Ima li kraja bratoubilačkoj borbi u SDP-u? Očajnički sukob između rušitelja i spasitelja Davora Bernardića sa svakim novim izdanjem eskalira za jedan stupanj i ugrožava labilnu stranku koliko i njezina nesigurnog predsjednika. U igri oko SDP-ova prijestolja nitko ništa ne gradi, a svi ruše. Najprije i najviše nominalni šef stranke zato što nema liderske odgovornosti da prizna da je zajahao konja kojega ne može jahati, kamoli ukrotiti; zatim njegovi oponenti zato što nemaju snage da ga skinu sa sedla i razbiju njegov statutarni bunker koji je već odavno ostao bez ikakve političke municije; i naposljetku, ne manje važno, njegovi zaštitnici i pokrovitelji zato što mu i dalje pružaju prvu pomoć iako je posrijedi neizlječiv slučaj političke ambicije bez pokrića.
Prvotna drama jednog čovjeka, koji je nekom kolektivnom greškom došao na položaj na kojemu se očito ne snalazi, preko komedije u kojoj je nekoliko lica između sebe tražilo novog vođu, prerasta nezadrživo u tragediju vodeće stranke hrvatske ljevice. Svaka Bernardićeva Pirova pobjeda za nju je novi poraz.
Stranka više gubi nego što dobiva
Sve je očiglednije da SDP-ova šefa ne može nitko spasiti kad on sam sebe toliko ukopava dok se spašava statutarnim smicalicama, a ne jakim političkim potezima. Ali on se drži sa zalihama glasova koji se alimentiraju na istome strahu koji motivira i SDP-ova predsjednika – da će bez funkcija ostati bez sinekura.
Bernardić se brani po sistemu da je napad najbolja obrana pa svoje oponente optužuje malne za udruženi zločinački pothvat protiv vlastite stranke: kad bi dobili priliku, oni bi je, ni manje ni više, izručili na milost i nemilost HDZ-u (kao da je Andrej Plenković toliko moćan da premreži SDP), amnestirali bi Ivicu Todorića i ne bi gonili njegove progonitelje! Nekad ugledna stranka funkcionira na otužni način raširene paranoje, kao amaterska družina, bez političkog vodstva i bez pravog osjećaja za prostor i za vrijeme. Na toj osnovi nema pomirenja. Ni budućnosti. Seanse mirenja na Iblerovu trgu neodoljivo podsjećaju na pogrebne rituale na kojima se okupljaju posvađene obitelji. A sam Bernardić, uvjeren neutemeljeno u svoju klasu, uživljava se u ulogu grobara koja bi mu se mogla i pripisati, nastavi li svoja statutarna prava pretpostavljati političkim obvezama prema stranci.
Nije jasno što se još u SDP-u treba dogoditi da njegov šef počne razmišljati na to da ga može zadesiti nečasni otpust nastavi li se kockati sa strankom koja je u dva mandata vladala Hrvatskom. A on joj ne otvara takvu perspektivu. S njim se, još uvijek, pregovara u rukavicama, kao da bilanca štiti, a ne ugrožava njegov status. Bernardić ne vlada strankom čak i kad uspije iz nekih zlatnih kadrovskih rezervi izvući posljednji kapital glasova da se ne otvori procedura njegove smjene. Evidentno je da on nije u stanju ujediniti stranku, kao što je vidljivo da je ne može pokrenuti iz letargije; očigledno je da na velike probleme države ne daje prave opozicijske odgovore, kao što je upadljivo da ne posjeduje liderske kvalitete da se nametne i u stranci i u državi; jasno je da s njim stranka više gubi nego što dobiva kao što je izgledno da do konačnog razjašnjenja, vjerojatno i obračuna, mora doći prije ili kasnije (ili prekasno). Ima li drugog izlaza? Mnogo je više dokaza koji se mogu upotrijebiti protiv Bernardića nego u njegov prilog: stranka (pro)pada, članstvo nema orijentaciju, a demokracija gubi opoziciju.
Odgovorno bi bilo da se neuspješni šef sam povuče kad ima mali milijun dokaza da težina misije nadilazi njegove političke kvalifikacije; demokratski bi bilo da ga stranka smijeni ako se sam ne želi povući s njezina čela, samo zato što su “mase pogriješile” (V. Hugo) kad su ga izabrale; ne bi bilo nerazborito da se upotrijebe i teža statutarna sredstva, da se “dite vrati materi”, kako bi rekli Dalmatinci, ne misleći na Zorana Milanovića koji je znao biti očuh SDP-ovcima.
Tko može spasiti stranku?
S rascjepima i odlascima, s izdajama i prijevarama, glavna opozicijska stranka došla je na rub provalije; produži li se sadašnja blokada, nije sigurno da neće napraviti fatalni korak naprijed i lišiti ljevicu i opozicijskog vrapca na grani. U ruci ionako ništa ne drži, osim slavne prošlosti koju sve više krčmi za sitniš.Linija rascjepa još se nije formirala oko pitanja svih SDP-ovih pitanja: tko može spasiti stranku? To što nema nikakve ozbiljnije platforme na kojoj bi se SDP-ovci ujedinili pokazuje dodatno, uz sve drugo, da se Davor Bernardić nije uspio nametnuti ni stranci kao njen lider ni državi kao šef opozicije i da ima časnijeg načina da to prizna nego da i dalje brani sebe ugrožavajući stranku. Ako (do)sadašnji šef SDP-a ne može sam zaključiti da u politici dva i dva nisu uvijek četiri, morali bi ga u to uvjeriti njegovi preostali mentori. Da ne bi njima sutra dolazili računi za propast hrvatske socijaldemokracije.
VIDEO Željko Glasnović opet napravio show u Saboru
SDP niti je ugledna, niti opozicijska, niti je uopće stranka. SDP nema legitimitet političkog djelovanja u Hrvatskoj jer je pravni i ideološki sljednik SKH, a SKH je zločinačka organizacija koju je 1990. trebalo zakonom zabraniti i pustiti da se osnuje nova, prohrvatska Socijaldemokratska stranka. To će se sada konačno i dogoditi. SDP nije socijaldemokracija u Hrvatskoj. SDP je relikt i izbljuvak kriminalne prošlosti komunističkog režima koji je zaslužio povijesnu osudu i zabranu djelovanja. SDP je pojam koji treba što prije zaboraviti.