'Drugi narodi u svojoj surovosti ponekad su nadmašivali zvjerstva hitlerovaca'

Dana 22. lipnja 2021. obilježava se 80 godina od početka Velikog domovinskog rata za Sovjetski Savez, koji je poznat i kao dio Drugog svjetskog rata, u kojem su, prije svega, bile uključene europske države.

Iako je Crvena armija započela rat u najtežim i krajnje nepovoljnim uvjetima za nju, osjetila je planove blitzkriega već tijekom ljetne kampanje 1941., a Wehrmacht je pretrpio značajne gubitke u ljudima i tehnici. SSSR je postao prva država koja je uspjela usporiti, a zatim zaustaviti Hitlerovsku ekspanziju. Ovo je bilo iznimno važno za cijeli tijek rata. Nakon Francuske i zauzimanja gotovo cijele zapadne Europe, smrtna opasnost nadvila se nad Velikom Britanijom. Bez sovjetske pomoći – čak i uz potporu Sjedinjenih Država – gotovo je nemoguće da bi ova država izdržala borbu protiv Hitlerovih snaga.

Nakon ulaska Sovjetskog Saveza u Drugi svjetski rat vojna akcija stekla je globalni i izuzetno žestoki karakter. Nasuprot bloku agresivnih država, počela se stvarati antihitlerovska koalicija.

Ne treba smatrati vojne akcije na sovjetsko-njemačkoj fronti samo jednom od epizoda Drugog svjetskog rata – istodobno s vojnim akcijama saveznika u sjevernoj Africi, na pacifičkom ratištu, iskrcavanjem na Siciliji pa čak i otvaranjem drugog fronta u Europi u lipnju 1944.: veličina oružanih snaga sukobljenih strana, razmjeri bitaka i strateških operacija, broj gubitaka i drugi podaci opovrgavaju ovakve izjave i nedvosmisleno dokazuju da se o ishodu rata odlučivalo na Istoku. Ne stoje tvrdnje, širene na Zapadu, prema kojima je iskrcavanje saveznika u Normandiji bio odlučujući faktor u porazu Njemačke i prekretnica u ratu.

U razdoblju od rujna 1939. do 22. lipnja 1941. Sovjetski Savez nije bio saveznik Hitlerove Njemačke. Kakva god bila sovjetsko-njemačka retorika nakon zaključenja "pakta Molotov-Ribbentrop", nije bilo govora o prijateljstvu ni o savezu. Obje su strane težile za upravo oprečnim ciljevima. Treći Reich prikupio je resurse za napad na SSSR, dok je Sovjetski Savez pokušao odgoditi napad. U to vrijeme to su razumjeli vladajući krugovi Velike Britanije, Francuske i Sjedinjenih Država koji su održavali diplomatske odnose s Moskvom i nisu je smatrali neprijateljem.

Nakon 22. lipnja 1941. konačno je postalo jasno da je Treći Reich krenuo prema potpunom uništenju Židova i svih naroda koje su nacisti smatrali inferiornima. Holokaust se proširio na sovjetske teritorije koje je okupirala Njemačka i stekao uistinu monstruozni zamah. Izvršeni su pokolji Rusa, Bjelorusa, Roma te predstavnika drugih naroda i nacionalnosti. Aktivno su sudjelovali u genocidu nad sovjetskim narodom kolaboracionisti – prije svega ukrajinski, litvanski, latvijski i estonski.

Uz naciste Sovjetski Savez napale su i snage satelita – Mađarske, Italije, Rumunjske, Finske, Slovačke i drugi. Učinjeni su neljudski ratni zločini. U svojoj surovosti ponekad su nadmašivali zvjerstva hitlerovaca. U redovima Wehrmachta borile su se brojne formacije kolaboracionista, uglavnom Ukrajinaca i baltičkih naroda, kao i dobrovoljačke SS jedinice iz Wehrmachta iz Španjolske, Francuske, Norveške, Danske, Nizozemske i drugih zemalja. Za nacistički stroj radila je europska industrija na teritoriju koji je bio okupiran.

Svi narodi Sovjetskog Saveza dali su svoj doprinos pobjedi. Bez junaštva, hrabrosti i uzajamne pomoći koje su pokazivali na fronti i u pozadini bilo bi nemoguće zaustaviti i uništiti neprijatelja.

Oslobodilačka misija Crvene armije u Europi jest nesumnjiva. Rat protiv spomenika koji je pokrenut u Poljskoj, a zahvaća i druge zemlje, neprihvatljiv je s moralnog i znanstveno-povijesnog stava. Ovo je naličje kampanje za reviziju rezultata Drugog svjetskog rata.

Kako je primijetio jedan poznati politolog, onaj tko ne poznaje povijest svoje zemlje i regije u kojoj se nalazi, ne može računati na svijetlu budućnost.

Stoga Europa mora cijeniti trenutačni svjetski razvoj, kao i dostupne mogućnosti kako bi gradila svoju budućnosti u skladu sa željama svojih naroda.