S manjivanje javnoga duga bila je jedna od glavnih zadaća koju je pred sebe postavila Vlada premijera Oreškovića. Smanji li javni dug i teret njegove otplate, rezonirao je premijer, bonitetne agencije koje ovih dana stižu u Hrvatsku povećat će rejting hrvatskih državnih obveznica pa će Hrvatska ubuduće jeftinije refinancirati svoj dug, odnosno plaćat će inozemnim i domaćim privatnim kreditorima manje kamata. Uštede na kamati iskazivane su u milijardama kuna na godinu, a onda bi više poreznih prihoda ostalo Vladi za poticanje rasta i razvoja.
Sudeći po njegovim izjavama, sličan će plan, postane li novi predsjednik Vlade, nastojati provesti i trenutačni Oreškovićev ministar financija Zdravko Marić. A ne bismo se trebali iznenaditi ako s istom idejom u javnost izađe i neki premijer iz oporbe, ako SDP, ili koalicija koju će predvoditi, preuzme vlast od HDZ-a i Domoljubne koalicije.
Novija ekonomska povijest, međutim, ne ide u prilog tim i takvim zamislima i planovima za rješavanje državnih dužničkih kriza u kakvu se dovela i Hrvatska. Tu empirijsku činjenicu otkrilo je i lani zajednički objavilo dvoje među vodećim svjetskim ekonomskim istraživačima, Carmen Reinhardt iz Harvard Kennedy School i Christoph Trebesch iz njemačkog CESifo instituta.
Državnim dužničkim krizama bavi se ekonomska literatura, no C. Reinhardt i C. Trebesch među rijetkim su ekonomistima koji su odlučili istražiti što se s državama događa nakon što se njihove dužničke krize razriješe. Tako su proučili i skupinu od 35 zemalja “srednjevisokog” dohotka kojima su privatni kreditori – banke i kupci državnih obveznica – oprostili dio javnoga duga u razdoblju od 1978. do 2010. Premda je njoj od 1992. do 1996. otpisan relativno vrlo mali dug, samo 0,4 % BDP-a, u uzorku se našla i Hrvatska, zajedno s BiH kojoj su inozemni kreditori oprostili čak 22,1 % BDP-a, te tadašnjom državom Srbijom i Crnom Gorom (oprost 8,1 %) i Slovenijom (otpis 0,1 % BDP-a). No ukupni je oprost dugova zemljama u razvoju od 1978. do 2010. bio golem, u prosjeku između 16 i 21 posto njihova ukupnog javnog duga ili 36 do 43 posto inozemnog javnog duga.
I premda se općenito misli da se zemlje koje su prisiljene tražiti oprost duga strahovito sramote (naime, “bankrotirale su”) i da njihove obveznice privatni investitori desetljećima nakon toga ne žele ni vidjeti, C. Reinhardt i C. Trebesch ustanovili su nešto sasvim drugo. Već dvije godine nakon oprosta bonitet tih država, mjeren HR indeksom (Institutional Investor Rating), poboljšao se 21 %, a nakon pet godina čak 40 %.
To, međutim, ne vrijedi za države koje su dužničke krize pokušavale riještiti “mekim metodama”, poput vremenske preraspodjele otplate, njezina privremenog mirovanja ili snižavanja kamata. To u prošlosti, u pravilu, nije dovodilo ni do poboljšanja rejtinga ni do značajnijeg ubrzavanja ekonomskog rasta. Državama koje su rastezale otplatu ili snižavale kamate dužnička se kriza protegnula još cijelo desetljeće, a rejting im je ostao isti ili se pogoršao.