S dekanom FER-a Gordanom Gledecom razgovarali smo o visokošloskom obrazovanju, znanju brucoša, ali i činjenici da je zasad jedini dekan koji je javno progovorio o problematici s kojom se susreću sve visokoškolske ustanove.
Jedan ste od najmlađih dekana na Sveučilištu u Zagrebu, a sada ste i na reizboru dobili podršku.
Od 219 članova Fakultetskoga vijeća koji su glasali, podršku u reizboru dobio sam od 199 članova. Bio sam jedini kandidat, kao i pri izboru za prvi mandat kada se prvi put nakon 20 godina dogodilo da nije bilo protukandidata. To ili znači da su ljudi bili zadovoljni dotadašnjom upravom u kojoj sam bio prodekan pa su očekivali nastavak takvog upravljanja fakultetom ili, s druge strane, može značiti da među našim profesorima nema interesa ili da nemaju vremena za obavljanje te dužnosti. To ipak više nije akademska počast kao nekad, nego ozbiljan posao. Biti dekanom danas znači obavljati pravi menadžerski posao. To je čisti biznis, tj. upravljanje sustavom. Dekan se nekada bavio većinom akademskim poslovima, a danas je to puno teže, pogotovo kad se u obzir uzmu i projekti. Danas se za dekansku poziciju odlučuju oni između 40 i 50 godina koji su u naponu snage i koji se mogu posvetiti svim poslovima koje upravljanje fakultetom nosi, pri čemu najviše stradavaju naše obitelji.
Za vas kažu da ste dodatno podigli rejting FER-a, jednog od najjačih fakulteta.
Ne bih rekao da sam rejting podigao ja, nego da su se naši istraživači pobrinuli da Fakultet i dalje funkcionira skladno i ide naprijed. Na njemu je oko 600 zaposlenih, od čega je oko 250 njih na projektnim sredstvima, dakle plaće im se isplaćuju iz onoga što fakultet zaradi, najčešće kroz europske i domaće projekte. Uz njihove plaće, FER uplaćuje u državni proračun oko milijun kuna poreznih davanja mjesečno, on ne radi na teret poreznih obveznika. Mislim da u širem okruženju nema takvog pozitivnog primjera. Od ključnih stvari istaknut ću naša istraživanja u području umjetne inteligencije koja smo stavili pod zajednički “kišobran” osnivanjem Centra za umjetnu inteligenciju koji objedinjuje 18 naših istraživačkih laboratorija od njih tridesetak.
Koliko su studenti angažirani u tome Centru, koje su koristi za njih?
Studenti su angažirani radom na projektima koji se odvijaju u sklopu laboratorija koji pod tim Centrom rade. To mogu biti domaći, strani istraživački projekti kao i projekti iz gospodarstva. Sigurno da ima mentora koji svoje studente uključuju, ali to nije masovna pojava. Nastavnici koji rade kao istraživači u tim laboratorijima kroz nastavu studentima približavaju rad pa zadaćama i projektima studenti sudjeluju u rješavanju pojedinačnih problema.
Koliko je upravo otvaranje tog Centra pridonijelo da se Hrvatska pozicionira na svjetskoj znanstvenoj karti?
Ništa više nego što je tome Fakultet sam dosad pridonio, no otvaranje Centra izazvalo je dodatnu medijsku pažnju i podsjetilo javnost na naše djelovanje. U sklopu Centra smo otvoreni za suradnju s drugim institucijama, ne samo da FER bude uključen, nego i da se drugi u suradnji s FER-om uključe. To je jedna od namjena, dakle ne da služi samo nama, nego da sve ono što se radi ide na korist gospodarstvu, pogotovo malim i srednjim poduzećima kojima trebaju elementi umjetne inteligencije u poslovanju, a koji sami nemaju istraživačkih kapaciteta koji bi to mogli osigurati. Tu očekujemo da će se i mala i srednja poduzeća aktivno uključiti sa svojim zahtjevima i idejama pa da tako svi zajedno radimo na implementaciji umjetne inteligencije. Velike kompanije, kao što su Končar i Ericsson Nikola Tesla, imaju svoje istraživačke centre, ali i oni sudjeluju u radu naših laboratorija. Zato i kažem da je Centar svojevrsni kišobran koji pokriva naše aktivnosti.
Jedini ste dekan koji je javno govorio o problematici fakulteta koji žele sudjelovati u europskim projektima.
Osnovni problem Hrvatske i onih koji upravljaju državom jest to da sve ostale tretiraju prije svega kao muljatore i lopove koji hoće uzeti nešto što nije njihovo i da je uloga države spriječiti lopove u krađi. To ne vrijedi samo za nas u akademskim krugovima, to vrijedi i za gospodarstvenike pa i u odnosu prema građanima. Moram naglasiti da mi nismo protiv nadzora i kontrole, daleko od toga, mi samo inzistiramo da se pravila igre znaju unaprijed i da budu jednostavna i provediva. Kod nas morate neprestano državi dokazivati da radite dobro i korektno i ta stalna potreba za dokazivanjem je ono što uništava ovu zemlju. U normalnom svijetu ste pošteni sve dok vas ne uoče kao onoga koji nešto mulja. Ako varate na projektu, dobijete opomenu. Pokušate li još jednom, država vam više nikada ništa neće dati za ono što radite. Kod nas, pak, morate unaprijed opravdati apsolutno sve. S tim problemom susreću se ljudi koji imaju i svoja poduzeća. Moraju dokazivati da rade pošteno
. Umjesto da prvog koji vara kaznite za primjer svima, gnjavite sve ostale. Mi radimo na europskim projektima i znamo kako je to, radimo i s brojnim inozemnim partnerima. Voditelj ima pravo raspolagati novcem i do određenog iznosa može raditi prenamjene, dok kod nas morate sve slati na odobravanje. Prema mojim saznanjima, 800 ljudi radi u europskoj agenciji koja radi iste poslove kao i provedbena tijela kod nas, poput Središnje agencije za financiranje i ugovaranje (SAFU). Dakle, 800 ljudi za cijelu Europu, dok u SAFU na tim poslovima, koliko čujem, radi 400-500 ljudi. Pa valjda je i to neki problem. Osnovna je razlika u tome da nas Europa ne tretira kao lopove.
Koliko čekanje administracije na samim projektima izravno šteti studentima?
Mentor je uvijek taj koji segment istraživanja daje studentima da rade. Dakle, student u toj fazi još ne može raditi takve vrste poslova, ali može rješavati pojedinačne probleme. Studenti u tome nemaju izravnih problema. Naši istraživači ne provode samo taj jedan projekt, oni gube vrijeme na administraciju i sigurno se manje mogu posvetiti i preostalim istraživanjima. Rad sa studentima ne pati, ipak su studenti naša prva briga. No sigurno se osjećaju posljedice ako vas netko u agenciji gnjavi tjednima, mjesecima, to mora utjecati na vas kao osobu.
Uz administraciju, što je još problematično?
Dodatni je problem to što se državne agencije jednako odnose prema projektima kao što je Pelješki most, gdje su u pitanju milijarde kuna, i prema istraživačkim projektima na mnogim fakultetima koji su u tim omjerima malo iznad nule. To je izravno ugrožavanje visokoškolskog sustava. Veliki fakulteti poput nas dovoljno su likvidni pa mogu čekati odobrenje troškova projekata, ali za male fakultete to ne vrijedi. Što bi se dogodilo da se u projektu Pelješkog mosta ne prizna 10 posto troškova? Tko bi to platio? Događa se to da ljudi zbog administracije jednostavno ne žele sudjelovati u takvim projektima. Ali time zapravo pilite granu na kojoj sjedite, jer se niti istraživački razvijate, niti ste u toku s novim stvarima. Posljedično, to više ne prenosite u nastavu pa vam studenti manje znaju i tako se zatvori krug. Ako možemo povući 300 milijuna eura iz projekata, onda prijavitelji, znajući da će im provedbena tijela odbiti dio troškova, idu za tim da prijave projekt u vrijednosti od 100 milijuna, ne bi li smanjili gubitak. S druge strane, da smo išli na svih 300 milijuna, možda bi pet ili deset milijuna eura bilo nepriznato, ali bismo dobili značajan novac. Na taj način nitko ne razmišlja. Postoje modeli u drugim zemljama članicama EU koji uspješno rješavaju takve probleme i otklanjaju rizike s istraživačkih institucija olakšavajući prijave i „manjim“ prijaviteljima.
Znači, problem je u toj eventualnoj nadoknadi troškova?
Problem je komunikacija s državom. Kad kažem država mislim na agencije, provedbena tijela, ministarstva s kojima u komunikaciji imamo osjećaj da zapravo komuniciramo sa pet država, jer su potpuno nekoordinirani, jedni kažu jedno, drugi kažu drugo. U nekim zemljama upravo za dio nepriznatih troškova imate poseban fond iz kojeg se namiruju takva potraživanja. Znači, postoje načini na kojima se onima koji nisu država izlazi ususret. Tko će, na primjer, vratiti nepriznate troškove za rotor, a sigurno će ih biti? Vjerojatno Grad Zagreb iz gradskog proračuna. Moje nepriznate troškove neće podmiriti država ili grad, moram ih podmiriti sam. Kako ću ih podmiriti? To je sustav koji kod nas nije promišljen kako spada.
Kada ste govorili o tim problemima, ministar Ćorić vam je zamjerio. Jeste li imali još kakvih problema?
Ne, iz njegova ministarstva, ali i iz drugih ministarstava, čestitaju mi i daju podršku. Nakon tog događaja javili su se ljudi iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, pozvali nas da razgovaramo i da riješimo takve probleme i prije nego što se u provedbi projekta pojave. To je pozitivno i za svaku pohvalu.
Kada biste morali ocijeniti visoko obrazovanje u Hrvatskoj, koju biste mu ocjenu dali?
Trojku. I to zbog nedostatka financiranja, jer ovo što dobijemo od školarina to je, na FER-u, dostatno za nešto više od 50 posto potreba. Primjerice, samo za režije treba nam oko šest milijuna kuna godišnje, a ono što dobijemo od školarina, za upisane studente iznosi oko 11 milijuna godišnje. Dakle, polovina iznosa odlazi nam samo na režije. A što je s održavanjem zgrade koja je zaštićeno kulturno dobro? Naše stare zgrade sagrađene su šezdesetih godina prošlog stoljeća i troškovi održavanja su visoki. Što je s investiranjem u poboljšanje uvjeta za studente i nastavnike? I to košta! No, mi smo otvoreni prema budućnosti, pronalazimo rješenja za probleme koji su nam nametnuti, evo pokrećemo i studij na engleskom jeziku.
Kada počinje studij na engleskom za strane studente?
Na jesen. Kvote ćemo odrediti uskoro, neće ih biti puno, ali moramo krenuti s time. Jer kad se promatra statistika, 18-godišnjaka će, procjenjuje se, 2022. biti 10 tisuća manje nego 2018. Naravno, mi ćemo popuniti našu upisnu kvotu od 650 studenata, s time nemamo problema, ali smanjenjem broja učenika smanjuje se bazen kvalitetnih maturanata kakve inače upisujemo. Zato se moramo otvoriti inozemnim studentima. I ne samo zbog toga, u to moramo krenuti i zbog prestiža Fakulteta, zbog pozicioniranja u Europi i svijetu. Ići ćemo i s preddiplomskim i s diplomskim studijem. Svakodnevno dolaze mailovi zainteresiranih, najčešće iz Kine, Makedonije, Pakistana, Indije, Kosova... Naravno, računamo i na djecu naših iseljenika.
Na FER-u se svake godine izborite za najbolje maturante.
Nama je interes za fakultet prilikom upisa dva maturanta za jedno mjesto u prvom izboru, a upišemo ih 650. Od tih 650 upisanih, sada gotovo dvije trećine završi prvu godinu u roku, ali sedamdesetak upisanih, najčešće onih pri dnu liste, nikada ne završi studij. To znači da kada bismo i upisali i onih 650 koji su iskazali interes, vrlo bi malo njih završilo studij. S druge strane, razočarava nas znanje s kojim dolaze, dobrim dijelom i zato što su u posljednjoj godini školovanja, naročito u drugom polugodištu ti učenici samo i isključivo u maturi, i ne uče one stvari koje su po programu i koje su im ključne za naš fakultet. Zato smo i uveli u rujnu prije početka nastave jedan test iz matematike i preporučujemo budućim studentima da upišu kolegij Elementarna matematika i da nadoknade znanje koje im iz srednje škole nedostaje. To isto nudimo i iz fizike.
Koja su to znanja koja im najčešće nedostaju?
Studenti dolaze s nedovoljnim znanjem o funkcijama, a funkcije su temelj diferencijalnog i integralnog računa. Dio brucoša ima problema s programiranjem, trebaju uložiti puno truda, dosta je neujednačeno znanje koje dobivaju u srednjoj školi. Naravno, ima puno onih koji znaju dobro ili i izvrsno programirati. Sve njih treba dovesti na neki zajednički početak, čak je bilo interesa da to programiranje uvedemo kao pretkolegij. Neki fakulteti u inozemstvu imaju nultu godinu da izjednače kompetencije. Dio studenata pada upravo na programiranju jer nisu u stanju razumjeti zadani zadatak, a to je posljedica toga što nisu svladali čitanje s razumijevanjem. Kako ćete programirati neko rješenje ne razumijete li što se od vas uopće traži?
Planirate uvoditi nultu godinu?
Ne nultu godinu, ali smo bili uveli već spomenute pretkolegije iz matematike i fizike, i to matematiku kao kolegij djelomično online, a djelomično uživo te fiziku kao klasični kolegij. Spremni smo organizirati i pretkolegije iz drugih predmeta kada se za to pokaže potreba. Naše nove preddiplomske studijske programe, koji su sada u drugoj godini izvođenja dodatno smo prilagodili stanju srednjoškolskog obrazovanja i znatno povećali broj izravnih sati predmeta prirodoslovlja u prvom semestru. To je s naše strane velik posao, ali se rezultati izravno vide i imamo znatno veću prolaznost na predmetima prve godine studija nego prije nekoliko godina. Ne znam koliko je popularno reći, ali pitam se što bi se dogodilo kad bismo danas maturantima dali naše testove koje smo ranih devedesetih pisali na prijemnom ispitu. Čini nam se da sada dobivaju manje znanja u školama, a imaju i veći otpor prema sustavnom učenju.
FER je uspješan, ali je i dio Sveučilišta koje nije baš rangirano među najbolja sveučilišta u svijetu. Koliko je to demotivirajuće?
Mi se ne obaziremo na ta rangiranja, radimo najbolje što možemo. Čak kad se gleda po područjima, u nekim područjima koja FER pokriva stojimo vrlo dobro. Neka sveučilišta u okruženju stoje bolje nego Sveučilište u Zagrebu, ali treba uzeti u obzir i s koliko ih novca financira država. Da, financiranje iz javnih sredstava je slabo, ali treba i s raspoloživim sredstvima mudro postupati. Neka sveučilišta koja su bila rangirana iznad 500. mjesta pala su na ljestvici kad je financiranje prestalo i kad se smanjio broj objavljenih istraživačkih radova. Ne moramo biti među prvih 300, ali moramo težiti tome da držimo stabilno mjesto između 300. i 500. mjesta – a na taj položaj najviše utječe znanstvena produktivnost, tj. broj objavljenih radova. Mislim da to možemo i da za to imamo istraživačkog potencijala.
Nije vam baš pametno da se hvalite europskim projektima da vam ne bane skupina 365 kao na Srebrnjak...