Plodni dramatičar, ali i nezaobilazni suvremeni hrvatski romanopisac Vladimir Stojsavljević, čiji se “Ljetni dnevnik rata” iz 1993. godine spominje kao prva knjiga napisana o ne tako davnom ratu u Hrvatskoj, objavio je novi roman. Riječ je o “Opijumu za narod”, društvenoj kronici Zagreba iz prve polovice šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali i obiteljskoj kronici samog autora. I Stojsavljević već u prvoj rečenici romana zapisuje da je priča nadahnuta stvarnim ljudima i događajima, a napisana na temelju uspomena. Ali i uz pomoć pisama, spomenara, fotografija i stare štampe, ponajprije nezamjenjivog Vjesnika u srijedu koji je i u ono doba čvrstog socijalizma znao odlično balansirati između ozbiljnog novinarstva i praćenja nezaustavljive popularne kulture čiji je sastavni i ravnopravni dio i moda.
Samo usput spominjem da je VUS 1964. godine, o kojoj Stojsavljević u “Opijumu za narod” ponajviše i piše, imao rekordnu tiražu od čak 415.000 primjeraka!? Tempi passati. Opisujući vlastitu obitelj, i to ponajprije prilično autoritativnog oca koji ne može izdržati bez usputnih seksualnih avantura, i majku, požrtvovnu kućanicu koja ne želi uništiti obitelj zbog očevih očitih nevjera, ali se ipak zna izboriti za svoj prostor, te dvije sestre, Stojsavljević otvoreno progovara o osjetljivim “tajnama” vlastitog odrastanja i formiranja. Istina, za takvo hrabro svjedočenje često se koristi onom dječjom, samo na prvi pogled naivnom perspektivom (u doba u koje je locirao svoj roman on ima četrnaest godina), što se posebno odnosi na događanja u vezi s mlađom sestrom Pupom, nevjerojatno lucidnom za svoju dob.
Stojsavljevićevi roditelji uvjereni su partijci s ratnim zaslugama i dodijeljenim im stanom u blizini Kvatrića. Takvo im je i društvo s kojim otac uglavnom igra šah, dok majka komentira festivale zabavne glazbe i pjevače u rasponu od Tereze Kesovije, Gabi Novak, Lole Novaković i Vice Vukova. Što se posla tiče, uvijek tajnoviti otac radi nešto u vezi tajnih službi, a povremeno osigurava i samog Tita (pa na Brijunima ima i mali ali efektni susret s Krležinima), da bi onda tih šezdesetih naprasno ispisao i ženu i sebe iz Partije... Otac je Srbin Prečanin, a nekoliko potresnih stranica ovog romana posvećeno je baš sudbini Srba Prečana, ljudima koji su nekako svima na smetnji i nikome dovoljno dobri ni u političkom ni u nacionalnom smislu, uvijek sumnjivi i uvijek pod nekom neugodnom paskom i propitivanjem.
Tematiziranje Srba Prečana, bez ikakvih ispolitiziranih tenzija, dobrodošao je bonus ove intimističke knjige koja nudi i obilje drugih paralelnih tema te se ozbiljno nudi filmskim redateljima kao iskoristiv filmski predložak. Naravno, središnji lik ovog pitkog i zanimljivog štiva ipak je mladić Velimir i njegovo sazrijevanje u svakom, pa i onom seksualnom smislu. U četrnaestoj godini života u kojem mu se nude različite ljubavi (pa čak i svojevrsna veza s tatinom ljubavnicom, atraktivnom i osebujnom studenticom Janom), kao i tipična srednjoškolska veza sa školskom kolegicom Lajlom, Velimir ipak pomalo i nesvjesno i nagonski dolazi do otjelotvorenja veze s najbližim prijateljem Klasom, neobičnim i obrazovanim dječakom iz građanski konzervativne zagrebačke obitelji koja se nikako ne voli miješati s komunistima ni s njihovim podmlatkom.
U “Opijumu za narod” riječ je svakako o dokumentarističkom romanu koji je pomalo i na distanci, bez afektiranja opisao turbulentno vrijeme hrvatske povijesti u kojoj je politika i ideologija ipak bdjela nad svakodnevnim životom čak i onih građana koji su bili snažne komunističke orijentacije. No, šezdesetih godina u Zagrebu se već pojavljuju traperice i slušaju Beatlesi i Rolling Stonesi, gledaju avangardni filmovi i u svakodnevicu sramežljivo ulaze i prvi vjesnici potrošačkog mentaliteta. U zatvorenim društvima itekako se razglaba i o najosjetljivijim političkim pitanjima, a građanski Zagreb nije ustuknuo pred revolucijom. I da. Žene hrabrije iznose svoje opservacije o komunističkim idolima i tabuima, dok su muškarci više okrenuti povremenim hedonističkim pražnjenjima...