Negdje pred kraj one nesretne 2020. godine Vlada Andreja Plenkovića podržala je odluku Ministarstva kulture i medija da se 2021. godina proglasi Godinom čitanja.
A što to konkretno znači? U kratkom i krajnje uopćenom priopćenju javnost je tako mogla saznati da će se ove godine dodijeliti nagrada za najbolju knjižaru, objaviti natječaj za najbolju videonajavu knjige za učenike osnovnih i srednjih škola, proglasit će se ambasadori čitanja, organizirati međunarodna konferencija o čitanju, dodijeliti nagrada mladih za književnost, organizirati mala noćna čitanja... Sve bi te aktivnosti, o kojima konkretno ne znamo ama baš ništa, baš kao što ne znamo koliki je budžet predviđen za njihovo održavanje, trebale afirmirati čitanje. Doista ne mogu zamisliti kako će to međunarodna konferencija o čitanju potaknuti građane Hrvatske da više i češće čitaju, ali ostavimo to po strani.
Problem u najavljenoj i proglašenoj Godini čitanja je u tome što je prošle 2020. godine Ministarstvo kulture i medija stalo iza nekih odluka koje su sasvim sigurno u suprotnosti s pompozno najavljivanom Strategijom poticanja čitanja, koja postoji još od 2017. godine. Tako je Ministarstvo iznebuha donijelo odluku da se ne stimuliraju pisci i prevoditelji koji su napisali najbolje knjige ili najbolje preveli knjige stranih autora. Formalni razlog za tu doista neobranjivu odluku nađen je u činjenici da udruge i institucije koje je samo Ministarstvo ne tako davno uplelo u proces odlučivanja o najboljim knjigama i prijevodima nisu stigle ocijeniti knjige i prijevode što zbog korone, što zbog potresa.
Pa baš zbog korone i potresa trebalo je omogućiti najboljim piscima i prevoditeljima stimulacije (tu se radi o iznosima od 15.000 kuna) jer u kriznim vremenima država treba dodatno poticati kreativce svim mogućim mjerama. Nadalje, i književnike, ali i prevoditelje i ilustratore već godinama muči praksa Ministarstva kulture i medija, koje sustavno kasni s ostvarivanjem prava autora na naknadu za javnu posudbu u javnim knjižnicama. Sada smo ušli u 2021. godinu, a naši književni autori nisu dobili naknade za posudbu knjiga u knjižnicama ni za 2018. godinu!? Doduše, u ZAMP-u, koji prema ugovoru s Društvom hrvatskih književnika prikuplja podatke o posudbama u narodnim knjižnicama, može se saznati da je obračun za 2018. godinu spreman te da će se s isplatama ići krajem veljače ili početkom ožujka.
Isto tako, Ministarstvo kulture isplatilo je Društvu hrvatskih književnika novac za naknadu, i to, ako sam dobio točan podatak, 31. prosinca 2020. godine, na što se očito (pre)dugo čekalo. A o kakvoj je svoti riječ? O dva milijuna kuna. Riječ je o iznosu koji je apsolutno simboličan, pa čak i za siromašnu državu kakva je Hrvatska. Istina, u Ministarstvu kulture i medija imali su najbolju i iskrenu namjeru da se ta sredstva povećaju već ove godine, jer su itekako svjesni da je svota od dva milijuna kuna za sve literarne kreativce nedostatna. Svjesni su i činjenice da je povećan ukupan broj posudbi u knjižnicama (što je svakako dobra vijest jer zorno dokazuje da se i u nas sve više čita) i da iz godine u godinu imamo sve veći broj nositelja prava na naknadu (treba znati da na naknadu imaju pravo i pravni nasljednici preminulih autora jer su nositelji autorskih prava). I jedan i drugi podatak u osnovi je pozitivan. I veći broj posuđenih knjiga u narodnim knjižnicama i veći broj autora koji očekuju naknadu odlično se uklapaju i u ciljeve Nacionalne strategije o poticanju čitanja i u proklamiranu Godinu čitanja.
Ali, tu je i jedna negativna posljedica tih povećanja. Iz godine u godinu smanjuje se jedinična cijena pojedinačnih posudbi pa se smanjuju, i to drastično, i iznosi koje dobivaju pojedini pisci, prevoditelji i ilustratori. Stoga Ministarstvo najavljuje da će povećati paušalni iznos (koji je sada tih dva milijuna kuna) za naknade, i to, kako se čini, već za posudbe iz 2019. godine. Koje bi, bude li isplata posudbi pratila dosadašnji neslavan tempo, mogle biti isplaćene krajem zime 2022. godine. Takvu praksu trebalo bi prekinuti i omogućiti autorima da promptnije ostvaruju svoja prava. Makar i nauštrb nekih infrastrukturnih projekata ili pak obnove nepokretne baštine, koja bi ubuduće sve više trebala računati na nepovratna sredstva Europske unije. Jer, danas je došlo vrijeme kada treba ponajprije razmišljati o živim ljudima, a ne o zidovima
Koliki mazohist moraš biti da čitaš hrvatske pisce, poslijeratne generacije (2. svjetskog). A osobito ove nakon DOR-a!? Božesačuvaj! Sve gnjavež i ljevičarski preser