'Intelektualna elita bila je glasnija čak i u vrijeme Tuđmana'

Sociolog dr. sc. Drago Čengić znanstveni je savjetnik Instituta Ivo Pilar. Bavi se ekonomskom sociologijom, sociologijom modernog društva i razvoja. Dobitnik je nagrade HAZU za doprinos od osobitog i trajnog značenja za Hrvatsku u području društvenih znanosti.

Sociolozi upozoravaju na nejednakosti koje razaraju društvo. Što bi političke i ekonomske elite trebale učiniti da se građanima vrati povjerenje u sustav?

Dijagnoza stanja u Hrvatskoj koju je u Večernjem listu dao danski ekonomist Steen Jakobsen je točna. Naš je politički sustav nesklon reformama, imamo neke ideje što napraviti, barem pod pritiskom EU, i onda od njih odustajemo. Od 90-ih samo od 2002. do 2008. nismo bili u kriznoj situaciji, a nakon toga smo stalno u „hitnome stanju“. Povjerenje građana vratit ćemo ako politiku počnemo shvaćati kao javno dobro. Treba prekinuti ideologizirani i ostrašćeni dvostranački govor i identificirati naše stvarne probleme, za što je nužna suradnja političkog sektora s pripadnicima različitih društvenih skupina, osobito onima iz sektora uprave, pravosuđa, znanosti. Treba se kloniti demonizacije drugih i proizvodnje stranačkih istina o društvenim problemima. Moramo što brže ublažavati pogubne posljedice nezaposlenosti i prijetećeg siromaštva. Trebamo upravljanje na dugi rok umjesto politike kratkog daha. Ni vladajući ni oporba nisu reflektirali činjenicu da se ulaskom Hrvatske u EU naš strateški, geopolitički položaj promijenio, da opstanak male nacije u globaliziranom svijetu ovisi o snazi gospodarstva, novim strateškim inicijativama u europskom kontekstu i sektorskim politikama. Umjesto toga ostali smo u mulju prizemnih dvorskih spletki, što je pokazao i slučaj Perković. Svaki pretendent na vlast treba biti spreman osmisliti dubinske i stvarne reforme važne za dugoročni opstanak nacije bez obzira na jedan mandat, i to vrijedi i za predsjednike stranaka i za predsjednicu. Politički fragmentirana kasta, zabavljena ideološkom legitimacijom u javnosti, treba se pretvoriti u kooperativnu elitu i uvažavati nove modele rukovođenja i upravljanja umjesto da se busa u lijeva ili desna domoljubna prsa.

Mislite li da su naši političari spremni na ove promjene o kojima govorite?

To je pitanje prvoga reda. Pitanje je i može li se ta promjena proizvesti unutar političkog sektora ili uz pomoć pritisaka odozdo, ali ta nas tema uvlači u međuodnos elita, civilnog sektora i građanskih inicijativa. Trebamo se suočiti s tim da imamo demografski problem, problem starenja stanovništva, mali natalitet i smanjeni ekonomski potencijal zbog promijenjene demografske strukture. Imamo i probleme kvalitetnog upravljanja, od poduzeća do zdravstva, deindustrijalizacije zemlje, te života na dug. U tipologiju problema ubrojio bih i pogubnost stranačkog utjecaja putem kadroviranja u javnoj upravi i državnim tvrtkama, nesposobnost stranačkih šefova da demokratiziraju stranke i mijenjaju izborni sustav, kojim se uz stranačke liste osnažuje moć partitokracije nad građanima. O reformi velikog broja županija i općina tek se prigodno govori jer politički sektor zna da bi to poremetilo postojeće konstelacije moći po stranačkoj i lokalnoj liniji.

Je li privatizacija državnih tvrtki i nacionalnih dobara uz obrazloženje da je država loš gospodar odricanje od suvereniteta nad zemljom? Ako radikaliziramo tu tezu, trebamo li privatizirati sve, od vrtića do Vlade, jer ako vladajuće elite ne znaju upravljati tvrtkom, kako će državom?

Odgovor je više nego jasan. Vi ste do kraja izveli tu tezu i koliko god možemo naći primjera da je država loš gospodar, ne možemo se složiti s tezom da država ne može racionalno gospodariti vlastitom imovinom. Ta teza da se sve može i mora privatizirati dio je pomodarstva koje prihvaća naša politička elita i dio ekonomista. Ne smijemo zaboraviti koji je socijalni trošak tih pothvata, da će radnici koji ostanu bez posla opet doći na pleća socijalne države. Moramo tražiti nove modele upravljanja u kojima neće pojedinac i privatni vlasnik biti alfa i omega cijelog sustava. To što država upravlja loše državnim poduzećima posljedica je uhljebljivanja pojedinaca na odgovornim funkcijama i oskudnih ljudskih resursa po političkoj liniji, pa se ljude postavlja na rukovodeća mjesta bez stvarnih kompetencija.

Autoritarni tipovi

Sedam godina smo u kapitalizmu oskudice u kojem je kriza postala način života. Je li problem u postojećem tipu političara i poduzetnika ili u biračima i radnicima?

Određene sociološke i politološke analize ističu i odgovornost nas kao birača i radnika za sadašnje stanje. Ipak bih, kad je riječ o izlasku iz ekonomske depresije i života na dug, naglasak stavio na političare i poduzetnike. Društvena i ekonomska moć kojom oni raspolažu mnogo je veća od one “običnih smrtnika”. Imamo političare autoritarnog tipa s kratkoročnom mandatnom orijentacijom, ali i pojavu populista umjesto vizionara. Kad dominiraju takvi tipovi političara, za identifikaciju i rješavanje problema nema potrebe, kao ni za suradnjom s ljudima koji drukčije misle u stranci, a kamoli s pripadnicima drugih sektora.

Autoritarni tip političara je zajednički i lijevim i desnim strankama?

Da, jer je podjela na ljevicu i desnicu u nas aktualna prije svega svjetonazorski, a mene ta linija analize ne zanima. Zanimljivije mi je kako se tip populizma može katalogizirati. Imate robinhudovski tip populizma koji pretvara političare u idole kod dijela populacije po principu “drugima ja krao, ali je i nama dao”.

Mislite li vi to na izvjesne gradonačelnike?

Robinhudovski populizam se može prepoznati kod ljudi koji vode neke od naših najvećih gradova, koji, ako procijene da im neki potez donosi politički dobitak, osobito uoči izbora, prenamijene dio sredstava za svrhe koje nemaju vezu s dugoročnim razvojem i boljitkom grada. Kod nas je prisutan i svjetonazorski tip populizma, verbalna borba tzv. „prave ljevice“ protiv „prave desnice“. Kad nemate dovoljno uspjeha u rješavanju krize, vraćate se arhetipovima političke mobilizacije, na podjelu crnog i bijelog, pri čemu u stvarnosti nema ni prave ljevice ni prave desnice. Postoji i opasnost da se na populistički način govori i o braniteljima, pa je branitelj sada postao mitološki obrazac društvenog sudionika, koji rješava sve naše probleme i o kojem svaka politička opcija vodi računa – bez obzira na kontekst u kojem jesmo... A zemlja ima mnogo važnijih problema od rješavanja tipičnih veteranskih.

Jesu li branitelji svjesni, bez obzira ne zasluge koje imaju za državu, da su dužni voditi računa o javnom dobru?

Nisam siguran da ekipu koja proizvodi braniteljski protest tema o javnom dobru zanima na taj način. S druge strane su političke stranke uhvaćene u predizborni okvir i misle – poput HDZ-a – da će osloncem na branitelje dobiti veće poene u izbornoj utrci, što se može pokazati pogrešnom tezom. Kada mitologiziramo neke sudionike društvenog života, a tu odgovornost ima oporba i vladajući, gube se iz vida stvarni problemi branitelja i društva u cjelini.

Postoji li suštinska razlika između ljevice i desnice kod nas i kakve su šanse da se pojavi prava ljevica koja će štititi radnike i obespravljene skupine?

Mislim da nema šanse da se kod nas pojavi prava ljevica, jer ključne stranke djeluju na autoritaran način, a članstvo mobiliziraju putem najnižih političkih strasti. Svojevremeno je Antun Vujić rekao da je ključna razlika između ljevice i desnice kod nas da imate lijevu ili desnu politiku štednje. Razlika je u tome naglašava li se više kolektivitet ili pojedinac. Možda će HDZ češće izražavati divljenje naciji državi, braniteljima, dok će SDP naglašavati pojedinca, svjetonazorski su skloni lakšem razumijevanju modernizacije i što ona znači za društvo. No, kada dođete do ključnih politika i načina vladanja, tu nažalost nema razlike. Niti je HDZ niti SDP zaštitio radnike od sivih strana kapitalizma. Nova ljevica bi trebala redefinirati tko je radnik, tko je sada najugroženiji. Ne vidim ljevicu ni u novim strankama. Čak i neke skupine koje zagovaraju direktnu demokraciju i bore se za radnička prava ne vidim da surađuju sa sindikatima i imaju njihovu podršku.

Završili ste knjigu “Ekonomska elita: vladar iz sjene?”. Jesu li te elite i u nas i u svijetu stvarna vlast?

Politička elita je, hoće-neće, upućena na suradnju s ekonomskom vodeći računa o strateškim interesima nacije. U SAD-u ekonomska i politička elita idu ruku pod ruku, pa bivši menadžeri iz privatnih kompanija postaju članovi američkih vlada. U Njemačkoj, koja je sinonim uspješnosti za suradnju modernih elita, predsjednik Mercedesa ne mora postati ministar u njemačkoj vladi, ali ako ekonomski rast ovisi o izvedbi ekonomske elite, politika je ona koja servisira dugoročno strateške interese te elite, a onda i nacije. Kad ključni državnici dolaze u Hrvatsku i druge zemlje, tema ekonomije i plasmana njihovih proizvoda na tržište jedna je od ključnih, a nikako svjetonazorska bitka tko je lijevi ili desni, veći ili manji domoljub. U tom smislu kažemo da imamo vladavinu političke i ekonomske elite. Naša politička elita tradicionalno igra ulogu kontrolne zahvaljujući kadroviranju, ali i zbog značajne imovine preko javnih poduzeća. No, ne uspijeva potaknuti razvoj, ona uočava da je ekonomska elita važna i ističe to da poduzetnici stvaraju radna mjesta i nove proizvode, a šuti se o sivoj strani poduzetništva. Jasno, među poduzetnicima su i mogući stranački sponzori, neki toliko moćni da mogu utjecati i na političku sferu.

Zatvoreni u kućice

Šuti li intelektualna elita o društvenim problemima?

Svjestan sam i odgovornosti kulturnog i znanstvenog sektora, odnosno pasivnosti intelektualaca. Zatvorili smo se u svoje kućice i postali tehničari, koji se zadržavaju u svojim sektorima, bez stvarne volje da potičemo raspravu o stvarnim društvenim problemima. Čak i u vrijeme predsjednika Tuđmana javna scena bila je življa i neka vrsta protesta izražajnija nego danas. Tada je iz grupe intelektualaca okupljene oko Erasmusa došao protest: “Predsjedniče, odstupite s vlasti”, a sad nemamo ni pismo tog tipa u kojem bi se premijeru reklo nakon šest godina krize “Odstupite!” Ne postoji sustavan pritisak iz političkog sektora, ni civilnog, ni znanstvenog, ni intelektualnog da se stvari mijenjaju i zato se vrtimo u krugu, uz iseljavanje najobrazovanijih, a takvo stanje intelektualne močvare može još dugo opstati.

>>Prosvjed je uspio jer je kod nas kultura protesta tek u začecima

>>Što je ostalo od srednje klase