Druga obljetnica: 
s EU možemo propasti kao Grčka, a spasiti 
se možemo samo sami

Točno na dan, 1. srpnja, kad je Grčku pogodio bankrot, Hrvatska je "slavila" drugu obljetnicu ulaska u Europsku uniju. A Grčka je primjer koji pokazuje da članstvo u EU nije nikakvo jamstvo za normalan život u državi.

Može li se u Hrvatskoj ponoviti grčki scenarij? Guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić kaže da ne može, jer imamo dovoljno međunarodnih pričuva koje jamče da se nećemo naći u grčkoj situaciji te se ne može dogoditi da ne platimo ratu duga. Ali je činjenica da smo sve zaduženiji, da nam je gospodarstvo sve lošije, da je omjer uvoza i izvoza katastrofalan, da strani profiteri, pogotovo banke, iznose iz Hrvatske sve više novca u obliku golemih dobiti. Bez Vujčića i velikih ekonomskih znanja možemo zaključiti da zemlju koja sve manje i sve slabije proizvodi a sve se više zadužuje čekaju crni dani. S tom pesimističnom činjenicom možemo početi osvrt na dvogodišnje članstvo Hrvatske u EU, koje bitno nije promijenilo hrvatski gubitnički i inferioran odnos prema razvijenim europskim zemljama. A taj odnos bio je poguban. Prodajući javnosti sliku EU kao "obitelji europskih naroda" i uvjeravanja da kao država možemo uspjeti u tom savezu samo ako prihvatimo europske kriterije, da smo bez Europe "izgubljeni" i "nitko i ništa" – vlasti su od početka 2000. godine zapravo prodavale Hrvatsku. Tu ropsku ovisnost o europskom mitu, a i ucijenjenost Haagom, europski profiteri iskoristili su na najbešćutniji način u kojem nije bilo ni traga obiteljske solidarnosti i obzira prema ekonomski nejakoj državi u stasavanju.

Dapače, dominirala je porobljivačka agresivnost i grabežljivost koje je puna europska prošlost, kao što je iz te prošlosti i lako ostvareni naum da budemo pretvoreni u koloniju. Europa je budzašto pokupovala gotovo sve hrvatske banke i velike profitabilne državne tvrtke, poticala uvozni lobi, što je značilo gušenje domaćih proizvodnji, te favorizirala i nagrađivala one dužnosničke elite u Hrvatskoj koje su pristajale na to da budu plaćenici u službi nezajažljivog europskog kapitala. Prije dvije godine mi nismo ušli ni u kakvu "obitelj europskih naroda" nego u društvo državnih interesa i egoizama u kojem nadvladavaju oni koji su bogatiji, jači, moćniji i koji mogu djelotvornije ucjenjivati. (O tom egoizmu govori i tekst što su ga ovaj tjedan hrvatski mediji prenijeli iz Guardiana u kojem se podsjeća na što je Grčka potrošila 240 milijardi eura "programa pomoći" koje je 2010. i 2012. dobila od međunarodnih institucija. Veći dio te goleme svote uzele su europske banke koje su Grčkoj posuđivale novac prije financijske katastrofe, a manje od 10 posto ostalo je za reformiranje gospodarstva i zaštitu najugroženijih društvenih skupina. Nakon svega, grčki je dug još uvijek 320 milijardi eura).

Odnos profiterske Europe prema Hrvatskoj ostao je isti i poslije našeg ulaska u EU, dapače, hrvatski su se financijski gubici uvećali i time što dajemo više članarine nego što uzmemo iz europskih fondova. Dakle, već 15 godina nemilosrdno nas iskorištava onaj kojeg smo idealizirali, klečeći na koljenima molili da nas što prije primi u svoje društvo, kojem smo prodali najbolje što smo imali, pred kojim smo se ponižavali do komičnosti (sjetite se Sanaderova slanja vojske na perad u vrijeme obmana o ptičjoj gripi!), koji je i danas za nas nepovredivi autoritet. Što, dakle, znače dvije godine od ulaska Hrvatske u EU? Ništa što nismo imali i znali cijelo desetljeće prije toga ulaska. Neki nas uvjeravaju da nam ne prijeti grčka katastrofa, neki tvrde da je izbjeći ne možemo. No najviše su u pravu oni koji kažu da nam ne trebaju usporedbe s Grčkom, i da bi jednako loš mogao biti – hrvatski scenarij. Stoga će za Hrvatsku najviše učiniti ona vlast koja se ne bude uzdala toliko u Europu koliko u izbjegavanje stupica u odnosu s njom i s njenim egoizmom, a one se mogu izbjeći samo jačanjem gospodarstva i obuzdavanjem stranog profiterstva. Hrvatska s EU može propasti, a spasiti se može samo sama.

>> Tuđman me prekinuo: Boga mu Ivkošiću, a pomirba?!