Sjedili smo u ugodnom ambijentu stare karlovačke gostionice Kod Đovija. Oko nas vedri momci s Dubovca. Ova je karlovačka gradska četvrt starija i od samog grada i odavde je krenula plamteća jezgra obrane, piše magazin Oluja.
Začas razgovor krene o Domovinskom ratu i želji da se o njemu piše i govori, ali onako kako je bilo – bez politikantstva, preuveličavanja i cifranja. O svakom od gostiju vrijedilo bi pisati, svi su mahom branitelji i dragovoljci. Ipak, te nedjelje jednoglasno rekoše da odemo do Božidara Fajsa.
"Ima oko mene ljudi koji zaslužuju da se o njima govori i piše"
– Ima oko mene ljudi koji zaslužuju da se o njima govori i piše – riječi su kojima nas je dočekao markantni muškarac čiji su zaštitni znak fino njegovani brkovi. Ipak, riječ po riječ i Fajs počne iz sjećanja izvlačiti slike rata pa kaže da je sredinom ‘91., kada je svakodnevno ronio i poučavao mlade, načuo da se dečki s Dubovca organiziraju u obrani. Odmah im se priključio.
– Od prvog dana sam se družio s Dubravkom Butalom Banom i s njim prošao sva ratišta. U početku smo improvizirali bunkere i povezali ih poljskim telefonom. S vremenom smo se uz savršenu koordinaciju Anđelka Čavlovića domogli i oružja, obuće i odjeće. U rujnu ‘91. zapovjednik Želimir Feitl osniva Trn, jedinicu za posebne namjene sastavljenu od karlovačkih sportaša. Postrojba odlazi u Zagreb na obuku. I ja bih išao, ali tko će me uzeti sa 40 godina? Ipak, snašao sam se, dao otkaz u Kordunu, a direktor je odobrio osobnom vozaču da mene i Stjepana Trepača Mačka odveze u Zagreb. Pristupili smo obuci antiterorističke jedinice koju su vodili instruktori iz ATJ Lučko – kaže Božidar Fajs.
Posjet Tereze Kesovije
Mjesec kasnije postrojba utvrđuje obrambene položaje u Pisarovini i Lasinji i drži liniju uz Kupu. – Prilikom osvajanja vojarne na Luščiću poginuo je Đoni Polović, zapovjednik 2. voda Trna. Josip Tomičić Joga, Darko Kuštreba Pico i ja dovukli smo tada iznad vojarne cisternu s gorivom, s namjerom da je survamo među neprijateljske vojnike i unesemo paniku. U toj opsadi poginuo je i naš hrabri Jarbol, a u bolnici smo zatekli šestero izmasakriranih civila dovezenih s okupiranog područja. Treći dan opsade stigla je vojna kampanjola i kapetan JNA na pregovore o predaji. Naš Miro Tomašević Pop nagovorio je kapetanova vozača da prebjegne – govori Fajs pa se prisjeća da je početkom 1992. godine, nakon ranjavanja zapovjednika Feitla, rasformirana njihova jedinica. Gotovo svi su prešli u Vojnu policiju.
– Kao stručnjaci iz više područja podučavali smo ronjenje, topografiju, snalaženje u šumi i na teškom i nepoznatom terenu, a upoznavali smo ljude i s naoružanjem. Nas nekolicina stigli smo i do Dubrovnika, na južno bojište, gdje smo se sreli s još jednim Karlovčaninom, Reneom Kapučijem. U noći smo se u gruškoj luci ukrcali na drvenu barku i po orkanskom nevremenu i ogromnim valovima otplovili put Cavtata. Većina momaka bila je iz Slunja i nije znala plivati. Bez obzira na to što je sve nalikovalo na sudnji dan, nijedan od njih nije dvojio prilikom ulaska u krhku barku. Kakvo li su srce samo imali! U Cavtatu nas je general Wilson vraćao natrag i na cestu postavio kamen govoreći da dalje od njega ne smijemo ni koraka. Šutnuo sam taj kamen i rekao da je ovo hrvatska zemlja. Prvi smo stigli do Prevlake. A u Konavlima nas je među prvima posjetila Tereza Kesovija i zapjevala “Zasjat će palaci...” U to vrijeme i na takvom mjestu to je izgledalo apokaliptično i nestvarno – pripovijeda Fajs.
Unuk najveće blago
Dobro on pamti i Maslenicu gdje se njemu i Bani pridružio Jadranko Kelava. Skupa su se priključili ATJ Lučko i sudjelovali u akciji Medački džep. Na Velebitu je, kaže, bilo pakleno. No, sa suborcima je dočekao Oluju i s planine su ušli u Gračac, Udbinu i Lapac.
– Razvojačio sam se 1999. godine i vratio u tvornicu. U mirovinu, koja iznosi 1770 kuna, otišao sam s 41 godinom staža i 60 godina života. Okoristio se nisam, ukaljao obraz nisam i ni za čim ne žalim. Živim sa suprugom i drago nam je da se i sin bavi ronjenjem. U Divuljama je završio obuku za podvodnog diverzanta. Trogodišnjeg unuka Filipa, svoje neprocjenjivo bogatstvo, pomalo učim ronjenju – govori.
Božidar Fajs je već 20 godina tajnik i instruktor u klubu podvodnih aktivnosti Karlovac. Skuplja staro oružje, radioamater je, a ne tako davno biciklom je išao od Prevlake do Vukovara. Umirovljeničke dane krati i druženjem s prijateljima. O ratu gotovo da i ne govore. – Sve smo rekli tada i tamo gdje je trebalo. Što se hrabrosti tiče, mogu samo reći da nju stvara situacija – ispričao je branitelj.
E moj Božo, 1770 kuna i 41 godinu staža!