Drma se savez Engleske i Škotske

Oportunistička skupina nacionalista ugrožava identitet Ujedinjenog Kraljevstva Engleske, Škotske, Walesa i Sjeverne Irske  puknula je 15. siječnja izjava laburističkog ministra financija Gordona Browna, vjerojatno sljedećeg premijera, dan prije 300. godišnjice odluke Škotske o stupanju u državnu zajednicu s Engleskom. Na nervoznu izjavu najutjecajnijeg laburista iz Škotske odmah je reagirao Alex Salmond, lider Škotske nacionalne partije (SNP), najjače prozvane političke stranke.

 Brown misli samo na svoje interese te ne može podnijeti to što Škotska izmiče laburističkoj kontroli točno u trenutku kada se on želi preseliti u Downing street 10 (rezidencija britanskog premijera, op. a.)  uzvratio je Salmond udarac.

Brownovom izjavom, tek jednom u nizu sličnih laburističkih u posljednje vrijeme, postalo je definitivno jasno da ni 300 godina saveza s Engleskom nije bilo dovoljno za gašenje škotskog sna o potpuno neovisnoj državi. Od 11. stoljeća Škoti su se s promjenjivim uspjehom tukli s engleskim plemstvom za svoju nezavisnost.

Burno višestoljetno razdoblje okončalo se 1707. sporazumom o savezu Škotske i Engleske te stvaranjem Velike Britanije. Prihvaćanjem Zakona o Uniji u engleskom parlamentu 1. svibnja 1707. prestali su postojati škotski i engleski parlamenti, a kao službena zastava određen je danas svjetski poznat trobojni osmokraki "Union Jack".

Iako zagovaratelja samostalnosti, poput glumca Seana Conneryja, među Škotima nikada nije manjkalo, sve je bilo u redu dokle god odgovora na rijetke secesionističke glasove nije bilo i na engleskoj strani. Velika Britanija stabilno je prolazila kroz vjekove tijekom kojih je pregrmjela dva svjetska rata, popela se na tron imperijalističke sile te sišla s njega.

Ono što je prije samo tinjalo, duhove je uzburkalo 2003., kada je konzervativni zastupnik Michael Howard, iživciran time što su se škotski zastupnici u britanskom parlamentu drznuli glasovati o zakonu koji se trebao primjenjivati samo u Engleskoj, sasuo drvlje i kamenje na kolege zastupnike iz Škotske. Tadašnji eksces Guardian je popratio tekstom u kojemu je osudio narušavanje jednakosti zastupnika te upozorio da je riječ o opasnom presedanu koji bi mogao ugroziti i jedinstvo same Unije.

Guardian je podsjetio na situaciju iz 1970-ih kada su većine u engleskom, sjevernoirskom te parlamentu Ujedinjenog Kraljevstva držale različite političke opcije i postavio pitanje  tko bi u takvoj zbrci mogao odrediti tko je pozicija, a tko opozicija te tko bi određivao tko ne smije glasovati o pojedinim zakonima? Nastojanja konzervativaca nazvana su stoga "balkanizacijom parlamenta", posljedično i "balkanizacijom Ujedinjenog Kraljevstva", te su osuđena kao zapreka demokratizaciji "anakroničnog britanskog parlamenta i ustava".

"Balkanizacija Britanije" upravo je sintagma kojom se Gordon Brown danas koristi. Ponosno ističući da je istodobno Škot i Britanac te, vrlo neobično za laburista, poštovatelj uspomene na "željeznu lady" Margaret Thatcher, on upozorava da Britanija nije građena na etničkoj i rasnoj pripadnosti. Brown je po još nečemu neobična politička figura. On će po svoj prilici ove godine naslijediti premijersko mjesto nakon 10-godišnjeg mandata Tonyja Blaira, čime bi postao prvi premijer iz Škotske nakon više od 40 godina. U tome, ali i u udarcima po SNP-u te po engleskim nacionalistima, Brown ima potpunu Blairovu podršku.

 Oni (SNP) već objavljuju planove o odvajanju valute, mirovinskog i zdravstvenog osiguranja i izlasku iz NATO-a. Činjenica da to govore s krajnjom preciznošću o ostvarenju svjedoči da su smrtno ozbiljni u namjeri da to i naprave  rekao je nedavno Blair svojim stranačkim kolegama.

Britaniju čeka nevjerojatna godina. Igrom slučaja izbori za škotski parlament trebaju se održati 3. svibnja, samo dva dana nakon obilježavanja 300. obljetnice Unije Engleske i Škotske, a tijekom godine Brown bi trebao postati britanski premijer. Stoga su zaredale ankete. Iako po BBC-ovoj anketi 56 posto Škota, 69 posto Velšana i 73 posto Engleza želi da Unija ostane kakva jest, a više Škota smatra da je Unija djelovala pozitivno na Škotsku, činjenica je da bi secesionistički SNP vrlo lako mogao pobijediti na izborima. Stoga se svatko iz svojih motiva iz obaju suprotstavljenih tabora nabacuje podacima o tome da je čak do 52 posto Škota raspoloženo za odvajanje. Dok Tony Blair pomalo panično govori o "ustavnoj noćnoj" mori ako na izborima laburisti izgube od SNP-a, s druge strane uzvraća mu se da je Unija imala smisla 1707., a danas više nema.

Europska unija nije dugo stajala po strani te je neslužbeno nagovijestila da neće prihvatiti "slijepe putnike" u slučaju nastanka novih država na svom teritoriju, nego će svaka pojedinačno morati proći proces ponovnog primanja u njezino članstvo.