Jedva čekam put u Brest. Svoj nogometni maksimum ostvario sam u tom gradu i proveo ondje četiri najbolje igračke godine. Trebao sam i ostati, ali kad su se počele događati ružne stvari između Hrvatske i Srbije, radije sam otišao. Francuska mi je ostala u prekrasnom sjećanju i vraćam se tamo na potpisivanje knjige koju su objavili o meni. Ima čak 180 stranica – govorio je prije nekoliko dana za Max!, otpuhujući dim cigarete u čakovečkom kafiću, slavni nogometaš Drago Vabec (64), koji je sad već na desetodnevnoj turneji u francuskoj Bretanji. Trideset godina nakon što je spakirao kofere i vratio se u Hrvatsku, Vabec je ponovno glavna nogometna tema u Brestu.
U Bretanji je tiskana Vabecova biografija i snimljen dokumentarac. Prije toga proglašen je najvećom klupskom legendom, iako su za Brest igrali i Franck Ribéry, David Ginola, Bernard Lama... “Drago Vabec, tout simplement le plus grand” ili u prijevodu “Drago Vabec, jednostavno najveći”, bio je naslov u tiražnom francuskom dnevniku Ouest Franceu, koji je objavio da su navijači Bresta i novinari Vabeca proglasili najvećim igračem u povijesti tog kluba, u kojem je od 1979. do 1984. kao lijevo krilo zabio čak 60 golova! Vabec danas čeka mirovinu, uz ostalo i francusku. Zahtjev je već podnio. No, ne misli mirovati.
– Za dvije godine vidim se kao savjetnik ili sportski direktor u nekom klubu. Želim pomoći. Sad je tako kako jest. Nema se novca, a ja neću raditi za siću – kaže, dok u čakovečkom kafiću, blizu zgrade u kojoj živi, vrti film unatrag.
Dešnjak na lijevom krilu
Nogometnu karijeru započeo je baš u Čakovcu, kao učenik Druge osnovne škole.
– U ono vrijeme najteže je bilo pronaći ljevaka. Iako nisam bio ljevak, trener me forsirao jer sam bio izrazito brz.
– “Supići”, tako su zvali nas juniore. Sa 15 i pol godina bio sam najmlađi igrač koji je igrao za prvu momčad NK Sloge. Bili su to divni dani, ali i teški. Nije se imalo. Na kopačke smo sa tri čavla zabili trampone od pluta. Čavao je znao i probiti potplat. Danas vidim da na jednoj nozi nose žutu, a na drugoj zelenu kopačku, sve je danas manje-više reklama – kaže Vabec.
Kao dječak bio je svestran sportaš. Prvak u skoku u vis, s preskočenih 150 centimetara, šahist, registrirani igrač stolnog tenisa, a dobio je i ponudu da se ozbiljno počne baviti – rukometom.
– Izabrao sam ipak nogomet jer sam tu davao najviše. Preporučio bih djeci da se bave s nekoliko sportova i izaberu ono u čemu su najbolji. Tako se dolazi do kvalitete. U nogometu bi bilo dobro da ih treneri rotiraju i daju igrati na četiri ili pet pozicija. Eto, ja sam u Slogi igrao lijevo krilo, iako sam bio tipični dešnjak. No, naučio sam zamahnuti lijevom i centrirati desnom. Tako sam svladao kako uvaliti lažnjak – smije se.
Njegova je škola sredinom 70-ih bila prvak Jugoslavije. Igrali su u Zagrebu i tu ga je spazio Zorislav Srebrić i još neki skauti Dinama.
– Nekad je postojala zagrebačka zona koja je bila jaka u bivšoj Jugoslaviji. Danas bi bila jača od Druge hrvatske lige. U njoj je stasalo jako puno ljudi koji su završili u Dinamu. Pratilo se igrače više nego danas. Kvaliteta je išla gore, a danas gore ide novac. Vidite probleme u Dinamu, teško se prolazi Europa. Svi kritiziraju, pa čak i ja. Neka me u Dinamu krivo ne shvate, ali pojavili su se tzv. menadžeri koji možda ni ne znaju da je lopta okrugla. I sad oni trguju. Shvaćam Mamića i strukturu stvaranja velike momčadi. Nema se vremena čekati pet ili deset godina da igrač stasa, pa radije kupe stranca i imaju ga odmah na raspolaganju. No, to je loše za hrvatski nogomet. Škola NK Dinama daje dosta igrača, ali nema Međimuraca i Slavonaca, koji smo nekad bili okosnica uz Belina, Lamzu, Zambatu... – napominje Vabec.
Premalo je driblera
Prisjetio se Roberta Jarnija.
– Jarni je tu u Čakovcu kao klinac igrao lijevo krilo i trener Stjepan Topolnjak ga je slao na probe u Dinamo. Bio je po mjesec dana i Zagrebu, no rekli su mu samo: “Javit ćemo ti se”. Topolnjak je potom poslao telegram Hajduku i ode mali Jarni preko noći u Hajduk. A svi u obitelji su dinamovci! – prisjeća se.
I dalje vrti film. Nastup za reprezentaciju Jugoslavije i legendarni gol protiv Švedske na Maksimiru 1975.
– Bivša država imala je 22 milijuna stanovnika i jake klubove. Jugoslavenska liga bila je u ligi petice. Današnja Prva HNL je i do 50 posto manje kvalitetna od lige bivše države. Svaka momčad imala je barem 4-5 jakih igrača. Kao mlađi igrač bio sam malo zapostavljen pored Dragana Džajića i Ivice Šurjaka. Tada se cijenio dribling. Ne sviđa mi se što danas, osim Messija, Ronalda i još ponekog igrača, ima malo driblera. Igra se zatvorenije, da se ne primi gol, a ako se zabije, zabije. Ne igra se mnogo kontranapada jer se svi brane. Gledamo rukometni sustav na travnjaku. Čudno mi je malo to sve, a i gledatelji gube. Nema više takve atraktivnosti. A taj moj gol protiv Švedske na televiziji se dugo vrtio na uvodnoj špici sportskog pregleda. Bilo je ljepših golova, ali eto proglasili su ga najljepšim. Imponiralo mi je to, no ne želim da me cijene samo po njemu. Dao sam ja mnogo više – kaže.
Dugo je bio jedini reprezentativac iz Dinama. Žao mu je što ga klub nije “pogurnuo” na SP 1976. u Njemačku.
– Iako sam bio među boljima, nisam otputovao. Politika. Hajduk je bio dobar s nogometnim savezom i ako im u reprezentaciju nije bilo pozvano 6-7 igrača, postavljali su uvjete. Tu je Hajduk bio pravi u usporedbi s plavima. Dinamo je bio zakinut jer je mnogo više igrača trebalo igrati u reprezentaciji. No, znamo da je središte bilo u Beogradu, kao što je to danas u Hrvatskoj u Zagrebu pa su možda zato neki kivni. No, nemojte me pitati ništa o ovome što se danas događa u hrvatskom nogometu! Trebaju sjesti za stol i dogovoriti se jer će nam nogomet stagnirati – brzo domeće.
A današnja reprezentacija?
– Moramo biti sretni što imamo budućnost poput Jedvaja, Halilovića, Kovačića, Brozovića, Kramarića...
Vraća se na Francusku. O njoj najviše voli pričati. Brest ima oko 300.000 stanovnika i veličine je Rijeke.
– Jedan mali koji me gledao na utakmicama na koje je dolazio s ocem, zavolio je nogomet. Danas ima oko 40 godina i napisao je knjigu o meni. Dao sam Brestu u te četiri godine mnogo više nego što sam dao Dinamu. Kad idemo uspoređivati Brest i Dinamo, velika je razlika. Dinamo je velik klub. Brest je trenutačno prvi u drugoj i ima šanse za povratak u prvu ligu. Francuska liga je zahtjevna, teška i naporna, mnogo je igrača iz nekadašnjih kolonija, tako da samo najjači opstaju – kaže.
Iz Bresta se prije 30 godina vratio u Slogu, pa u Dinamo, i potom natrag u Međimurje. Okušao se i u trenerskom poslu, doveo je NK Međimurje u I. HNL. Doživio je i razočaranja.
– Imamo previše ljudi koji bi se trebali maknuti iz nogometa i shvatiti da to nije za njih. Ne možete preko nogometaša amatera gledati dobit. Evo, u Međimurju imamo situaciju da sela imaju po 300, 400 ljudi na utakmicama i više derbija. Zarade novac pa lokalni šerifi dovedu igrača koje bogato plaćaju, što je apsurd koji će nam uništiti nogomet. Treba stvarati društva, da se igra srcem i dušom za klub, a ne samo za novac.
>> Kramarić: Ne dolazim po osvetu, ali proslavio bih gol Dinamu
Ovo je istina jer hajduk je bio daleko drazi rezimu nego Dinamo. Jedini veliki klub kojeg Komunisti nisu rasformirali poslije dolaska na vlast, klub NOVJ itd. pa je ocito bio privilegiran u tim vremenima. Uz to treba i priznati da su imali i nekoliko sjajnih generacija igraca (50ih, 70ih, 80ih), ali imao je i dinamo (50ih, 60ih, 80ih) ali oni su od rezima u tim vremenima bili dosta sikanirani jer su bili neideoloski hrvatski klub. Omjer prvenstava u ex-yu koje je osvojio hajduk (10) prema onima sto je osvojio dinamo (4) ne predstavlja realnu sliku omjera kvaliteta tih klubova u tim vremenima.