Da parafraziram Francuza: država to smo mi. Ovo što se događa u Saboru i okolnim sporednim ulicama glavnog grada portret je koji odražava lice nacije; grčevito, zapjenjeno, kalkulantsko, nedosljedno, kukavno, besperspektivno i poraženo. Nije točno da se u Saboru reflektira politika, budući da se ona u ovoj državi niti vodi, niti promišlja, niti je itko strateški usmjerava na način koji bi sugerirao da smo išta više od mehaničke transmisije daljinski postavljenog upravljanja.
Zbog svega toga i ona izjava o “slučajnoj državi”, koja je ne tako davno toliko uzburkala duhove i izazvala domoljubnu sablazan, dakle čak i ta izjava danas zvuči nevino i nekontroverzno. Premda ne i posve točno. U stvari trebalo je reći; ova država je nesretan slučaj. Svjedočimo kraju. Ne jednog ciklusa u nikad potvrđenoj neminovnosti političkog kontinuiteta, nego kraju modela državnosti koji je svojim metodama i, još gore, učincima bliži vremenu buđenja nacija u 18. stoljeću, nego stvarnim potrebama čovjeka 21. stoljeća. Besmisleno je, stoga, slušati nepregledna moraliziranja i nadrimudrovanja o preslagivanju vlasti i redefiniranju njezina smjera.
Dvije godine i ne radimo ništa drugo nego preslagujemo i kako god presložili, završimo u neredu i bestežinskom stanju, lišenom gravitacije morala i razuma. Ono što nama treba jest redefiniranje same ideje državnosti, strategije što bi država morala biti, a što do sada nije uspjela postati, ako nam ona uopće i treba.
Nietzsche je napisao da tamo gdje završava država počinje čovjek. Hrvatska nam država, u postojećem modelu i na rukama 151 zastupnika, upravo umire pred očima. Vrijeme je, ma zadnji je tren, da se iz apstraktne i šizofrene ljubavi prema utvari kolektiva okrenemo brizi prema čovjeku, onome tko jest jedina, opipljiva, materijalno prisutna ili emigrantsko odlazeća domovinska esencija.
U do sada zagovaranoj iluziji domovine bujali su jedino profiteri. Inverzija vrijednosti koje su postavili kao standard logično je dovela do pat-pozicije iz koje ne znamo pronaći put. Zato i ovaj veliki nacionalni portret koji se ogleda i nastaje u Saboru, jest remek-djelo hrvatske naive.