Dragovoljac s Kosova: B. Berisha, junak koji nije zaboravljen

Ima tome koja godina otkako je jedna stara drvena kuća u selu Komarevo pokraj Siska otkrila tajnu skrivanu gotovo dva desetljeća. Duboko skrivena ispod trošnih dasaka ležala je torba umotana u najlon, a u njoj novčanice, fotografije i dokumenti na ime Bekima Berishe. Ležala je ondje i željeznička karta kojom je tog 7. kolovoza 1991. iz Bruxellesa stigao na zagrebački Glavni kolodvor, ravno u vihor Domovinskog rata. Rata jedne domovine koja nije bila njegova, ne do tog trenutka.

Bekim Berisha, tada 25-godišnji Kosovar iz okolice Peći, istog je dana pristupio Zboru narodne garde, 57. samostalnom bataljunu s kojim je branio selo Komarevo. Zauzvrat nije tražio ništa, isto toliko je i dobio. I tako sve donedavno.

Hrvatska će se ipak odužiti svome heroju jer pitanje je dana kada će mu predsjednik dodijeliti odličje visokoga sjaja, Red hrvatskog križa. Bekim neće biti tu da ga zakvači na odoru Hrvatske vojske, pod čijom se zastavom borio, jer ga je smrt sustigla na njegovu rodnom Kosovu, ali primit će ga članovi njegove obitelji. No, ne bi bilo tako da uspomenu na Bekima ne čuvaju njegovi suborci, ponajviše umirovljeni pukovnik Ivica Pandža Orkan, Bekimov ratni drug s prve linije obrane Siska.

Pješice preko planine

– Zvali smo ga Shok, što na albanskom znači prijatelj. Dijelili smo sobu, a i vojnički krevet na kat te 1991. u staroj zgradi škole u selu Komarevo – prisjeća se Orkan.

Tih će se dana Bekim Berisha junačkim činom zauvijek upisati u kolektivno sjećanje svojih suboraca. S topničkih položaja neprijatelja – NA i Teritorijalne obrane – doletjela je granata i pritom pogodila kuću u kojoj su se sklonili hrvatski civili. Od siline topovskog udara, neki od njih ozlijeđeni su komadićima posvud razasutog betona, a žrtava bi bilo mnogo više da je granata eksplodirala, ali nije. Proletjevši kroz kuću sve do podruma, zaustavila se na dubini od tri i pol metra ispod površine i postala velika opasnost za sve one koji su se kretali tim područjem. Upravo se Bekim dohvatio lopate, prionuo kopanju, sam došao nadomak granati, iskopao je pa je potom iznio na dvorište i onesposobio izvrnuvši oštećeni upaljač, a eksploziv je iskoristio za druge svrhe. Tako je to radio Bekim Berisha.

– Sjećam se dana kada mi je rekao da neće poginuti u Hrvatskoj, da će biti gadno u Bosni i da je predodređen da umre na Kosovu, gdje vidi krv do koljena. I bilo je tako, samo ja to tada još nisam znao – rekao je Orkan.

Putovi su im se razišli 1992. godine pa će pukovnik godinama kasnije prionuti upornom kopanju po arhivima brojnih državnih institucija, strpljivo slažući kockice koje će mu pomoći sklopiti mozaik o Bekimovu životu i smrti.

Ranjen je, doznao je tako, nedaleko od Bosanskog Broda pa prebačen na liječenje najprije u zagrebački KB Dubrava, otkamo odlazi na rehabilitaciju u Opatiju u kojoj će, kao i mnogi ranjeni branitelji bez smještaja, živjeti idućih nekoliko godina. O tome postoji i trag jer je 1996. primio novu putovnicu.

S njome se, tako, Bekim dogodine otputio na Kosovo, gdje je već bjesnio oružani sukob između Albanaca i Srba. Zrakoplovom iz Ljubljane sletio je u Tiranu , s grupom suboraca vozilom stigao s albanske strane granice dokud se moglo pa ilegalno, pješice preko planina, ušao na kosovski teritorij.

U toj grupi bili su i njegov prijatelj Hashim Thaçi, aktualni kosovski premijer, Sulejman Selimi, danas veleposlanik Kosova u Albaniji te više ministara u kosovskoj vladi. Svi su redom poslije postali visoki vojni i politički uglednici, među njima i on, ali ne zadugo.

Bekim Berisha, brigadni general Oslobodilačke vojske Kosova i član Glavnog štaba OVK, poginuo je s još šestoricom suboraca 10. kolovoza 1998. u bitki za važnu stratešku točku Junik.

Pukovnik Pandža za tu je vijest čuo u jesen. Prolazile su godine, ali ne i uspomena na prijatelja. Stoga će ga čežnja u travnju 2007. odvesti na Kosovo, gdje će upoznati njegovu obitelj i suborce.

– Tijekom tih deset dana spoznao sam da je Bekim Berisha iznimno cijenjen i poštovan u albanskom narodu na Kosovu – priča Orkan.

Bekimovi bližnji ispričat će mu kako je o njegovu životu i smrti tamošnja državna televizija snimila film, da su njemu u čast uglazbljene četiri pjesme, da njegovo ime nose ulice u središtu Peći i Prištine, da se njegovo ime spominje u nekoliko knjiga, da je njemu u čast podignuto pet spomenika, jedan u središtu rodnog sela Grabovac pokraj Peći, pa u Juniku na mjestu pogibije, jedan će spomenik dići ispred škole u mjestu Ačarevo gdje je Bekim sa suborcima ustrojio centar za obuku OVK. Ime Bekima Berishe nalazi se i posebno je istaknuto na središnjem spomeniku na kojem su zapisana imena svih poginulih u sukobima na Kosovu, podignutom u regiji Drenica. I jedna postrojba kosovske vojske nosila je ime Bekima Berishe...

– Tih dana upoznao sam i obitelj Berisha: sestru Zurafetu i majku Fahriju i shvatio da njih dvije nemaju ništa, pa ni spomenicu Domovinskog rata koja bi svjedočila da je njihov Bekim ratovao za slobodu Hrvatske. Bio je legenda za oba naroda, shvatio sam tada, i zapitao se kako mu mi to vraćamo – prisjeća se pukovnik Orkan.

Nakon povratka u Hrvatsku, ostao je šokiran kada je vidio da ime tog branitelja, koji je ratujući za hrvatsku slobodu 539 dana i teško ranjen, ne postoji u vojnoj evidenciji nadležnog ministarstva. Na noge digao je branitelje iz Komareva i Siska, dočasnike i časnike koji su poznavali Bekima Berishu kako bi pronašli bilo kakav pisani trag o njemu, a sam se otisnuo na put po cijeloj Hrvatskoj kako bi pronašao bilo kakav dokument. Na kraju put ga je odveo do trošne drvene kuće na osami nedaleko od seoskoga groblja u Komarevu.

Majka nije dočekala

– U toj je kući početkom 90-ih živio starac, potpuno sam, kojemu je Bekim tijekom rata nosio hranu i vodu. Odlazeći na drugo bojište očito je odlučio pospremiti svoje dokumente na sigurno mjesto pa je odabrao drveni pod u kući tog starca. Bekim je poslije poginuo, starac umro, a novi vlasnik pronašao je torbu s dokumentima koji su nam bili suho zlato – priča Orkan, koji je ondje pronašao Bekimove ratne fotografije, dozvole za kretanje, potvrdu PU Sisak. Sve će to biti od pomoći da se isprave sve nepravde prema Bekimu, dokazati status hrvatskog dragovoljca, uvrstiti ga u registar branitelja. A zahvaljujući prijatelju zaposlenom u Ministarstvu obrane, pronađena je i dodijeljena, ali nikad uručena spomenica Domovinskog rata na ime Bekima Berishe.

– Sve sam to u prosincu 2009. odnio na Kosovo i predao Bekimovoj sestri jer je u međuvremenu umrla majka Fahrija, ne dočekavši da vidi spomenicu i osobne stvari svoga sina. U povodu njezine smrti, doznao sam, i tadašnji predsjednik Fatmir Sejdiu obitelji Berisha uputio je telegram sućuti u kojem Bekima spominje kao "mučenika albanskog naroda". I premijer Sali Berisha odlikovao je prije Bekima za zasluge u kosovskom ratu – priča Orkan, koji je tada odlučio pokrenuti, ispostavilo se, dugotrajnu proceduru za dodjelu hrvatskog vojnog odličja.

Više od tri godine trajala je njegova prepiska s institucijama, ali odustajanje nikada nije bila opcija.

– Nikada nisam i neću zaboraviti svog prijatelja – kaže Orkan koji je i prošle godine, s još dvadeset branitelja, potegnuo do Kosova svome Bekimu na grobu zapaliti svijeću. Donijeti mu barem dašak Hrvatske za koju je svojim velikim srcem ratovao.