Drago Pilsel - novinarstvo dobilo natrag svojeg enfant terriblea

Zadržao je ponosno držanje, a ipak mi nije ni nalikovao na čovjeka kojeg sam prvi put uživo vidio prije desetak godina. Tada mi je, i drugima uz mene, ispričao o svojem djetinjstvu i mladosti u Argentini, o ustaškim pjesmama i mržnji koju je osjećao, o teologiji oslobođenja i počecima u novinarstvu. Fascinantna priča koju samo Pilsel može ispričati na pravi način uživljavajući se u svaku riječ, ponovno proživljavajući svaki događaj.

Kada je, nakon gotovo dva sata, završio s pričom, upitao nas je što mislimo o onom što nam je rekao. Odgovorio sam mu: “Vi jako volite samog sebe slušati.” Ne zastavši ni na trenutak, odbrusio mi je: “Ne možeš biti novinar ako ne misliš da je ono što govoriš i misliš silno važno.” Ta ga je misao vjerojatno i odvela prvo u stožer Ive Josipovića, a nakon toga na mjesto šefa analitike, pojednostavljeno rečeno: čovjeka zaduženog da prati medije i procjenjuje zašto je nešto objavljeno, odakle priča dolazi i zašto je obrađena baš na određeni način. Vjerovao je da na tom mjestu može napraviti nešto važno i da će se njegova riječ slušati. Međutim, i prije nego što je ušao u ured dočekalo ga je pitanje o onome što je radio kao mladić u Argentini. Zapravo, pitanje nije postavljeno njemu, nego predsjedniku Josipoviću, no Pilsel se ipak postavio na stražnje noge.

Silno ga je uvrijedilo što je to pitanje uopće postavljeno, kao da je zaboravio da u trenutku kada je stao iza Josipovića više ne može birati tko će ga što pitati. Kao da nije shvatio da je postao javni službenik koji je obvezan odgovarati na pitanja jer ga plaća narod. Pilsel je shvatio da je jako važan, ali je zaboravio da ta važnost sa sobom nosi i neugodna pitanja. Ono što mu se sljedećih dana događalo pokušao je prikazati kao linč. Međutim, bio je potpuno u krivu. Sve obračune zapravo je sam potencirao napadajući one koji su se usudili komentirati njegov život i djelo. Potpuno je nepotrebno to činio jer je odmah lijepo i suvislo objasnio da se promijenio, kao da je to ikome trebalo posebno objašnjavati, i da više nije zadojen zločinačkom ideologijom. Zapravo je od njegovih obračuna i psovki puno više štete imao Josipović nego sam Pilsel ili pak oni na koje se obrušio. Umjesto da štiti predsjednika, on mu je stvarao skandal za skandalom čak i kada više nikoga ta tema nije zanimala. Zato je i morao otići. Je li Josipović time nešto izgubio? To nikada nećemo doznati. S druge strane, novinarstvo je dobilo natrag svojeg enfant terriblea, prgava polemičara koji nikome ne ostaje dužan. Pilsel se vratio tamo gdje mu je oduvijek bilo mjesto, samo što je to nakratko zaboravio.