Tomislavu Družaku, predsjedniku Fonda za privatizaciju od 1997. do 1998., također je smetala stalna medijska paljba po akterima privatizacije koja je, misli on, imala za cilj “sotonizaciju najprije HDZ-a”, a potom i aktera privatizacije.
– Tijekom 1996. rasla je negativna medijska kampanja protiv privatizacije i meni je predsjednik Tuđman ponudio funkciju predsjednika HFP-a zato što sam dolazio iz tzv. realnog sektora, proveo više od dvije i pol godine na bojištima diljem Hrvatske kao pomoćnik zapovjednika brigade i nisam do tada sudjelovao ni na koji način u procesima pretvorbe ili privatizacije – priča Družak. Stoga je, tvrdi Družak, Tuđman dao nalog Vladi da pokuša naći načine kako postupak privatizacije učiniti transparentnijim i preglednijim. Epilog je bio uvođenje Ministarstva privatizacije.
Banke osiguravaju kapital
Zbog nezadovoljstva javnosti privatizacijom, država je željela negativni imidž neutralizirati još jednom rundom privatizacije. Dodjelom dionica željelo se zapravo “kupiti” najosjetljivije socijalne kategorije, dakle glasačku mašineriju. Osim što je donesen poseban zakon o privatizaciji “Končara”, za vrijeme Družakova mandata u HFP-u išlo se na pripremu kuponske, odnosno vaučerske privatizacije. Država je htjela na neki način dati odštetu prognanicima i braniteljima budući da za vrijeme privatizacije nisu bili u mogućnosti ostvariti svoje pravo kao i ostali građani RH.
– Tim je procesom bilo obuhvaćeno više od 270.000 prognanika i branitelja. Njima je podijeljeno dionica ukupne vrijednosti veće od 13,8 milijardi kuna. Također treba naglasiti da je dionicama kojima je raspolagao HFP plaćeno 30 posto cijene građevinskih radova u obnovi te da su za tu namjenu izdvojene dionice 503 poduzeća ukupne vrijednosti 2,08 milijardi kuna – objašnjava Družak. Kuponska privatizacija počela je 1997. i nastavila se 1998.
– Najčešće je vrijednost tog kupona koji je branitelj dobio bila 20 tisuća maraka. Realno, te dionice vrijedile su mnogo manje. Država je na neki način željela platiti odštetu stradalnicima rata. Novac nije imala, nego im je dala kupone koje će oni udružiti kroz fondove – objašnjava voditelj jednog od privatizacijskih investicijskih fondova (PIF). U kuponsku privatizaciju išla su naime poduzeća koja se nisu smatrala strateški bitnim za hrvatsku državu. Riječ je o mnogo malih udjela u malim tvrtkama, u stotinama poduzeća. Prikupljati, odnosno koncentrirati kupone, mogli su fondovi. Onaj tko je htio formirati fond i sudjelovati u tome, morao je osigurati dovoljno kapitala kako bi se mogli osigurati tehnički troškovi, marketinški i slično, te prikupiti dovoljno kupona. Društva za upravljanje PIF-ovima trebala su imati milijun kuna. Jamstveni kapital od 12,5 milijuna kuna većina osnivača osigurala je bankovnim kreditima. Na raspisani natječaj Hrvatskog fonda za privatizaciju javilo se nekoliko fondova. Nekadašnja grupacija Kaptol, koju je vodio unuk Franje Tuđmana Dejan Košutić, imala je značajnu ulogu u kuponskoj privatizaciji budući da je njegov Središnji nacionalni fond (SNF) u samom startu bio jedan od uspješnijih PIF-ova. Dom fond su pak u zajednici za upravljanje formirali grof Georg Eltz i Darko Ostoja. Naime, potkraj 1997. ICF, društvo za poslovanje vrijednosnim papirima, zajedno s austrijskom tvrtkom Epic osniva Epic Invest, društvo za upravljanje Dom fondom, koje je poslije bilo najmoćnije društvo kuponske privatizacije. Velebit fond je osnovala i vodila Dalmatinska banka sa sjedištem u Zadru. Expandia je fond koji su formirali i njime upravljali stranci, a Slavonskim fondom upravljala je Slavonska banka (poslije Hypo banka). Fondom Pleter, koji je osnovala brokerska investicijska tvrtka Fima iz Varaždina, upravljao je Milan Horvat, a Jako Andabak osnovao je PIF Sunce.
– Iza većine fondova stajao je strani kapital. Možda su Slavonski i Andabakov fond bili domaći. Stvari su bile postavljene tako da onaj tko nije skupio određeni broj kupona ne može ići dalje. Sam proces prikupljanja kupona znači neki trošak, marketing, znanje i rad – objašnjava Stipe Hrkać. Međutim, oni koji su osnovali PIF-ove kako bi sudjelovali u kuponskoj privatizaciji nisu mislili na Hrvatsku niti na društvo, nego na vlastiti interes.
– Nisam ja ni ulazio ni razmišljao o tome koliko je to društveno koristan posao. Ja sam to prepoznao kao priliku u kojoj mogu sudjelovati. Imao sam organiziran sustav prodaje, odnosno prikupljanja kupona. Svoju prodajnu mrežu u svom tadašnjem društvu mogao sam za to upotrijebiti i tako odraditi određeni dio posla. Pomislio sam: ako uspijem skupiti dovoljan i propisan broj bodova, imat ću pravo na registraciju fonda. Nakon toga, samo je postojala priča o tome koliko je tko uspješan – kaže voditelj i osnivač jednog od PIF-ova.
Tko stoji iza njega?
No, kako je vrijeme teklo, priča o investicijskim fondovima počela se raspetljavati na tipičan hrvatski način. Dionice su se na razne načine koncentrirale u rukama nekolicine menadžera. Dom fond, odnosno grof Eltz i Ostoja, od Tuđmanova unuka Košutića kupili su Središnji nacionalni fond. Poslije je i Milan Horvat svoj fond Pleter prodao Dom fondu. Nakon nekog vremena, Eltz i Ostoja su se podijelili. Fond kojim upravlja Eltz još se zove Dom fond, dok je Ostoja nastavio upravljati Središnjim nacionalnim fondom. Iza Eltza i Ostoje, tvrde upućeni, stajao je i stoji krupni austrijski kapital.
– Eltz je dobio novac od Austrijanaca, on je vlasnik fonda samo u visini od dva-tri posto. Drugi su dali novac Eltzu kako bi mogao otkupiti kupone od malih dioničara. On je mali od kužine, njega su Austrijanci isturili. No, sve je izvedeno prema zakonu, Eltz i Ostoja su se snašli. Mali dioničari prodali su dionice za malu cijenu jer im je novac trebao odmah. Zato su Austrijanci postali vlasnici PIF-ova – priča jedan od poznatih hrvatskih poslovnih ljudi koji se ne želi javno zamjeriti ni Ostoji ni Eltzu budući da poslovno surađuju i viđaju se na kavama. Kad su Ostoja i Eltz podijelili plijen iz kuponske privatizacije, Eltz je dobio hotelska poduzeća Poreč, Babin kuk i Rabac, dok je Ostoji ostalo sve drugo. Velebit fond je u ime Dalmatinske banke iz Zadra (sad je to OTP banka) vodio Mićo Jurjević. Taj fond je poslije proveo dekapitalizaciju. Kako? Fond je u svome vlasništvu imao dosta hotelskih poduzeća oko Zadra, međutim uprava fonda nije znala voditi ta poduzeća. Zbog toga su, kako je to obrazloženo, “investitorima” prodali hotelske komplekse Borik i Falkensteiner. Kad su sve rasprodali, sazvali su skupštinu dioničara koja je odlučila da se gotovina podijeli dioničarima. Tako su biseri na najatraktivnijim lokacijama u sjevernoj Dalmaciji također unepovrat otišli u ruke stranaca. Fond Velebit u svome vlasništvu ima još dionica u nekim poduzećima, međutim te dionice nije moguće unovčiti. Tako je Fond Velebit praktički uništen. Fond Expandiju formirali su stranci koji su ga poslije preprodali, opet strancima. Slavonski fond, koji je osnovala Slavonska banka, još uvijek živi, no ta je banka prodana Hypo banci. Darko Ostoja u međuvremenu je od države dobio poduzeće Liburnia Riviera Hoteli kao naknadu. Tužio je državu da mu je u nekim slučajevima podvalila prilikom kuponske privatizacije, odnosno da su mu prodali rog pod svijeću.
– Tužili su državu da ih je prevarila i dobili su spor. Sve je išlo u njegovu korist, nikakva ulaganja nije imao, a najbogatiji je čovjek u državi. Dobio je spor s državom, našao je neke probleme, uzeo 600-700 milijuna kuna i “kupio” Liburnia Rivieru od države. Uspjeli su prevariti državu. Koštalo je to Ostoju: na spor je potrošio 100 milijuna kuna, ali je dobio 700 milijuna. Država mu je platila jedan dio, a ostalo su mu nadomirili u Opatiji, u hotelima. Ostoja ima bistru glavu, ali i veliki kapital iza sebe – otkrio je jedan poznati hrvatski poduzetnik. Darko Ostoja je u vlasništvo Liburnia Riviera Hotela (LRH) prvi put došao 2000., međutim, Slavko Linić je takvu privatizaciju poništio, a drugu je poništio Sanader budući da su se pobunili građani Opatije. Kako je Vladi RH, nakon tužbe, prijetila šteta od 1,5 milijardi kuna i kako je Hrvatska gospodarska komora, zapravo Nadan Vidošević, stala na stranu Ostoje, država se s akterima nagodila pa je 54 posto dionica LRH odlukom Vlade završilo u rukama SN Holdinga Darka Ostoje. Opatijci su, pak, dobili 25 posto plus jednu dionicu, kontrolni paket. Tako je završila trakavica oko Liburnije. Darko Ostoja za potrebe ovoga feljtona nije želio odgovoriti na pitanja niti razgovarati o kuponskoj privatizaciji. “Dobit ćete odgovor još danas”, danima je ponavljala njegova tajnica iz SN Holdinga, ali odgovor nije stigao. No, je li kuponska privatizacija bila uspješna kako je predstavljaju njeni akteri?!
Ponuda diktira cijenu
– Kako je kuponska privatizacija odrađena bez regulacije, a neki su imali informacije, taj je proces završio tako da su ti bonovi koji su dobile stotine tisuća stradalnika na kraju završili kod njih nekoliko, a najviše kod Ostoje i Eltza – mišljenja je Ljubo Jurčić. – Ne može se u svemu tome osuđivati ljude koji su vodili PIF-ove, nego one koji su to omogućili. Škegro se htio riješiti dubioznih poduzeća, nije bilo gostiju ni turizma. Država je to riješila tako da ljudima da dionice, htjela ih je zadovoljiti, ovi su to kupili od malih dioničara. Nema se tu koga osuđivati – priča jedan od poduzetnika. Prema Stipi Hrkaću, kupovanje dionica od malih dioničara tijekom kuponske privatizacije pitanje je ponude i potražnje. – Svi mali dioničari u isto su vrijeme počeli prodavati dionice. Ljudi su prodavali čak i po 15-20 posto od nominalne vrijednosti dionica. Onaj tko kupuje diktira cijenu zbog velike ponude. Oni koji su čekali nekoliko godina ili oni koji su imali sreće pa nisu nikako prodavali, oni su dobro zaradili. Jer dobio si nešto besplatno i to danas nešto vrijedi. Nema mehanizma da zaštitiš ljude od njih samih – kaže Stipe Hrkać. No, prema mišljenju publicista i ekonomskog analitičara Dražena Rajkovića, država je, poučena iskustvima, trebala predvidjeti što će se dogoditi u kuponskoj privatizaciji.
– Kako su stradalnici najsiromašniji dio populacije, koji jedva spaja kraj s krajem, država je morala predvidjeti da će oni pokušati što prije prodati dodijeljene kupone po bilo kojoj cijeni, samo da bi preživjeli. Nastupila je otužna faza torbarenja po prognaničkim naseljima, tijekom koje su agenti PIF-ova vrbovali vlasnike kupona, uvjeravali ih da su oni bezvrijedni i da je najbolje da ih njima prodaju i da tako baren nešto zarade. Primjerice, svaki pojedini stradalnik za 20 tisuća bodova mogao je dobiti oko 300 dionica PIF-ova, za što je kasnije, nakon konsolidacije portfelja, mogao dobiti i do 50 tisuća kuna. Međutim, torbari su pojedini paket kupona nesretnim i neupućenim ljudima u proljeće 1998. plaćali samo dvije do pet tisuća kuna, dok je bilo stradalnika koji su ih prodali za samo 500 kuna – kaže Rajković, autor knjige “Kako je Sanader ukrao Hrvatsku”. Kad je, napokon, završena i kuponska privatizacija, Tomislav Družak morao je odstupiti iz Fonda za privatizaciju. Nije mogao podnijeti pritisak. – Otišao sam na vlastiti zahtjev i to iz nekoliko razloga. Prvi je bio taj što sam dosta teško podnosio sve žešću negativnu medijsku kampanju protiv samog fonda, a znam koliko sam truda ulagao u javnost postupanja, drugi je bio taj što je portfelj HFP-a bio prilično desetkovan i nismo mogli provesti stvarne strukturalne promjene u društvima u kojima smo imali dionice ili udjele – obrazlaže Družak koji je nakon toga završio u sigurnosnom sustavu. Godine 1999. za predsjednika HFP-a imenovan je Stipe Hrkać, koji se na tu poziciju vratio s mjesta direktora HPT-a.
– Kad se gleda ukupna masa vrijednosti u Fondu, malo je toga bilo. U Fondu nisu bila ni javna poduzeća, ni osiguravajuća društva, ni banke. Po mome mišljenju, imali smo dvije kategorije; jedno su dionička društva, a drugo su nekretnine, imovina, koju smo prodavali. Možda je veći interes vladao kod običnih ljudi za ovaj dio, to su bile manje vrijednosti od 50 tisuća maraka do nekoliko stotina tisuća maraka i za to je bio veliki interes, pogotovo izvana.
Privatizirati u ratu
Naša je uloga u tome bila ograničena jer je većina toga već bila obavljena do 1999. Malo tko je htio izdvojiti novac da kupi paket dionica, ako netko drugi već ima kontrolni paket. U to vrijeme najveće su bile one zamjene dionica s bankama da bi se okrupnio portfelj – priča Hrkać. Borislav Škegro rekapitulirao je privatizaciju za vrijeme desetogodišnje vladavine HDZ-a, od 1990. do 2000. – Kroz portfelj HFP-a prošlo je gotovo 3000 trgovačkih društava i velik broj neinkorporiranih nekretnina. Privatizirati to na bilo koji način, još dio u uvjetima rata, u roku od samo desetak godina, gotovo je neizvediv zadatak. A moralo se to učiniti. Moralo! Ne zbog Europe, ne zbog klanjanja nekoj novoj ideološkoj matrici. Ne! Isključivo zbog dugoročne održivosti i stabilnosti hrvatske države. Zbog opstojnosti hrvatskog naroda – uporno tvrdi Škegro. On je izravno vodio neke od najvećih privatizacijskih projekata – Nikola Tesla, Pliva, HT, PBZ. Prema Škegrinu mišljenju, ona je bila nužna.
>>Todorićev uspon: Posao ne pokrećeš svojim novcem
>>Za 384.000 otkaza krivi Hercegovci ili komunistički direktori
>>Udba u pretvorbi, Mesić u cementari, Čović ‘lijek’ za Plivu