Što radiš u mojoj kući?!“ - viknuo je otac ugledavši me, kada sam prvi put u 31. godini života došla u njegov dom. “Tvoja gospođa me zvala” - ja mu kažem. Ona šuti i ja shvatim da mu ništa nije rekla. “Ustani!” Prepala sam se i ustala od stola. Rekla sam mu: “Lolo, došla sam samo na pet minuta, na poziv tvoje žene.
Barem me pogledaj u oči...” Nisam dovršila rečenicu, počelo je. Udario me šakom u glavu nekoliko puta. Pala sam na pod i on me nastavio udarati nogama, srećom, bio je u papučama. Onda me uhvatio kao malo dijete jednom rukom za kosu, drugom za remen od hlača i vukao me prema stepenicama. Bacao me po njima i vikao: “Ubit ću te, trebao sam te davno ubit! Imam pištolj, ugurat ću ti cijev u usta. Ubit ću te k’o pače i neću odgovarati jer si u mojoj kući!” Nekako sam se uspjela uhvatiti za ogradu i pobjegla...
Suze su zadržale riječi 31-godišnje liječnice iz Dubrovnika, Lovorke Uglešić.
Još je užasnuta. U kuću svoga oca “Lole”, Lovora Uglešića, bivšeg suca, sada poduzetnika, obrazovanog, imućnog i utjecajnog čovjeka u Dubrovniku, došla je, tvrdi, na poziv njegove supruge. Oca je, prije no što ju je pretukao, vidjela tek jednom, kada je imala 18 godina. Želio je nije nikad.
Priznao je da bi bio sudac
- Kada je moja majka zatrudnjela, otac i djed, dr. Ardoje Uglešić, nagovarali su je na pobačaj. Očevi roditelji bili su gospoda, liječnici, a moji baka i djed običan puk, učiteljica i vatrogasac. Ponižavali su je, ucjenjivali, prijetili da nikad neće naći posao u Dubrovniku, ali ona me ipak rodila - priča Lovorka. Otac ju je priznao kada je imala 9 godina i od tada nosi njegovo prezime.
- Izvadili su mi krv, dokazano je da mi je otac. Morao me priznati jer su ga tada imenovali za suca pa nije smio imati nikakvih repova - kaže Lovorka. Osim prezimena, imena i, ona tvrdi, fizičke sličnosti, od oca nije dobila ništa. Alimentaciju nije plaćao, kontakata nije bilo. Javila mu se s 18 godina. Pristao je na susret.
- Ukrcao me u auto. Vozio je, gledala sam mu u profil, nisam mu uspjela pogledati u oči. Mislio je kako želim novac. Rekao mi je da ne pokušavam upisati medicinu u Hrvatskoj jer neću proći. I to se pokazalo istinitim. Uglešići su utjecajni, ja nisam uspjela u Hrvatskoj, ali upisala sam se u Mostaru - kaže Lovorka. Majka, koja se stvarno nikad nije zaposlila u Dubrovniku, čistila je da bi je školovala, a pomagali su i njezini roditelji. Lovorka je diplomirala, dobila stalni posao i opet pokušala vidjeti oca.
- Kad sam završila medicinu, mislila sam otac će vidjeti da nisam neki probisvijet, uspjela sam i od njega ne tražim ništa. Možda neku kavu, prijateljski razgovor, zagrljaj... Ali, on je odbijao kontakt i ja sam to poštivala.
Onda je, prije dva mjeseca, upoznala polubrata, kojemu je 18 godina. Oboje su se službeno zatekli na ultima fightu. Kao u filmu, sjedili su jedno kraj drugog i on je pročitao Lovorkino ime na pločici.
- Bio je presretan, rekao je da me traži otkako je saznao da postojim. Izmijenili smo mobitele i već sutra bili zajedno na kavi - smješka se Lovorka. Svaki su se dan viđali, brat je tajno dolazio, Lovorka kaže da su se doista oduševili jedno drugim.
- Rekao mi je da sam mu u 20 dana pružila više topline nego roditelji u 18 godina. Imao je loše ocjene, rekla sam mu da ih mora ispraviti i to je napravio. Bila sam u sedmom nebu od sreće - prisjeća se. “Okuražila” se i rekla bratu da mora reći roditeljima da se druže.
- On se oca boji, ali je rekao majci. Ona me pozvala na kavu. Bilo je idealno! Ja sam joj poklonila ružu i ona me pozvala kod njih na ručak. Rekla je: “Lolo je nagao, ali ja ću ga pripremiti”. Eto, čuli ste kako ga je pripremila - s gorčinom kaže Lovorka.
- Obećala mi je ribu i vino i ja sam samo to čula. A pitala me kako stojim financijski. Rekla sam joj da radim, uzdržavam mamu i baku, ali imam sve što mi treba. Ona se hvalila što oni sve imaju, kuće, brod, vikendice, auta, i da ne žele da im netko to uzme. Ponudila sam da ću kod javnog bilježnika potpisati da se odričem svega. Bila sam presretna da se nakon 30 godina dogodi, možda, fuzija u obitelji. Ljudi, da upoznaju oca i majku, pola svijeta prođu - kaže Lovorka.
Ali, te nedjelje, kada joj je očeva žena otvorila vrata, bilo joj je jasno da nešto ne valja. Sjela je za prazan stol. Ručka nije bilo.
- Namjestila mi je sve, zbog para prokletih! Pobjegla je kada me počeo tući, a sinovi im nisu bili doma. Znala je da će poludjeti kada me vidi. U policiji su oboje rekli da sam došla nepozvana, provalila, napala Lolu, grebala ga i tražila novce - kaže Lovorka.
Naime, pretučena, pobjegla je u auto i pozvala policiju. Rekli su joj da su već pozvani i neka čeka. Otac je u postaju došao izgreban.
Zamalo okrivljenica
- Ja ga nisam ogrebala, bojim ga se dodirnuti. Uglešići su vrlo utjecajni. U policiji su mi dali papir da potpišem da sam ja okrivljenica. Spasio me policajac Cvijeto Musladin. Rekao je: “Ljudi, šta vam je, zar ne vidite tko je ovdje pretučen?!”. Da nije njega bilo, ja bih prenoćila u pritvoru, a ne Lolo - tvrdi Lovorka. Najteže joj je što su je odvojili od brata. Slao je poruke dok je bila na policiji: “Tu sam”, “Čekam te”, “Boli li te?”, ali nisu se vidjeli. Nije više u Dubrovniku.
- Poslao mi je zadnju poruku jučer, indirektno zbogom - kaže. Ocu je oduzet pištolj, a što će biti dalje, odlučit će državni odvjetnik.
- Svi u Dubrovniku znaju tko je Lovor Uglešić. Strahujem da će se izvući s 1200 kuna prekršajne kazne za obiteljsko nasilje. On mi nije obitelj, niti me je odgojio niti živim s njim. Prijetio mi je smrću i premlatio me, želim da za to bude kažnjen zatvorom ili novčano. Bojim se da se sve ne zataška. Meni ne treba ništa, sve ću dati humanitarno - tvrdi.
Lovoru Uglešiću ponudili smo da ispriča svoju stranu priče. Nije htio. Kaže da su to njegovi obiteljski problemi koji nikoga ne zanimaju.
Đubre sudačko, ali za utjehu, on je sebi već presudio i ni ne zna da ne živi već samo vegetira.