Društvene mreže: Histerične su, nije im svrha smirivanje, nego emotivni naboj

– Postoji teza koja kaže da dezinformacije najčešće nastaju na rubnim dijelovima interneta, pa se prelijevaju u mainstream internetski prostor, na društvene mreže. Najveću snagu dezinformacije dosežu onoga trenutka kad ih počnu objavljivati mainstream mediji, dakle kad uđu u mainstream prostor. Mislim da se dobrim dijelom to dogodilo u ovom slučaju s gaziranim pićima – kaže nam analitičarka Marijana Grbeša-Zenzerović. Ima i termin za to, truba ili rog amplifikacije, kad se na onom najširem kraju trube nalaze mainstream mediji preko kojih dezinformacije dobivaju najjaču snagu. U ovom slučaju s gaziranim pićima teško je, dodaje, zasad govoriti o tome što je tu dezinformacija, a što ne, budući da sve informacije još nisu dostupne javnosti.

Puno vike, malo informacija

– Ono što se sigurno dogodilo je to da se od poluinformacije stvorila cijela konstrukcija, i to u rekordnom roku. U kratkom vremenu se počela širiti nekakva javna panika putem društvenih mreža, a veliku ulogu tu imaju i tzv. memeovi, koji su jako velik pojačivač skandala. I onda, naravno, imate i mainstream medije, portale prije svega, ali i druge medije, ne sve. Naša je tužna medijska svakodnevica da se dio medija u borbi za opstanak pokušava neprestalno natjecati s društvenim mrežama, a to znači da nema vremena za provjeru informacija i čekanje. Ima vremena jedino za dramatizaciju i senzacionalizam radi privlačenja pažnje – napominje. Način na koji su mediji počeli pratiti aferu je, smatra, izrazito senzacionalistički, pa se zavrtjela cijela ta drama. – Sad je već teško razaznati što je točno, a što ne, i teško je medijima čekati službene informacije. Kad se sve rasplete, pitanje je kako će se postaviti Coca-Cola ako nije onoliko kriva koliko se to iskonstruiralo u javnom prostoru, bit će jako zanimljivo kako će se postaviti prema svima koji su je jasno etiketirali kao krivca – ističe Grbeša-Zenzerović. Psihologija društvenih mreža je, kaže, vrlo jasna, one djeluju prililčno histerično i nije svrha komunikcije na mrežama da se nešto smiri, već da se doda emotivni naboj.

– Imate onda i druge aktere kao što je oporba. Politički akteri skočili su odmah s vrlo malo informacija, i svatko je za sebe pokušao iskonstruirati priču. Poučak se iz svega ovoga može izvući, ali iz njega se, bojim se, ništa neće naučiti. Mediji su ti koji bi trebali “podići ručnu” kad su takve stvari u pitanju i reći: “OK, moramo pokušati dobiti neke relevantne informacije”. No, imperativ brzine je ono što što to najčešće onemogućuje, pa većina medija odluči krenuti s onim što smatraju zicer varijantom, a to je da jednostavno ponavljaju stvari s društvenih mreža. Doslovno se prenose neprovjerene objave ljudi. Takav tip informacija doveo je do toga da je stvoren dojam da je riječ o nekakvoj skoro pa epidemiji trovanja. To se ne bi smjelo raditi – zaključuje.

Analitičar Damir Jugo ne sjeća se, kaže, u Hrvatskoj situacije poput ove s gaziranim pićima koja je imala najširi doseg. Bilo je kriznih situacija, ali društvene mreže nisu bile toliko rasprostranjene da bi pojačale priču, veli.

– To je klasična situacija koja je može najbolje usporediti s krizom u Sjedinjenim Američkim Državama s jednim lijekom. No, postoji velika razlika između te dvije situacije, a to su društvene mreže. Nisu više samo mediji ti koji stvaraju sliku i šire informacije, nego to rade i na tisuće građana koji su svaki medij za sebe. Ova je situacija pokazala koliko je važno biti prizeman, dobro razmisliti prije nego što nešto komunicira ili potpadne pod pritisak histerije i optužbi da se nešto skriva, da netko ima loše namjere i tako dalje. Ključna je stvar da svaki pojedinac koji je vidljiviji u javnom prostoru, je li on komentator, političar ili na nekoj istaknutoj dužnosti, ima puno veću odgovornost nego što ju je imao prije. Danas je jedna audio poruka nekoga za koga uopće ne znamo tko je, a sami smo mu pripisali kredibilitet da ima neke veze sa zdravstvenim sustavom, zapalila vatru s kojom se mediji bave već danima – kaže D. Jugo. Još se, dodaje, ne zna što se točno dogodilo, premda su neke stvari jasnije.

POVEZANI ČLANCI:

– Tu dolazimo do definicije krize. Kriza nije ono što se dogodilo, nego ono što ljudi misle da se dogodilo. Ta definicija najbolje pokazuje koliko je važno javno komuniciranje u cijeloj priči. Ovo nije situacija za skupljanje političkih bodova na kritiziranju izvršne vlasti. Ima vremena kad će se analizirati i kritizirati je li netko dobro radio ili nije. Opet se pokazalo i koliku mediji imaju odgovornost u ovakvim slučajevima. Svi smo godinama razgovaramo o kontekstu medijske pismenosti, i svi kažemo da informacije treba konzumirati iz provjerenih izvora, a mainstream mediji to najčešće jesu. Međutim, kad i oni podlegnu pritisku i histeriji, kad zbog nekoliko klikova više stavljaju senzacionalističke naslove, pogotovo u ovakvoj situaciji, treba više odgovornosti. Najbolje bi bilo da svaki medij za sebe objektivno, kad se dozna što se zapravo dogodilo, postavi pitanje jesu li otišli predaleko ili su imali pristojnu mjeru u svemu tome. Poučak je - umjerenost, odgovornost i ona stara narodna “ispeci, pa reci”. Treba razmisliti vrijedi li nekoliko klikova više stvaranja nesigurnosti u javnosti – napominje.

Ne panika, panično širenje

Psihijatar dr. Stipe Drmić ističe da je cijela situacija, i od strane medija djelomično, stvorila dosta nesigurnosti i straha a se “puše i na hladno”.

– Kod ljudi koji svoje strahove imaju premještene prema somatskom, znači osjećaju senzacije i kad ih nema, što je psihička reakcija, definitivno može ići prema masovnoj histeriji. Za očekivati je da dio ljudi koji su se javili u bolnice sigurno nema nikakve ozljede već je riječ o tom psihogenom mehanizmu – kaže dr Drmić. Stručnjak za sigurnost Željko Cvrtila kaže da nije došlo do panike, već do paničnog širenja poruka po mrežama.

– U “šeranju” po društvenim bit će svega, vjerojatno i zlonamjernih, ali mislim da je učinak informiranja građana postignut, na ovaj ili onaj način – veli Cvrtila, koji ne isključuje ni mogućnost sabotaže.