u toj stranci je najviše dobitnika korupcije – no te razlike po mom sudu ni izbliza nisu dostatne za amnestiranje i podržavanje ijedne od velikih stranaka i njihovih vođa. SDP i HDZ su u posljednjih četvrt stoljeća dominantno utjecali na održanje klijentelističkoga kapitalizma, kapilarne korupcije, eskalirane političke (stranačke) podobnosti i drugih opačina koje unazađuju društvo; obje stranke, zajedno s partnerima, nisu za vrijeme svoga vladanja demontirale pakleni stroj nemušte i kvarne politike koji lančano eksplodira pod stopalima građana.

Važan sastojak tvoga pisma sadržan je u upozorenju na HDZ-ov i Karamarkov „molekularni građanski rat" koji se ponajprije vodi riječima. Poput tebe, gnušam se Karamarkovih poruka kako je Hrvatskoj potreban „novi Domovinski rat", njegova zahtjeva za lustracijom koji opravdano shvaćaš nastojanjem za „očišćenje (lustratio) svega hrvatskog društvenoga prostora i političkog polja" i za obnovu zlokobne „duhovne obnove", optuživanja „crvenih vragova" da nisu domoljubi i njihove vlasti da je „nenarodna" (pa tko je nju, pobogu, izabrao, ako ne narod) i sličnih verbalnih otrova šefa HDZ-a i nekih njegovih suradnika, pa i nemaloga dijela vodstva Katoličke crkve. Uočavam da nemila retorika nije prisutna samo kod Karamarka i nekih njegovih pobočnika i pristalica, nego da sličnu koristi i Milanović i izvjesni njegovi suradnici i obožavatelji. Kako drugo nego kao izraz „molekularnoga građanskog rata", primjerice, interpretirati izjavu „Ili mi ili oni, izbor je jasan. Dobro ili loše, svjetlo ili tama" koju je nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora „ispalio" Milanović u gubitničkoj maniri Pompeja Velikoga u Drugom rimskom građanskom ratu. Prije dvije i pol godine objavio sam stručni članak o retorici premijera Milanovića u kojemu sam ustvrdio, na temelju analize njegovih javnih nastupa, da je ta retorika mutirala od početnoga demokratskoga na ekskluzivni (elitistički) i polarizirajući govor. Potom je neko vrijeme premijer komunicirao pažljivije, ali s približavanjem izbora sve više daje lekcije „svisoka" i dijeli ionako raspolućenu javnost. Dakle, nije samo jezik hadezeovaca „bahat od neuspjeha" kako navodiš, nego je često takav i jezik Milanovića i izvjesnih njegovih suradnika. Krajnja konzekvenca posljednjega jezika je zbog neke povremeno izražene više civilizacijske razine ipak manje pogubna od dominantno isključive i primitivne retorike Karamarka i pobočnika, ali to nije neka utjeha.

Kolektivno samoosakaćivanje

Kao ključan argument ističeš da je HDZ „obespametio Hrvatsku". Slažem se s tom ocjenom, ali ponovo ne mislim da je jedino Karamarkova stranka provela to obespamećivanje. Kolektivno samoosakaćivanje koje raščlanjuješ zbiva se skoro na svim stranama hrvatske političke scene. Pogledaj samo koliko u SDP-u danas ima doista istaknutih i umnih javnih intelektualaca. Prema mom uvidu, samo je jedan takav ima člansku iskaznicu Partije. U drugim strankama, koliko znadem, nijedan. Je li u tom rapidnom dezintelektualiziranju stranačke scene – u HDZ-u je devedesetih bilo nekoliko intelektualaca poput Dalibora Brozovića, a u i oko SDP-a početkom prošlog desetljeća okupljao se roj umnika – sadržan jedan od ključnih razloga zbog kojega naše kadrovski blindirane stranke već dugo trpe od nedostatka dubokoga, tj. teorijski i znanstveno zasnovanoga uvida u uvjetovanost svekolike društvene krize i načine njena prevladavanja. Za naše neprilike izgleda posebno važi misao Alberta Camusa: „Mi ne samo što nemamo rješenje, mi nemamo ni problem".

Najviše me pak smeta tvoje implicitno shvaćanje hrvatskih socijaldemokrata kao ljevičara „po defaultu". S tim u vezi imam za tebe i čitatelje neka pitanja. Jesu li Milanović i drugovi s partnerima uspješno, dakle u korijenu, suzbili tešku ekonomsku i društvenu krizu koja je otpočela na zalazu vladavine Ive Sanadera i nastavila se kroz administraciju Jadranke Kosor, ali je najdulje prisutna baš za koalicije lijevoga centra? Jesu li nakon gotovo četverogodišnje vlasti socijaldemokrata i partnera građani, bez obzira na moć kojom raspolažu, ravnopravniji pred zakonom ili su neki (osobito uključujući izvjesne članove i „simpatizere" stranaka) još uvijek ravnopravniji od drugih? Ima li na kraju ovoga mandata Vlade predvođene socijaldemokratima manje ili otprilike jednako ili više socijalnih nepravdi – Norberto Bobbio ističe kako je ispravljanje nepravdi jedno od specifičnih obilježja ljevice – nego što ih je bilo početkom 2012. godine? Nešto je u vezi s posljednjim Vlada poduzela u posljednjoj osmini svoga mandata, npr. intervenciju za rješavanje vapijućega problema dužnika kredita u švicarskim francima, ali to nikako nije dostatno – kod nas ima napretek poniženih i uvrijeđenih.

Za kraj te molim da ovu moju kritiku ne shvatiš osobno. Izgubio sam zbog svojih javno i privatno iznesenih političkih stavova previše prijatelja i dragih ljudi, pa ne želim izgubiti i tebe. Nas dvojica nismo prijatelji, ali guštam kad se kao drugovi koji se dugo poznaju vidimo i porazgovaramo; smatram da svaki tvoj javni nastup zaslužuje pažnju te da je motiviran stremljenjem da doprineseš dobru društva. „Pismo za Zorana M." bi trebalo izazvati žustru i argumentiranu raspravu u javnosti o ljevici u Hrvatskoj, koja bi mogla pomoći iscjeljenju kako Milanovića i socijaldemokrata, tako i ostalih stranaka i društva u cijelosti. Stoga ovo pismo shvati kao moj skroman doprinos toj raspravi.

>>Oteo HDZ-u Angelu Merkel i podigao šaku u zrak: Sve više podsjeća na Sanadera u kampanji 2007.

>>Dražen Lalić: Premijeru predviđam sudbinu Jadranke Kosor