Dragovoljac Domovinskog rata spava u vreći dok mu slinavci plaze licem

Pedesettrogodišnji Jene Feher, dragovoljac Domovinskog rata i 30-postotni invalid koji boluje od teškog PTSP-a, od srpnja prošle godine, kad mu je netko zapalio vikendicu u polju kod međimurskih Pušćina, živi u vreći za spavanje pod vedrim nebom. Za vikendicu još uvijek otplaćuje dva kredita od svoje privremene mirovine od 1646 kuna.

Logor Mitrovica
– Bio sam kod Zlatka Horvata, zamjenika gradonačelnika Varaždina, koji je jedini imao razumijevanja za mene i uputio me ravnatelju varaždinskog Centra za socijalnu skrb Nikoli Dugandždiću koji me smjestio u prenoćište za beskućnike na samo sedam dana, jer kao za dulje nema mjesta, a bilo je. Usto, Horvat mi je iz vlastitog džepa dao 100 kuna.

Gradonačelnik Ivan Čehok nije reagirao na moje probleme. Gotovo me otjerao. Sada sam opet na ulici. Spavam gdje stignem. Obično sam noću budan u vreći za spavanje, a danju spavam. Često mi kukci i puževi slinavci plaze licem, no meni to ne smeta. Navikao sam. Svašta sam već prošao u životu.

Po nacionalnosti sam Mađar i do početka rata živio sam u Subotici, u Srbiji, sa ženom i troje djece. Zaprijetila mi je da će se razvesti ako se prijavim u Hrvatsku vojsku. Nisam je poslušao. Otad nisam vidio ni nju ni djecu. Jedino kontaktiram s najstarijom sestrom. Ostali dobro znaju gdje sam, pa me mogu potražiti ako žele – kaže Feher. Dodaje da je nakon samo nekoliko mjeseci ratovanja završio u logoru u Mitrovici.

Tamo je bio više od tri godine. Srbi ga nisu htjeli razmijeniti jer je bio njihov državljanin, pa je uspio pukom srećom iz logora izaći uz pomoć Međunarodnog Crvenog križa. U Mitrovici je, kaže, sasvim izgubio zdravlje, ostao je bez zubi koje su mu svakodnevno rasklimavali dok mu ih nisu potpuno izvadili.

Nakon izlaska iz logora u Srbiji nije mogao ostati, a tamo su ga kasnije i osudili, najprije na 14, pa na pet godina zatvora zbog ratnih zločina. Kao Mađar od Mađarske je tada zatražio azil, no oni su ga odbili.

Noge pere u Dravi
U Hrvatskoj je dobio domovnicu i privremenu mirovinu, no nema krova nad glavom.

– Zadnji put sam noge oprao prije više od tjedan dana u Dravi. Sva sreća da jedem u Caritasu – kaže.

Više nikoga od gradskih vlasti ne želi moliti za smještaj.Danas će, kaže, leći u vreću za spavanje na varaždinskom korzu ispred Gradske vijećnice i štrajkati glađu dok mu to organizam bude mogao podnositi. Priznaje da ponekad zbog muke i napaćenosti popije malo, no ne pravi nikakve nerede.