Druga komponenta na kojoj je nastala Ustaška vojnica bila je ona koja je ustrojena uz političku strukturu Ustaškog pokreta, koja se razvila na terenu uspostavom nove države. Ona je u sebi sadržala naoružane pojedince i skupine obrazovane još tijekom rata u travnju 1941. godine, a potom i naoružane elemente koji su se počeli ustrojavati oko lokalnih stožera Ustaškog pokreta te oko ranijih političkih, sportskih, duhovno-crkvenih udruga i tako dalje.
Međutim, ne možemo se oteti dojmu da je veći dio ovakvih skupina ili postrojbi bio potpuno različit, pa čak i stihijski po nastanku, brojnosti, naoružanju, motivima, borbenosti, sklonosti prema nasilju i tako dalje. No upravo je nastanak ovakvih postrojbi bilo ono što je odlučujuće utjecalo na daljnji tijek zbivanja u 1941. godini. Kako primjećuje Tomislav Aralica, „u to se doba, zapravo, svatko tko je htio mogao učlaniti u Ustašku vojnicu i stvoriti postrojbu istomišljenika. Nastanak takvih pokrajinskih jedinica ovisio je o želji, odlučnosti i sposobnosti nekoga lokalnoga ustaškog vođe, a u tome su prednjačili ustaše povratnici koji su se vratili iz emigracije u svoje zavičaje. Oni su oko sebe okupljali ljude koji su pokretu pristupali iz različitih motiva, od čistog domoljublja, preko želje za osvetom ranijim vlastodršcima, do pukog koristoljublja…“.
Upravo iz ove strukture regrutirat će se skupine „divljih“ ustaša. Kasnije, u 1942. godini ova administrativna struktura bit će osnova za stvaranje i djelovanje ustaških pripremnih bojni. Kolega Davor Marijan ukazuje da „iz dokumenata drugih tijela NDH, teško je i često nemoguće razlikovati o kakvim se ustašama radi, iz političke ili vojne grane ustaškog pokreta. Na mjestu je i pitanje je li ustaše u prvim mjesecima NDH uopće moguće razlikovati na taj način?“
U ljeto 1941. i najvišim dužnosnicima NDH postalo je jasno da samovoljni ustaški postupci isključivo potiču srpsku pobunu. Stoga je donesena odluka da „tako zvane 'Divlje ustaše' imaju smjesta prestati sa svakom djelatnošću“. Nakon toga uslijedili su novi pozivi srpskom stanovništvu da odustane od pobune jer mu se jamči osobna i imovinska sigurnost.
Poglavnik je i pored primljenih izvješća s terena o ovim događanjima, a koji su slali predstavnici Domobranstva ili Oružništva, kasnio s donošenjem svrsishodnih mjera. On je tek 7. kolovoza zapovjedio mjesnim ustaškim organizacijama da prekinu sve akcije, posebno akcije „čišćenja pobunjeničkih prostora“. Ustaške snage trebale su se okupiti u mjestima koja su bila sjedišta kotarskih predstojnika i smjela su se koristiti za zaštitu drugih mjesta samo na području tog kotara. Prekid čišćenja vrijedio je i za druge redovne ustaške skupine koje su došle iz Zagreba ili većih gradova. Za njih su također određena mjesta prikupljanja (Lika, Kordun). Po njegovoj zapovjedi od 9. kolovoza 1941. divlje je ustaše trebalo raspustiti.
Prema ovim zapovijedima, ustaški povjerenik Francetić trebao je u dogovoru sa zapovjednikom Vojne krajine urediti položaj ustaša na prostoru Bosne. Svi njihovi odredi trebali su se povući s terena i prikupiti u kotarskim mjestima. Tamo gdje ih domobranstvo nije moglo odmah zamijeniti, ostajali bi do trenutka kada bi to bilo moguće, ali u dogovoru s vojnim zapovjednicima. Oružništvo je trebalo poduzeti mjere za održavanja reda pa čak i eventualne represalije, ako bi došlo do provokacija od strane ustanika. Oružništvo je trebalo napraviti popis kome je od strane ustaša predano naoružanje. Određeno je da uporabu ustaških snaga u Bosni, na zahtjev Oružništva, odobrava osobno povjerenik Francetić. Oružništvo je doista i nastojalo provesti dogovoreno i razoružati divlje ili druge ustaške postrojbe, ali je to izazvalo nezadovoljstvo pa je iz vrha Ustaškog pokreta došlo do intervencije da se prestane s razoružanjem, osim u slučaju "divljih" ustaša i u slučajevima kada nadležna službena oblast to odredi pismeno.
Međutim, prema sačuvanim izvorima, ali i očiglednim posljedicama, Poglavnikova odluka o raspuštanju „divljih“ ustaša nije provedena. O tome govori i dopis velikog župana Jakoba Elickera Velike župe Vuka sa sjedištem u Vukovaru: „Dne 11. kolovoza ubijeni su uprkos jasne Poglavnikove zapovjedi da niko nema pravo drugoga bez razloga lišiti života, opet 11 Srba, građana iz Šida… Ovi ubijeni Srbi odvedeni su u noći po vojnicima Ustaške bojnice iz Hrv. Mitrovice i streljani bez ikakvog razloga i bačeni u Dunav kod Iloka. Kod svih tih Srba radi se o vrlo uglednim ljudima iz Šida, a nije bilo nikakvog povoda da se ti ljudi hapse, a još da se bez suđenja ubijaju. Odgovoreni za taj postupak jesu: Ilik, bojnik ustaške bojnice iz Hrv. Mitrovice te satnici Čeple, Hubl i Pavelić.“ Nadalje veliki župan Eliker izvješćuje: „Ja sam g Ilika više put upozorio na taj njegov postupak ali bez uspjeha, pa vas gospodine ministre zato molim da preduzimate potrebne korake da se ti ljudi opozovu odavde a na njihova mjesta da se postavljaju umjereni časnici. Gospodin Ilik i njegovi častnici došli su u sukob sa svima Kotarskim predstojnicima, jer isti ne odobravaju taj njihov postupak prema Srbima“ (župan je naveo da se Ilik i njegovi satnici „mješaju u razne političke stvari za koje smatram da sam jedino ja nadležan“). Navodi se da je zavladao strah kod srpskog stanovništva koji ne napušta svoje domove ili su napustili svoja gospodarstva. Također se navodi da su pripadnici ustaške bojnice u rumskom i mitrovačkom kotaru oduzimali bicikle i sva prijevozna sredstva ne samo od Srba, već i od Hrvata i Nijemaca i sve to odvezli u zgradu ustaške bojnice u Hrvatskoj Mitrovici. Slične pritužbe veliki župan imao je i na rad ustaškog redarstva u Mitrovici i Rumi. Molio je da se povuku pojedine ustaške postrojbe (satnija u Rumi) i da se zamijene postrojbama njemačke bojnice, a u smislu Poglavnikovih odredbi o njenom ustrojavanju.
Nasilja je bilo i dalje u drugim krajevima NDH. Tako su primjerice, „divlje ustaše iz s. Cetingrad 23/VIII poslije podne zapalili su s. Radović i crkvu“. Zapovjednik mjesta Karlovac naredio je da se ispita slučaj i ustaše povuku u kotarsko mjesto, kako je ranije naredio Poglavnik. „Ovakvi samovoljni postupci divljih ustaša veoma otežavaju našu akciju“, jer je na Petrovoj gori domobranstvo djelovalo u smislu smirivanja stanja, javio je pukovnik Tomašević. Stječe se dojam da Poglavnik nije ni mislio ozbiljno da se ove mjere provedu i da ih je vjerojatno donio pod pritiskom.
Slične mjere poduzeo je i vojskovođa Kvaternik koji je 6. rujna 1941. objavio: „Primio sam izvješće od generala Laxe od 28. kolovoza /…/ o djelovanju tzv. divljih ustaša. Naglašujem, da to nisu ustaše, nego divljaci i pljačkaši, te da je uslied toga general Laxa i zapovjednik Vojkra (Vojne krajine) u izvršenju Poglavnikovih odredaba imao dužnost, a ne samo pravo, da se s ovakovim pljačkašima obračuna bez obzira tko su. Najviše su se ogriješili oni, koji bi morali, ako su postavljeni za kakvu ustašku dužnost, a nisu izvršili zapovjedi Poglavnika. Vama je dužnost da pravite red, jer pljačkaši i divljaci su ista vrst ljudi kao četnici i ne zaslužuju drugu sudbinu već kao i oni t.j. da se stave pred prieki sud…“. Kvatrernik nadalje ističe: „Što nije organizirano u Ustaškoj vojnici pod zapovjedništvom ustaških časnika, postoji protiv volje Poglavnika pa prema tome postupati i snašati za to punu odgovornost, da volja Poglavnika prodre i u zadnje selo.“
U stvarnosti, kako navodi Nikica Barić, takve mjere bilo je teško provesti u djelo. Primjerice, nakon odluke o ukidanju „divljih“ ustaša upravo je Ministarstvo domobranstva zabranilo Domobranstvu i Oružništvu da razoružaju ustaške snage na području Bosne i Hercegovine. Razoružanje su trebali provesti ustaški dužnosnici, a oružje je i dalje trebalo ostati na raspolaganju ako bude potrebno. To je samo po sebi otvorilo daljnju mogućnost novih zloupotreba naoružanja od ustaških skupina. Osim toga, ne samo srpsko stanovništvo, nego ni najviši domobranski časnici nisu bili zaštićeni od ustaškog nasilja i samovolje. Nakon što je u noći s 5. na 6. kolovoza 1941. u Zagrebu došlo do pucnjave, skupina ustaša upala je u stan generala pješaštva Slavka Stanzera, vrhovnog nadzornika cjelokupnih oružanih snaga NDH, digla ga iz kreveta i pod prijetnjom oružjem natjerala ga da legne na pod dok mu ne pretraže stan. Nijemci, koji su iz pouzdanih izvora doznali za taj događaj, držali su ga dobrim primjerom potpune anarhije koja vlada u NDH i koja je uzrokovana djelovanjem nekontroliranih ustaških skupina.
Prema izjavi vojskovođe Kvaternika „divlji“ ustaše pojavili su se i prije nego što su počeli, kako on navodi, „izgredi“. Kvaternik u ovoj izjavi tvrdi da su vladala različita stajališta o tome radi li se o spontano stvorenim postrojbama sukladno lokalnim prilikama ili su to planski organizirane tvorbe („suvisla organizacija terorista“). Članovi vlade tumačili su te izgrede „časomičnim izražajem lokalne naravi“, nastalima iz mržnje i osvete zbog terora iz vremena Kraljevine, i da se neće ponoviti na drugim mjestima, te ako se i pojave organi vlasti moći će ih lako obuzdati. Ovo shvaćanje, prema Kvaterniku, pokazalo se neispravnim jer se broj „divljih“ ustaša iz dana u dan povećavao, a njihova se djelatnost (on kaže „zulum“) proširila po cijelom teritoriju NDH, i to najviše u područjima s miješanim pučanstvom (Srbi – Hrvati, Muslimani – Srbi).
Kvaternik tvrdi da je kao zapovjednik dao na izučavanje Glavnom stožeru Domobranstva, a i sam da je pratio ucrtavanjem na karti nastanak i širenja tih ustaških postrojbi istodobno s proučavanjem nastanka i širenja četnika. Svrha tog praćenja bila je pravodobno poslati domobranske postrojbe u pojedine krajeve radi sprečavanja terora i jednih i drugih, a i sukoba koji bi s tim u svezi nastali. Zanimljiv je bio zaključak, tvrdi Kvaternik, da su „divlji“ ustaše nastali u onim krajevima u kojima su od prije postojali četnici. „Obje organizacije, četnička i divljeustaška, razvijale su se Usporedo čak su razvijale istodobno i brojevno.“
„Na više mjesta dao sam proučavati osobni sastav divljih ustaša“, navodi Kvaternik i da je tada utvrđeno da se:
„– regrutiraju iz svih slojeva pučanstva, seljaka, radnika, učitelja, privatnih i državnih službenika, obrtnika trgovaca, itd.
– da je među njima polovica takvih koje je proganjala i mučila stara jugoslavenska policija, te da su prožeti mržnjom i osvetom na Srbe,
– ostali da su špekulanti, koji su otišli u redove divljih ustaša da izbjegnu poziv na oružane vježbe (u Domobranstvo), besposličari i ljudi kojima 'smrdi' posao, a rado dobro žive,
"Ovaj sastav divljih ustaša pokazuje jasno njihovo mentalno raspoloženje, te što može biti njihov cilj i djelovanje: ništa drugo nego izgredi, osvete i pljačke“, zaključuje Kvaternik o motivima nastanka ovih postrojbi. On ističe da takve postrojbe ne bi mogle nastati da nije bilo volje lokalnih ili viših moćnika, napose i samog Pavelića, zatim da takvih postrojbi ne bi bilo da „nije bilo duševnog raspoloženja iz prijašnjih vremena“, a da nije tako, njihov bi se broj mogao suzbiti, a ne stalno povećavati, kako se događalo.
Kvaternik je isticao iz svoga osobnog saznanja da je Pavelić štitio djelovanje „divljih“ ustaša, a posebno u pojedinim oblastima gdje je štitio organizatore takvih postrojbi, kao što su bili Francetić, Rukavina, Babić, Herenčić, Sudar i drugi. On ističe da ovakvi ustaški vođe nisu imali osobnu inicijativu, već su radili u skladu s odobrenjima samog Poglavnika, o kojemu su bili ovisni i slijepo su vjerovali u njega. Kvaternik ističe da je u ovome prepoznao politiku Poglavnika, da se kroz rad „divljih“ ustaša na terenu zastraši cjelokupno pučanstvo, a naročito službeni organi vlasti, i na taj način se ojača osobna pozicija kao jedinoga i nedodirljivog nositelja vlasti. Zapravo su „divlji“ ustaše držali u strahu redovite organe vlasti, Oružništvo, a ponajviše u onim oblastima gdje nije bilo oružanih postrojbi Domobranstva.
Broj „divljih“ ustaša povećavao se dnevno i najviše ih je bilo tijekom ljeta 1941., kada je potkraj kolovoza njihov broj bio 25.000 – 30.000 ljudi. Od jeseni njihov broj nije rastao, već se smanjivao jer se dio njih uvrstio u postrojbe Ustaške vojnice. No njihovo djelovanje nije nikada sasvim obustavljeno, navodi Kvaternik. On je također, pored navedenih razloga, kao još jedan razlog (ali za kasnije razdoblje) naveo talijanske vojne vlasti koje su naoružavale četnike i poticale ih na pobunu protiv hrvatskog stanovništva. Kvaternik ističe da su i Nijemci surađivali s četnicima u svojoj zoni, ali da ih „nisu poticali na nerede“. Vraćajući se na razloge nastanka Ustaškog pokreta u vremenu Kraljevine Jugoslavije, Kvaternik je divlje ustaše ocijenio kao najradikalniji izraz Ustaškog pokreta.