Država u kojoj pobjednik ne mora dobiti najviše glasova, to se dogodilo četiri puta

Četiri puta u američkoj povijesti predsjednikom su postali oni koji nisu dobili većinu glasova na nacionalnoj razini. Tri se puta to dogodilo u 19. stoljeću, a četvrtog primjera većina nas jako se dobro sjeća.

Bili su to izbori 2000. godine koji su ostali zapamćeni po totalnom kaosu u prebrojavanju glasačkih listića u saveznoj državi Floridi i po dugotrajnom natezanju između republikanskog kandidata Georgea Busha i njegova protivnika iz redova demokrata Ala Gorea, koji je dobio oko 500 tisuća glasova više nego Bush i svejedno izgubio izbore.

No ne bez bitke i odlučnosti da dokaže da su izborni rezultati u Floridi bili unaprijed izrežirani. Prošli su tjedni prije nego što je bio poznat pobjednik. Mnogi iz današnje perspektive tvrde da bi se mnoge procesi na globalnoj razini, ali i u Sjedinjenim Državama, razvijali u sasvim drugom pravcu da je predsjednikom postao Clintonov potpredsjednik Al Gore.

Možda ne bi došlo do velikog terorističkog napada 11. rujna, pa onda možda ne bilo ni američke invazije na Afganistan, a možda ni rata u Iraku i rušenja Sadama Huseina? Možda čak ne bi bilo ni rata u Siriji, koji više nego ijedan oružani sukob od Drugog svjetskog rata prijeti da se pretvori u nešto veće i puno opasnije?

Na internetskoj stanici 270 ToWin (270 za pobjedu), gdje je moguće doći do elektorskih karata svih izbora od 1789. godine, kada je pobijedio George Washington, iznad svake karte piše: “Promijenite povijest! Iskušajte interaktivnu kartu i promijenite rezultate izbora!” Zasigurno bi mnogi željeli da to zaista mogu učiniti!

Kada su se 7. studenog 2000. u Floridi zatvorila birališta, sve najutjecajnije televizijske mreže objavile su da izlazne ankete pokazuju kako je 25 elektorskih glasova Floride dobio Al Gore. Kako je napredovalo prebrojavanje glasova, tako je postajalo sve jasnije da George Bush napreduje.

U trenutku kad je imao oko 100 tisuća glasova više od Gorea, iste TV mreže proglasile su Busha pobjednikom u Floridi i pobjednikom predsjedničkih izbora. No među 15 posto još neprebrojenih glasova bili su okruzi Miami-dade, Palm Beach i Broward u kojima je jače demokratsko biračko tijelo.

Kad je to prebrojeno, razlika u korist Busha je bila 2000 glasova. Gore je prvo priznao poraz, a onda je to priznaje povukao, i to u trenutku kada je Bushovo vodstvo spalo na manje od tristo glasova, što mu je omogućilo da zatraži ponovno prebrojavanje listića.

Uslijedila su raznovrsna prebrojavanja listića i sudske bitke na raznim instancijama. Na kraju je sve došlo do Vrhovnog suda koji je 12. prosinca odlučio da je zahtjev za ponovno prebrojavanje svih listića u Floridi neustavan jer ga nije moguće obaviti u roku.

Vrhovni je sud također sa 5:4 potvrdio rezultat jednog od prebrojavanja koje je Bushu dalo 537 glasova prednosti u Floridi i tako ga učinilo pobjednikom i predsjednikom Sjedinjenih Država. Do današnjeg dana traju rasprave o tome jesu li izbori 2000. bili namješteni ili ukradeni ili je George Bush doista bio pobjednik.

No pravoga odgovora na ovo pitanje zapravo još uvijek nema, a vjerojatno ga nikada neće ni biti. No nakon ovih izbora iz upotrebe su izbačeni strojevi za glasanje koji su funkcionirali na principu bušenja papirnatih kartica. Upravo loše i neprecizno izbušene kartice uzrokovale su sve probleme vezane uz rezultate izbor u Floridi.

No čini se da je 7. studeni bio nepovoljan datum za održavanje predsjedničkih izbora i 1876. godine kada su se za mjesto u Bijeloj kući borili republikanac Rutherford Hayes i demokrat Samuel Tilden. Povijest je ove izbore ocijenila kao najkontroverznije, ali i one koje je kandidat dobio s najmanjom razlikom u elektorskim glasovima.

Tilden je na tim izborima dobio oko 250 tisuća glasova više od Hayesa i 184 elektorska glasa. Hayes ih je imao 165, a 20 glasova iz četiri države bilo je sporno i zapravo se nije znalo kome idu jer sue obje stranke u sve četiri države proglasile pobjedu.

Na kraju je postignut vrlo čudan dogovor – demokrati su prepustili Hayesu tih 20 elektora, a zauzvrat su republikanci pristali povući federalnu vojsku s juga, gdje je ona boravila od kraja Građanskog rata i nadgledala obnovu.

Tim dogovorom vlast u južnim državama prepuštena je stranci Demokratskih iskupitelja, krajnje desnoj i konzervativnoj bjelačkoj stranci kojoj je cilj bio vratiti stanje otprije Građanskog rata. Na kraju je razlika između Hayesa i Tildena bila samo jedan elektorski glas, što je najmanja razlika u povijesti, a ti izbori ostat će zapamćeni i po tome što je odaziv birača također bio najveći do današnjih dana, a iznosio je 81,8 posto.

Dvanaest godina poslije, kada se predsjednik iz redova demokrata Grover Cleveland natjecao za drugi mandat protiv republikanskog protukandidata Benjamina Harrisona, ponovno je došlo do situacije da je kandidat koji je na nacionalnoj razini dobio više glasova izgubio izbore.

Cleveland je izbore izgubio, no četiri godine poslije ponovno se kandidirao i pobijedio i tako postao jedini predsjednik u američkoj povijesti koji je odslužio dva mandata, ali ne uzastopna. On je proglašen 22. i 24. predsjednikom SAD-a.

Ova predsjednička matematika mogla bi posložiti i za postavljanje trik-pitanja u kvizovima: “Ako je Barack Obama 44. predsjednik, jesu li na funkciji predsjednika SAD-a bile 44 osobe?” Iako bi svatko na ovo odgovorio s da, upravo dva Clevelandova mandata upozoravaju na to da su SAD-om do sada zapravo vladale 43, a ne 44 osobe!

I izbori koji su održani 1824. povijesno su jedinstveni zato što je predsjednikom postao John Quincy Adams, koji je osvojio 15 elektorskih glasova manje od svoga protukandidata Andrewa Jacksona. Ovi su izbori zanimljivi i po tome što su oba kandidata bila iz iste stranke, one Republikansko-demokratske.

No još je zanimljivije to da su se za predsjedničko mjesto natjecala još dva kandidata iz te stranke. Stranka je nakon svega pukla na četiri dijela. Kasnije je dio stranke koji je predvodio Jackson postao današnja Demokratska stranka, a onaj dio koji je predvodio Adams Republikanska nacionalna stranka, koja s pretvorila u stranku Whig, koja se raspala 1854. godine, a većina njenih članova osnovala je današnju Republikansku stranku. Andrew Jackson satisfakciju je dobio četiri godine kasnije kad je pobijedio na izborima 1828. i 1832. godine.

Zanimljivi su i izbori održani 1928., godinu uoči početka najgore ekonomske i financijske krize u SAD-u. Tada je s 444 elektorska glasa premoćno pobijedio republikanac Herbert Hoover porazivši demokrata Alfreda Smitha, koji je bio katolik i koji je bio, mnogi smatraju, žrtvom antikatoličkih predrasuda.

Kako se Hoover nije uspio othrvati Velikoj depresiji, njegov poraz na izborima 1932. bio je strašan – Franklin Delano Roosevelt porazio ga je osvojivši 472 elektorska glasa, dok je Hoover dobio samo njih 59. Četiri godine kasnije Roosevelt je izvojevao najsjajniju i najuvjerljiviju pobjedu za demokrate u povijesti – osvojio je 523 elektorska glasa, dok je njegov protivnik Alfred Landon osvojio samo osam elektora i to iz država Maine i Vermont. O

vo je i najuvjerljivija pobjeda nekog predsjedničkog kandidata u američkoj povijesti. Roosevelt je pobijedio još dva puta i tako postao jedini predsjednik u američkoj povijesti koji je osvojio četiri mandata. Umro je 12. travnja 1944. godine, u prvim mjesecima svoga četvrtog mandata.

Tri godine kasnije Kongres je izglasao 22. amandman na američki ustav koji je mogućnost obnašanja predsjedničke dužnosti ograničio na dva mandata. Zanimljiva je činjenica da do Roosevelta nitko nije došao u poziciju da se natječe za teći mandat.

Tako je prvi američki predsjednik George Washington sam sebi ograničio tu mogućnost želeći time pokazati da ne želi biti neka vrsta novoga monarha, a to je učinio i treći predsjednik Thomas Jefferson. Ulysses Grant pokušao se kandidirati i za treći mandat, ali mu je stranačka nominacija izmakla, a dobio ju je James Garfield, koji je kasnije pobijedio na izborima.

I dok je Roosevelt bio najujvjerljiviji pobjednik među demokratima, među republikancima rekorde drže Richard Nixon i Ronald Reagan. Nixon je 1972. godine, kada se natjecao za drugi mandat u Bijeloj kući, osvojio 520 elektorskih glasova, dok je njegov demokratski protukandidat George McGovern osvojio samo 17. Izbori 1972. godine značajni su i zato što je to bio prvi izborni ciklus u povijesti SAD-a na kojem su glasali svi stariji od 18 godina. Do tada je granica bila postavljena na 21 godinu.

Apsolutni rekorder u osvajanju elektorskih glasova bio je i još je republikanac Ronald Reagan, koji je 1984. osvojio 525 elektora, dok ih je njegov protivnik Walter Mondale osvojio samo 13. Upravo Nixon i Reagan jedini su koji su osvojili elektore iz 49 od ukupno 50 američkih saveznih država.

Reaganu je 1984. nedostajalo samo 3800 glasova da osvoji svih 50 država. S druge strane, McGovern i Mondale postali su snažni simboli velikih izbornih poraza. Mondale je kroz iglene uši pobijedio samo u svojoj rodnoj državi Minnesoti i na području glavnog grada Washingtona, u kojem demokrati pobjeđuju gotovo bez izuzetka.

No kada se stvari pretoče u broj glasova na nacionalnoj razini, onda Mondaleov poraz i ne izgleda toliko strašno – Reagan je te povijesne 1984. osvojio 58,8, Mondale 40,6 posto glasova!

No Sjedinjene Države imale su i jednog predsjednika koji nikada nije prošao izbornu proceduru, nije pobijedio na izborima ni kao predsjednički ni kao potpredsjednički kandidat. Bio je to Gerald Ford, koji nakon izbijanja afere Watergate i ostavke Richarda Nixona 1974. godine postao 38. predsjednik Sjedinjenih Država.

Naime, Nixonov potpredsjednik Spiro Agnew dao je ostavku 12. listopada 1973. godine, i to zbog poreznih prijevara, iznuda, podmićivanja i sudjelovanja u zavjeri, što mu je pribavilo titulu najgoreg potpredsjednika u povijesti SAD-a. Nakon toga Nixon je na mjesto potpredsjednika imenovao Geralda Forda. Kada je Nixon u kolovozu 1974. dao ostavku, Ford je postao predsjednik iako nikada nije bio na izborima.

Iako možda mislite da je mandat Geralda Forda bio najkraći, podaci govore da postoje čak četiri predsjednika koji su u Bijeloj kući bili kraće od 895 Fordovih dana. Na četvrtom mjestu je Warren Harding, koji je bio predsjednik 881 dan.

Umro je 1923. u svome prvom mandatu. Zachary Taylor vladao je Amerikom kao službeni predsjednik 491 dan. Umro je na dužnosti 9. srpnja 1850. godine. Predsjednik James Garfield ubijen je nakon samo 199 dana predsjedničkog mandata u rujnu 1881. godine.

Apsolutni rekord u kratkoći mandata drži William Henry Harrison, koji je predsjednik bio samo 31 dan. Po jednoj teoriji, umro je od upale pluća, koju je vukao od inauguracije, a po drugoj, od crijevne zaraze koja se širila iz septičkog bazena koji se nalazio nedaleko od Bijele kuće. Umro je u travnju 1841. i tako postao prvi američki predsjednik koji je umro na dužnosti.

I za kraj nešto o predsjedničkim “duplićima”. Do sada su se po dva predsjednika prezivala Adams, Harrison, Johnson, Roosevelt i Bush. Na izborima koji su pred nama otvara se mogućnost da se “upari” i šesto prezime – Clinton. No svakako ne smijemo zaboraviti ni George Clintona, koji je u drugom mandatu bio potpredsjednik trećem američkom predsjedniku Thomasu Jeffersonu.

>> Barack Obama: Na kocki su sudbina SAD-a i svijeta