Država za očevid

"U Hrvatskoj nema mafije”, mantra je koja se proteklih 10 godina gotovo svakodnevno mogla čuti iz usta političke i ine elite, koja je, uljuljkana u dobru sigurnost svojih sinekura, građane ove države pokušala uvjeriti ne samo da mafija ne postoji nego i da živimo u potpuno sigurnoj državi, u kojoj je stopa kriminaliteta mala.

Ili barem manja od država u našem okruženju. A onda, gotovo 10 godina nakon što su u centru grada krhotine “zolje”, umjesto mafijaškog bossa kojem je ta “zolja” bila namijenjena, ubile nevinoga građanina Zorana Dominija, politička elita, šokirana ubojstvom Ivane Hodak, spoznala je ne samo da mafija u Hrvatskoj postoji nego da mafija Hrvatskom – vlada.



Spoznao je tako šokirani premijer Ivo Sanader, nakon novog brutalnog ubojstva u srcu grada, koje je označeno kao pucanj u sve političke i sigurnosne temelje ovog društva, da je vrag odnio šalu. Spoznao je tako, žalosnu istinu, koja valjda s Markova trga nije toliko vidljiva njemu, kao što je vidljiva građanima diljem zemlje koji se svakodnevno susreću s hordama batinaša, naoružanih pljačkaša i ubojica, da je vrag odnio šalu.

Pa je prvo jedva preko usta prevalio da u Hrvatskoj ipak ima mafije, da bi odmah potom najavio konačni i brutalni obračun s njom. Svoju odlučnost demonstrirao je i sječom ministarskih glava te najavom izrade antimafijaškog zakona, koji bi valjda tu mafiju trebao – obezglaviti.

Iako se ti potezi mogu učiniti odlučnim, percepcija je javnosti da je ipak riječ o kozmetičkim promjenama, te potezima koji su povučeni – prekasno. Jer nakon svega što se proteklih 18 godina događalo u ovoj državi, teško je vjerovati da tri nova, nestranačka čovjeka koje je Sanader kao spasioce izvukao iz naftalina, mogu uistinu nešto i napraviti, ako za to ne postoji politička volja.

Zna se do kud ići
A manjak političke volje, ono je s čim su se prije svega policija, a zatim i pravosuđe, proteklih godina susretali pri svakom iole ozbiljnijem pokušaju da se neke afere izvedu do kraja. Znalo se tako do kud se u privatizacijskim aferama smjelo ići i tko su nedodirljivi igrači iz nadzornih odbora, koje se ne smije ni pozvati na obavijesni razgovor, a kamoli pomisliti na nešto više. Znalo se koje se mafijaške bossove smije dirati, a koji pak imaju moćne zaštitnike u policijskim i političkim redovima. Znalo se čija se imovina i bogatstvo smije, a čije ne smije istraživati.



Uostalom, i novopostavljeni prvi policajac države Tomislav Karamarko svojedobno je iz policije morao otići kada se drznuo dirnuti u tada neprikosnovenu tajkunsku ikonu HDZ-a – Miroslava Kutlu. I sada bi taj isti Karamarko, koji je poput sada smijenjenog Marijana Benka, od Sanadera zatražio i dobio odriješene ruke, trebao vjerovati da takvih nedodirljivih više nema?

Da više nema onih koji se ne smiju dirati bilo zbog svojih “zasluga” i odrađenih poslova za svakojake elite, bilo zbog svojih veza sa velikim zvijezdama političkog zviježđa ili pak zbog toga jer su od “uglednih” kriminalaca s godinama postali isto tako ugledni poslovni ljudi s prefiksom – kontroverzni?

A svi ti, o kojima godinama ispod glasa bruje policijski i pravosudni kuloari, to što su bili i to što jesu – nedodirljivi, postali su upravo zahvaljujući državi i njenoj zaštiti.

I zato je čuđenje i šokiranost, prije svega političke elite, koja se ustala na stražnje noge nakon ubojstva Ivane Hodak, koje neki analitičari smatraju i pužućim državnim udarom, u najmanju ruku – neprimjereno. Jer neki od tih koji se danas iščuđavaju kako je moguće da kći uglednog odvjetnika bude na tako brutalan i šokantan način likvidirana u centru grada, ne baš tako davno naslikavali su se s viđenijim pripadnicima zagrebačkog podzemlja. Možda, upravo iz istog onog podzemlja iz kojeg je narudžba za tu likvidaciju došla.

Pretvorba marginalaca
Neki od tih koji su šokirani smrću mlade žene svojom političkom zaštitom omogućili su pretvorbu marginalnih likova iz novinskih crnih kronika u ugledne poslovne ljude, koji novac stečen kriminalnim poslovima sada peru kroz grandiozne građevinske projekte.



Utkano u temelje države
I ta mafijaško-poslovna pretvorba, nad kojom se šokirana i očito uplašena politička elita sada iščuđava, nije se dogodila preko noći i bez znanja velikog dijela onih koji u ovoj državi imaju, prije svega, političku moć. Isto tako, infiltracija mafije i prljavog, krvavog, mafijaškog novca u sve sfere ovog društva nije se dogodila preko noći, kao što se nije dogodila bez izdašne pomoći države, koja je na sva vidljiva upozorenja urušavanja društva i svih njegovih vrijednosti godinama zatvarala oči i okretala glavu.

Jer priča o mafijaško-poslovnoj pretvorbi, na žalost, utkana je u temelje ove države i teške ratne godine, koje su mnogi likovi s društvenih margina iskoristili za basnoslovno bogaćenje. U godinama nakon toga novopečene bogataše nitko nije pitao od kud im novac ili skupe vile. Nitko ih nije pitao kako i na koji način su doslovno preko noći postali “ugledni” ljudi i stupovi društva, kojima se svi klanjaju. Iako su to bili prvi znakovi da je nešto trulo u hrvatskom društvu te da su pipci mafijaške hobotnice već polako počeli preuzimati strukture vlasti, to je bio problem koji za vladajuću strukturu jednostavno – nije postojao.

Razračunavanja raznoraznih kriminalnih klanova za njih su bila nešto sporadično, što se događalo negdje drugdje i nekome drugom, daleko od elitnih dijelova metropole.

A onda je nevina krv Zorana Dominija koncem 90-ih preko noći sve promijenila. U pokušaju da se spasi ostanak na vlasti, spektakularno je uhićena jedna kriminalna grupacija, koja je, eto, trebala biti kriva – za svu krv koja se tijekom 90-ih prolila po asfaltu metropole.

I tada, kao i sada, novinske naslovnice vrištale su kako je došao trenutak obračuna s organiziranim kriminalom. I tada, kao i sada, provodila se opsežna istraga, koja je na koncu rezultirala maratonskim suđenjem, dok su se iz ladica izvlačile davno zaboravljene prijave. I tada, kao i sada, padale su policijske i tužiteljske glave, no 10 godina poslije, još se uvijek ne zna tko je kriv za smrt Zorana Dominija.



Deset godina poslije sigurnosna situacija u zemlji, usudili bismo se reći, nikad nije bila gora, policijskim statistikama unatoč, a policija vjerojatno nikada nije bila nemoćnija. Godinama devastirana, u ljudstvu i u tehnici, politički kadrovirana i demotivirana bez ikakvih insajderskih informacija, ta i takva policija jednostavno nije bila tada, a nije ni sada, dorasla borbi s premoćnijim neprijateljem. Sva “raskoš” tog i takvog dugogodišnjeg stanja pokazala se i pokazuje se i u ovm trenutku, jer je hrvatska policija u trenutku, onog što je najavljeno kao “najžešća borba protiv organiziranog kriminala posljednjih godina u Hrvatskoj – obezglavljena.

Vrijeme koje nemaju
Bivši šefovi su smijenjeni, novi čekaju imenovanja. S novim šefovima, po već viđenom scenariju, vjerojatno dolaze i nove smjene i kadrovske križaljke. Dolazi situacija u kojoj će se umjesto kriminalcima, što joj je primarni posao, policija neko vrijeme baviti samom sobom. I dok će policija tako preslagivati svoje redove, tražeći vrijeme koje nema, a političari isprazno pričati o još jednom akcijskom planu, ovoga put za borbu protiv organiziranog kriminala, građani će paliti svijeće za sve nemoćne i nevine žrtve poznatih i nepoznatih ubojica i batinaških hordi. U strahu se pitajući – kako se zove sljedeća žrtva čija će krv poteći asfaltom nekog hrvatskoga grada?