Da bi mogli raditi kao agenti igrača, Robert Jablan i Danko Drakulić morali su položiti ispit u sjedištu Fibe u Ženevi, a da bi licenciju održali valjanom i danas plaćaju oko 2.000 eura godišnje. Na ideju je došao Jablan, još pri kraju svoje igračke karijere.
– Htio sam ostati u košarci, ali sam shvatio da trener ne mogu biti pa mi je bilo logično da pokušam raditi kao agent. Važno mi je bilo da Danka navučem na to jer on je već imao ured, a žabu u vodu nije bilo teško natjerati – prisjeća se Jablan.
– Nešto prije toga Hrvatski košarkaški savez zamolio me da sudjelujem u izradi prvih pravilnika koji će normirati područje odnosa između igrača i klubova. Onda se s idejom pojavio Bobo koji je igračku karijeru završio sezonu poslije mene. Jablan je i danas vlasnik agencije, a ja sam njezin opunomoćeni odvjetnik – dodaje Drakulić.
S obojicom smo razgovarali u njihovu urednom i prostranom uredu u Šarengradskoj ulici gdje uglavnom stoluje Jablan. Drakulić puno više vremena provodi u svom odvjetničkom uredu u Tomašićevoj, odnosno na sudu jer se njegova kancelarija bavi trgovačkim i civilnim pravom.
– Do 2003. bavili smo se kaznenim pravom, no nakon iscrpljujućeg procesa takozvanoj zločinačkoj organizaciji prešli smo na trgovačko i civilno pravo. Taj proces trajao je tri i pol godine, moj klijent bio je Radovan Štetić, i tada sam svakodnevno bio u sudnici i zanemario privatni život, a trpjela je i agencija.
Nekoliko godina preživljavanja
Prvih nekoliko godina nije im išlo kao što im ide danas kada zastupaju najbolje hrvatske košarkaše kao što su Zoran Planinić, Roko Ukić, Marko Popović, Ante Tomić, Bojan Bogdanović, Damir Markota, Marko Banić...
– Naši prvi klijenti bili su Jadranko Smojver i Živko Badžim koji su tada potpisali za Slavonski Brod. Prvo Jadranko, pa Živko. No, tih prvih godina su nas ignorirali, nekoliko godina nismo gotovo ništa radili, preživljavali smo s tri-četiri posla godišnje. U to vrijeme na prostoru bivše Jugoslavije prevladavali su američki agent Marc Fleischer i talijanski Luciano Capicchioni, a mi se nismo mogli približiti ni jednom ozbiljnom igraču. Trebalo nam je četiri-pet godina da potpišemo ugovor s prvim kapitalcem. Nakon nekoliko godina i igrači reprezentativnog kalibra počeli su nas uvažavati pa nam je oko 2000. godine bolje krenulo. Prvi igrači reprezentativnog formata koje smo imali bili su Radulović, Arapović i Alihodžić. Od početka smo zauzeli stav da nećemo raditi ni za jednu veliku talijansku ili američku agenciju, da ne budemo ljudi iz druge ruke, sluge nekome, nego da ćemo biti sami svoji gazde – ističe Jablan.
Drakulić pak kaže da su oni okrenuli priču.
– Shvatili smo da se uspjeh ne dokazuje time što ste igraču pronašli klub s najpovoljnijim ugovorom, nego time da ste mu pomogli da mu se osmisli karijera. To se nekako poklapa s pojavom Marka Popovića, Zorana Planinića, a nešto kasnije i Roka Ukića i Marka Tomasa. Prvi igrač kojeg smo uspjeli plasirati u NBA bio je Zoran Planinić, a on je i do danas ostao najbolje plasirani hrvatski igrač na NBA draftu.
Tu činjenicu, očekuju u agenciji, trebao bi promijeniti 18-godišnji Dario Šarić, njihova ovogodišnja akvizicija. O ljutnji Darijeva oca Predraga na njih, Jablan i Drakulić nisu htjeli govoriti, no zato su rekli ovo:
– Zanimanje NBA lige za Šarića počelo je tek nedavno.
Što sve gledaju NBA klubovi?
– Prije svega tjelesne predispozicije. Ima puno igrača u Europi koji mogu zadovoljiti tehnički i taktički, ali malo njih ima tražene tjelesne karakteristike. Druga je stvar koja ih zanima karakter. Potroše jako puno vremena na razgovor s igračima, s njegovom okolinom, trenerima, agentima. Pokazalo se da je u donošenju odluke iznimno važno koliko je igrač psihički stabilan. Na probe igrač dolazi sam, bez roditelja i agenta, i oni kroz sve strukture kluba s njim obavljaju vrlo opsežne razgovore i donose svoje slike. Nije se jednom dogodilo da igrač zadovolji sve fizičke i igračke kriterije, ali padne na psihološkim elementima jer nije dovoljno čvrst da se nosi s NBA karijerom. To je vrlo kompleksan posao u koji je uključeno mnogo ljudi i oni u tome imaju puno troškova. Cilj svega je smanjiti mogućnost pogreške na minimum, no i usprkos tomu donesu i pogreške odluke. Smiješno mi je kako se kod nas klubove lako optužuje za krive procjene pri dovođenju igrača, a u skauting odnosno praćenje igrača nije uloženo gotovo ništa. Amerikanci imaju educirane timove, ulažu milijune dolara, pa i oni promaše – ističe Drakulić.
S obzirom na to da su pred nama djelovali kao dobro uigrani tandem, zanimalo nas je da li se ikad međusobno posvađaju.
– Ne bih to nazvao svađama, no sukobljavamo se u mišljenju, to da – priznaje Jablan.
– Manje se svađamo nas dvojica nego kod kuće sa ženama – dodaje uz osmijeh Drakulić.
S obzirom na to da su im putovanja u opisu radnog mjesta, kako njihovu odsutnost podnose njihove supruge?
– Na putovanja su se navikle, no najveći mi je problem kada u subotu i nedjelju nisam na ručku jer moram ići gledati utakmice odnosno igrače – kaže Drakulić, čija je supruga doktorica psihologije i viša asistentica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu.
Zapravo, Aleksandra Mindoljević-Drakulić bivša je televizijska voditeljica, ali i prva pratilja Miss Jugoslavije iz 1991. godine, a Jablanova supruga Jasna profesorica je na Farmaceutskom fakultetu.
I sam Jablan ima titulu iz ljepote, ali neformalnu. Naime, sad već dalekih osamdesetih jedan ga je sportski magazin proglasio najzgodnijim košarkašem bivše države.
– Moja majka mi je to sačuvala. Sjećam se naslova “Dražen najbolji, Robert najzgodniji”. Tada mi je, u tim godinama, takvo što puno značilo – smješka se Robert.
Robert Jablan (203 cm) je Šibenčanin i prvih osam godina karijere proveo je u rodnom gradu. Tih godina bio je cimer Draženu Petroviću, od kojeg je bio stariji dvije godine.
– Sjećam se kada je Zoran Slavnić došao na juniorski trening i kazao da Dražen i ja potpisujemo ugovor. On je imao 16, a ja 18 godina. Bio sam s njim cimer četiri godine i već tada se vidjelo da će Dražen biti nešto posebno. Osim igračke, kod njega je postojala i mentalna dominacija.
Jurio s treninga na sud
Poslije Šibenke, karijera mu je imala atraktivnu putanju. Nakon igranja u Rijeci, otišao je u Meksiko, kasnije je igrao u još dvije košarkaški egzotične zemlje, u Čileu i Švicarskoj, a dvije sezone i za Zrinjevac. Posljednju igračku sezonu odradio je u Turskoj, u Antalyi.
Između 1992. i 1994. igrao je u Zrinjevcu s današnjim poslovnim partnerom. Za svoju igračku karijeru Danko Drakulić (205 cm) zna u šali reći:
– Igrao sam u četiri kluba, u Industromontaži, Montingu, Montmontaži i Zrinjevcu, a zapravo sam cijelu karijeru proveo u jednom klubu čiji sam bio najmlađi kapetan u povijesti. Imao sam mogućnosti da odem, no to je bilo vezano uz prekid studija i bavljenje samo košarkom. Osim toga, od 1991. do kraja igračke karijere 1994. igrao sam u Prvoj hrvatskoj ligi i bio odvjetnički vježbenik u uredu Krešimira Krsnika. Čini mi se da je to danas nezamislivo.
Kako je to tada izgledalo Danko nam je opisao do potankosti.
– Dok su moji suigrači spavali, ja bih s torbom punom spisa već bio na sudu. Onda bih trčao na jutarnji trening, a nakon toga vraćao bih se u kancelariju gdje bih bio do večernjeg treninga. Kući bih dolazio oko 22-23 sata i tako sam živio četiri godine. Bilo je to vrlo naporno, no htio sam ispuniti pretpostavke da bih mogao otvoriti svoj odvjetnički ured. Kada sam uvjete stekao, prekinuo sam karijeru, a prestao sam kada sam bio najbolji, jer ne bi više bilo ozbiljno biti odvjetnik i profesionalni košarkaš.
Agencija XL danas ima pedesetak igrača o kojima se brine.
– Operativno vodimo 20-25 igrača, više se kvalitetno i ne može. Na drugih 20 ne znam da li uopće imamo dobit. Imamo partnere u svakoj važnijoj košarkaškoj zemlji i oni uzimaju svoj dio. Nama je zapravo najmanja zarada kada igrač ide za neki nizak ugovor u NBA, jer dok se oduzme porez, dok se namiri partner, ne ostane nam bogzna što – kaže Jablan.
Za XL već nekoliko godina radi njihov bivši klijent Nikša Tarle.
– Upoznali smo ga dobro tijekom godina zastupanja. Završio je marketing i biznis u SAD-u, a zna ruski jezik i u agenciji radi na tržištu bivšeg SSSR-a – rekao je Drakulić.
Za razliku od njihovih igračkih dana sada je gotovo nezamislivo susresti ozbiljnijeg igrača bez agenta što Danko obrazlaže ovako:
- U naše vrijeme u cijeloj Europi bilo je možda 100 stranaca, većinom Amerikanaca, jer je maksimum stranaca bio dva po klubu. Danas je pak igračima potreban agent da pronađe svoje mjesto na tržištu u toj hiperprodukciji internacionalaca, posebice Amerikanaca. Ako netko od naših direktora i trenera zna koji su u ovome trenutku sa 18 godina u Letoniji i Litvi najperspektivniji, ja plaćam ručak za cijelu ligu. Zašto bi netko znao tko su dva najtalentiranija igrača u Hrvatskoj u ligama koje imaju puno manje razloga pratiti našu ligu nego mi njihovu. I sve to je, dakako, posao košarkaških agenata.
Neka Dario sam donosi odluke
Kakvi su planovi agencije oko wunderkinda kao što je Dario Šarić?
- Za njega su presudne dvije činjenice. Jedna je da puno igra, a druga da kompetitivnost tog ranga natjecanja bude idealno pogođena. A mi smatramo da je u ovome trenutku za njega idealna mjera visoka minutaža u ABA ligi. Što će se događati nakon toga sada je prerano reći i zato je važno da svaku godinu imamo mogućnost izlaska iz ugovora, i za Europu i za NBA ligu. Ako se bude razvijao na način na koji vjerujemo, vrlo lako je moguće da sljedeća stanica bude NBA draft. Nećemo žuriti procijenimo li da nije spreman niti ćemo donijeti odluku u njegovo ime. Naše je da savjetujemo i tu završava priča o agentu. Tražimo da igrači sami donose odluke, jer ako to nisu u stanju onda neće moći donositi odluke niti na parketu.
Objasnio je Danko još jedan razlog zbog kojeg je Dario izabrao Cibonu.
- On ima dječačku želju da negdje bude poželjan dio tima. On je osjetio da ga ovdje želi publika, da ga je želio bivši trener, suigrači.
- Mali je u duši sportaš. Njega nije zanimalo hoće li ovdje ili ondje dobiti par tisuća kuna više i zato je i ušao u konflikt s ćaćom - dodao je Bobo, a potom je Danko imao potrebu reći još i ovo: - Kada je u pitanju karakter, od svih igrača koje smo zastupali, Dario je najzreliji momak u tim godinama. Nitko sa 18 godina nije zrelo razmišljao kao on.
Nismo gulikože i grabežljivci
O sportskim agentima često se priča kao o ljudima koji ne biraju sredstva da nekoga privole na svoju stranu.
- Volio bih da nas ljudi počnu prepoznavati kao agente koji nisu grabežljivci i gulikože. Svi ispadaju isti, a nismo isti - kaže Jablan.
Kažu da su drugačiji i od srpskih agenata koji im na ovim prostorima predstavljaju najjaču konkurenciju.
- Puno ih je, agresivni su, slatkorječivi i najčešće puno obećavaju - kaže Danko, a Bobo dodaje:
- Mi ne trčimo na 100 metara, ne idemo na igrača slatkorječivo, mi posao doživljavamo kao maraton i zato i jesmo opstali. Pokušavamo igraču osmisliti karijeru, a ne posegnuti za prvim najpovoljnijim ugovorom.
O svom stavu prema mladim igračima pričali su nam i na primjeru Marija Hezonje i Darija Šarića, dva naša najtalentiranija juniora.
- Naš je stavi bio da Hezonja mora ostati u Hrvatskoj, a tek kada sazrije ići u Europu. Isti stav smo imali i prema Dariju Šariću i njegovi roditelji su to prihvatili. Roditelji Marija Hezonje nisu. Marijev odlazak u Barcelonu nije sporan, mogao je tako i Dario, no poučeni smo primjerom Bojana Bogdanovića koji se rano preselio u Madrid, ali se par godina poslije iz Reala morao preseliti u hrvatski klub da bi spašavao karijeru.
Drakulić i Jablan priznaju da su zakasnili u utrci za Hezonjom.
- Mi radimo isključivo s roditeljima, nikad ne kontaktiramo prvo igrača, posebice ne ako nije punoljetan. Prisiljeni smo kontaktirati roditelje igrača već kada imaju 15, 16 godina, a na neke smo zakasnili jer smo smatrali da je prerano. Primjerice, krenemo mi razgovarati oko Hezonje, a on već ima agenta s 15 godina - kaže Bobo.
I u ovom poslu ima otimanja igrača, niskih udaraca, podmetanja...
- A u kojem poslu toga nema! Zar se trgovački lanci ne tuku na kupce, ne bore li se novine za čitatelje! Ni kod nas nije drugačije. Svatko se nastoji predstaviti kao najbolje rješenje.