Nogometna sezona nije se ni zahuktala, a Dinamo već može slaviti "okrugli" (deseti zaredom!) naslov prvaka Hrvatske. Nakon četvrtine od 36 kola prvenstva malotko uzima u obzir da modri i ove sezone neće konzumirati pretplatu na titulu. Čak je i Damir Mišković, predsjednik HNK Rijeka, nakon poraza (1:2) u nedavnom derbiju javno ustvrdio: "Moram priznati, Dinamo ima sve; i atmosferu i igrače", te priznao: "Neće biti katastrofa ako u takvoj konkurenciji ove godine ne budemo prvaci." Što se tiče javnoga komuniciranja, sumnjam u sve i svakoga, ali sam uvjeren da Mišković nije koristio tehniku "pila naopako"; samo mi je nejasno što je to mislio u vezi s izvrsnom atmosferom u Dinamu, s obzirom na to da je za nju nužna velika potpora publike koju taj klub već dulje vremena nema – osvajanje posljednjih prvenstava je na maksimirskom stadionu s igračima i likovima iz uprave, članovima obitelji i klupskim zaposlenicima slavilo tek nekoliko stotina navijača.
Željni naslova
Ipak, začudna je ta kapitulantska izjava Damira Miškovića, inače odlučnoga menadžera. Rijeka se predaje nakon prvoga poraza u derbiju i zbog četiri boda zaostatka koja se sljedećih mjeseci (zbog remija u Koprivnici prvak sada ima dva boda prednosti) itekako mogu nadoknaditi?! Pa taj klub već drugu sezonu prezentira kvalitetan nogomet; raspolaže izvrsnim igračima poput Kramarića i Vargića; ima najboljega trenera u HNL-u Matjaža Keka; Gabriele Volpi, većinski vlasnik kluba, razmjerno izdašno "driješi kesu"; uz Rijeku stoje simpatizeri i lokalne vlasti. Konačno, to je klub koji više od drugih treba biti "gladan" titule: dosad nije bio nacionalni prvak, a naslov mu je 1999. otet zbog sudačko-obavještajno-političke zavjere bez presedana.
Milijuni poklonika nogometa već ga stoljeće i pol – u Engleskoj je dobio prvu regulaciju 1864. – igraju i prate predmnijevajući da su pravila jednaka za sve takmace, odnosno da se svi mogu nadati uspjehu. Planetarna popularnost toga sporta posebno je uvjetovana okolnošću da 11 slabo plaćenih pokadšto pomrse račune milijunašima u kopačkama, na oduševljenje simpatizera koji nikada ne odustaju od nade bez koje nema prave igre, kako je ustvrdio sociolog Srđan Vrcan. Tako je mala Danska 1992. osvojila naslov prvaka Europe iako se prethodno nije kvalificirala za završno natjecanje (zamijenila je zbog rata kažnjenu krnju Jugoslaviju), još manja Hrvatska je šest godina kasnije bila treća na Svjetskom prvenstvu, itd.
U memoriji navijača neizbrisivi su trijumfi momčadi koje su nadoknadile veliki rezultatski minus, poput Hajduka u Beogradu na utakmici s Partizanom 1971. ili Liverpoola u Istanbulu protiv Milana 2005. (obje su završene pobjedom timova koji su u prvom dijelu zaostajali s tri zgoditka). Takvi su događaji sukladni teorijskom određenju fenomena igre. Prema francuskom intelektualcu Rogeru Cailloisu, igra je aktivnost koja je uz ostale oznake neizvjesna i propisana pravilima jednako važećima za sve, a među ključnim kategorijama igre su agon (natjecanje, borba) i alea (kocka, rizik). Naravno, sport je fenomen složeniji od igre, posebno suvremeni izrazito komercijalizirani nogomet, ali mnogi mislioci upozoravaju kako istinski sport ne postoji bez neizvjesne igre.
Primjena navedenoga određenja na raščlambu međuodnosa Dinama i suparnika kao i na ukupno stanje u tuzemnom nogometu nameće pitanje: je li taj sport kod nas postao sport bez igre? Da je odgovor na to pitanje uglavnom potvrdan (neka neizvjesnost postoji u borbi za ostanak u ligi, ali i tu itekako ima "kuhinja"), upozorava kronika najavljenih titula Dinama, kluba koji u samostalnoj Hrvatskoj, a naročito u posljednjoj dekadi, dominira po kvaliteti i još više po skupoći (većinom stranih) igrača te snazi svoga pogona.
Na gubljenje sadržaja igre upućuje i pregled medijske produkcije vezane za nogomet kod nas. Tematika zbivanja na terenu već je dugo sa strane, a u središtu je problematika kladioničarskih afera i lažiranja utakmica, "naknada za pošteno suđenje" i drugih oblika korupcije i organiziranoga kriminala, nepristojnoga i mrziteljskoga javnog govora izvjesnih nogometnih dužnosnika te spremnosti sudova da ih oslobode odgovornosti, fizičkih (bilo je i oružanih!) sukoba između navijačkih (pod)skupina i drugih priloga nogometnom beščašću.
I strani mediji povremeno izvještavaju o tim sramotama. Tako je britanski Guardian je u nekoliko navrata pisao o tome, čak je u izdanju od 17. prosinca 2011. prijetnju novinarima Zdravka Mamića, izvršnoga potpredsjednika Dinama, proglasio izjavom tjedna. Stoga i nije čudno da je predsjednik Uefe Michel Platini u listopadu 2010. na kraju konferencije za medije prilikom posjeta Zagrebu zdvojno upitao novinare: "Imate li barem jedno nogometno pitanje?"
Hrvatski nogomet, istina, raspolaže akterima koji se istinski bave tom igrom, ali oni uglavnom prebivaju na stranim adresama. U pola od deset najboljih europskih klubova nastupaju naše zvijezde, neki hrvatski treneri uspješni su pečalbari i slično. Reprezentacija se uglavnom uspijeva kvalificirati na najprestižnije završne turnire. Taj dragulj našega nogometa u posljednje vrijeme, međutim, sve više gubi sjaj. Vatreni igraju slabije nego prije, loši su im međusobni odnosi, vodstvo je trenerski nestručno i sklono popuštanju moćnicima u odabiru igrača (izvjesni Marko Lešković iz Rijeke pozvan je u reprezentaciju, a iz nje je ispao Niko Kranjčar koji izvrsno igra u engleskoj ligi). Poglavito je zamjetan nedostatak kvalitetnih mladih igrača koji bi valjano zamijenili neke starije, što je posljedica i gramzivoga "prodavanja" nadarenih klinaca u inozemne klubove i prije nego su se dokazali kod nas.
Žarište iz kojega se šire metastaze domaćega nogometa u njegovoj je kontradiktornoj i nepravednoj pravnoj regulaciji, odnosno u društveno štetnoj sprezi novca i moći koju omogućuje ta regulacija. Prema Zakonu o sportu donesenom 2006., sportski klubovi, pa i profesionalni, mogu imati dva pravna statusa: udruge za natjecanje i dioničkoga društva. Takva je regulacija kontradiktorna zato što je u opreci sa Zakonom o udrugama koji definira udrugu kao oblik slobodnog i dobrovoljnog udruživanja bez namjere stjecanja dobiti, a u novoj inačici toga Zakona koja je upravo (1. listopada) stupila na snagu stoji "bez namjere stjecanja dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi".
Ako udruge kao akteri civilnoga društva moraju biti odvojene od dobiti i vlasti, nepravedno je da već godinama neki sportski klubovi-udruge za natjecanje ostvaruju profit i druge koristi na temelju financiranja iz izvora lokalne vlasti. Ponajprije se to odnosi na Dinamo koji je od 2001. do 2013., kako su mediji izvijestili, dobio 360 milijuna kuna javnoga novca, dok su u istom razdoblju transferi njegovih igrača iznosili čak 140 milijuna eura. Znatnim se dijelom financira iz javnih izvora (od Grada Zagreba je u 2013. godini dobio nešto manje od 20 milijuna kuna, od Zagrebačkog sportskog saveza 11,2 milijuna kuna, a nekoliko milijuna kuna svake godine "kapne" i od Turističke zajednica Zagreba), dok dobit ostvaruje ne samo klub nego i klan koji autokratski kontrolira udrugu i s tim klanom usko povezani menadžeri. Taj klan ustvari kontrolira i Hrvatski nogometni savez: Zdravko Mamić od travnja ove godine djeluje kao prvi potpredsjednik te organizacije što je, imajući u vidu njegovu dužnost u Dinamu, očit sukob interesa.
Nezadovoljstvo svime time najotvorenije izražavaju organizirani navijači, budući da ogromna većina njih, osim pojedinih navijača-profesionalaca, bezuvjetno voli svoje klubove kao vrhunske simbole gradova i regija. I to kako Dinamovi, koji su prikupili čak 48.798 potpisa u peticiji za izbore u udruzi po načelu jedan član-jedan glas, tako i Hajdukovi. Navijači dvaju najomiljenijih klubova pritom imaju različita polazišta. Aktivisti inicijative "Zajedno za Dinamo" traže da se rezultatski uspješnom klubu vrati izgubljena duša kako bi oni i ostali istinski simpatizeri ponovno dolazili na tribine stadiona u Maksimiru. Torcidaši i drugi navijači bijelih, nakon što su kroz djelovanje puritanske inicijative "Naš Hajduk" spasili dušu toga kluba-kulta koji je dugo bio izložen nebrizi i pljački, u velikom broju dolaze na Poljud pa i druge stadione kako bi gledali borbene i kvalitetne izvedbe igrača svoga tima, pa makar Hajduk neko vrijeme ostao i bez titula.
Izlog za preprodaju igrača
Navijači zapravo teže tome da se taj sport u Hrvatskoj vrati igri, što se može ostvariti samo uspostavom pravednoga i racionalnoga financijsko-pravnoga ustroja kojom bi se prevladala sadašnja zbrka. Neki su prvoligaški klubovi kod nas uboge udruge građana; drugi imaju privatne vlasnike i razmjerno dobro funkcioniraju, ali se sada ne nadaju najvećim uspjesima; jedan je javno-privatno dioničko društvo kojim demokratski upravljaju fanatični navijači neskloni davanju kluba u vlasništvo privatnika, iako s mukom plaćajući stare dugove ne može ulagati u igrače zbog čega zaostaje za konkurentima; u posljednjoj dekadi najuspješniji klub formalno je udruga građana, ali dominantno funkcionira po modelu izloga za preprodavanje igrača.
Dinamo je jedan od četiri prvoligaška kluba koji imaju status udruge (ostali su s njim po mnogočemu povezana Lokomotiva te Slaven Belupo i Zagreb), iako u posljednje vrijeme godišnje raspolaže s oko pet puta više sredstava nego što iznosi proračun Hajduka. Sredinom rujna je Izvršni odbor Dinama obznanio da razmatra mogućnost privatiziranja kluba. To je neka reakcija na zahtjeve s različitih strana, pa i iz inozemstva, da se obustavi njegovo javno financiranje, ali i na promjene u normativnom uređenju djelovanja udruga (sve će morati objavljivati financijska izvješća ako dobivaju sredstva iz ikojega javnog proračuna, davati popis članova na uvid i slično) kao i nepovoljnih izvještaja financijskih inspekcija. Upućeni s nevjericom prate tu najavu, smatrajući da se ona kao "kupovanje vremena" poduzima s ciljem da sve ostane po starom. Jedan mi je torcidaš iz Splita vezano za to rekao: "Ne vjerujem dinamovcima i kada darove nose." Odgovorio sam mu kako ipak treba vjerovati istinskim dinamovcima, i to onima iz građanske inicijative "Zajedno za Dinamo".
Dario Šimić i ostali zajedničari za Dinamo zaslužuju povjerenje najviše zato što se bore za demokratski način prevladavanja teškoća kluba, a time i našega nogometa. Jedino tako taj sport kod nas može ponovno dobiti značajke istinske igre koja će vratiti publiku na stadione te koja će povezivati, a ne antagonizirati ljude iz različitih krajeva Lijepe Naše. Naravno, i u pravednom i transparentnom financijsko-pravnom uređenju klubova, ako do njega dođe, neki će imati više novca od drugih, ali se ta prednost neće zasnivati na javnom financiranju koje već predugo pojedinim klubovima dolazi u bujicama, a drugima u kapima. Centralizacija i klijentelizacija, kao pojave koje bitno određuju suvremeno hrvatsko društvo, malogdje su tako intenzivno prisutne kao u nogometu, pa i u sportu u cijelosti.
Politolog Neven Šantić prošle je godine u knjizi "Ljepotica i zvijer. Mali kompendij hrvatskog regionalizma" ustvrdio kako su Hrvatska i Srbija jedine europske države iz čijega glavnog grada dolaze prvaci iz četiri najmasovnija momčadska sporta.
Aktualna državna vlast, ionako "u svom svijetu", što se tiče stanja u najpopularnijem sportu sasvim je ušutjela nakon smjenjivanja Željka Jovanovića, nemuštoga ministra koji nije uspio isušiti nogometnu močvaru pa ni eliminirati nekoga većeg "komarca", ali je upozorio na probleme toga sporta. Naši vladajući političari, sadašnji i budući, trebaju uzeti u obzir upozorenje talijanskoga antropologa Gualtiera Harrisona da je "društvo metafora nogometa". Doista, neki obrasci koji su prvotno razvijeni u profesionalnom nogometu ubrzo su se javili u visokoj politici, što se uz ostalo odnosi na nametanje volje i interesa moćnika anesteziranim članovima stranaka i građanima. S druge strane, demokratske inicijative navijača možda najavljuju veći angažman građana u obrani njihovih vrijednosti i institucija te načina života. Doista, vrijeme je da se u Lijepu Našu vrati istinska igra, kako ona nogometna i sportska tako i politička.
>>Zdravko Mamić: Dinamo će prezimiti ove ili sljedeće sezone!
>>Kad standardiziramo momčad bit ćemo pravi, sad smo na 50 posto
Čuj Doktor nauka! Hej doktore, bar posudi pamet kad je već nemaš.