Države najviše gaze ljudska prava

Ljudska su prava odavno već koristili kao moralno oruđe prosvjeda protiv neslobode polazeći pritom kroz stoljeća od prirodnih prava čovjeka na slobodu. Odatle pak slijedi da čovjek ima prava koja nisu izvedena ni iz političke zajednice ni iz osobina pojedinca. No, tek s Općom deklaracijom o ljudskim pravima, koju je – prije točno šezdeset godina – usvojila Opća skupština OUN-a, ljudska su prava u punome smislu riječi postala međunarodno-pravnom činjenicom. Ujedinjeni su narodi time nastavili dugotrajno povijesno ustrojavanje korpusa ljudskih prava, koje se, najkraće rečeno, zbivalo kroz tri generacije prava:

I. generacija (koja započinje deklaracijama s kraja 18. stoljeća) u osnovi je orijentirana na politička prava, na prava građana da se kao državljani slobodno odnose, kako međusobno, tako i s ustanovama političke zajednice; država/vlast je pritom zapravo glavni potencijalni kršitelj ovih prava, a temeljna je vrijednost sloboda;

II. se generacija uobličuje u 19. stoljeću, prije svega zahvaljujući socijalnim gibanjima protiv prevladajućih društvenih paradigmi. Nosiva je vrijednost sada jednakost, a država je razumljena kao potencijalni saveznik;

III. se generacija razvija sredinom 20. stoljeća djelovanjem novih društvenih gibanja. U ovoj se praksi nadrasta doseg klasične nacionalne države, ali i određenost epohom, jer se prvi put zastupaju prava doista svih ljudi, pa i onih koji još nisu niti rođeni. Nosiva je vrijednost solidarnost.

Jedno je od temeljnih pitanja nakon što su načela bila formulirana nužno bilo i jest ono o politici ljudskih prava. I sam je nastanak Deklaracije to posve jasno pokazao – tekst koji je postao najprevođenijim dokumentom svih vremena rezultat je dugotrajnih pregovora i pogađanja.

S vremenom OUN je razvio čitav sustav koji, doduše, mnogo prije obećava no što doista jamči prava, no proces se više nije mogao zaustaviti. Ljudska su prava nedvojbeno moralni i politički problem svake zajednice. A paradoksalna je realnost suvremene zbilje i dalje ista: najviše povreda ljudskih prava uzrokuje ista instancija koja ih jedina efikasno može i štititi – naime država.

Praktičko-povijesni kontekst odredio je tako i situaciju ljudskih prava u Hrvatskoj. Ustav iz 1990. prvi je put u nacionalnoj povijesti doista omogućio pozitivno-pravnu zaštitu osnovnih prava, no, odmah potom, za vrijeme rata, osjetljivost je za prava “onih drugih”, ponajprije dakako raznorodnih manjina, bila ne samo manja nego je nerijetko prelazila u aktivno podržavanje nasilja nad onima među njima koje su bile shvaćane kao podrška vanjskome neprijatelju.

Tipično je tranzicijska razina povređivanja ljudskih prava, ona socijalna, šire osviještena tek u poraću, iako je, znakovito, započeta u najgorim ratnim danima. Nekritičko je prihvaćanje “slobodnoga tržišta” u devedesetima te “patriotsko” zamagljivanje privatizacijskih prijevara dovelo do bitnoga pogoršanja uvjeta na tržištu rada sa svim posljedicama koje odatle slijede po socijalne odnose. Doslovce ništa od toga socijalnog zločina nije u međuvremenu ispravljeno.

Najlošija zaštićenost upravo onih najslabijih glavni je razlog za nezadovoljstvo stanjem ljudskih prava u Hrvatskoj danas, to više što je sve očitija diskrepancija između javno deklarirane, takoreći metropolske, salonske sigurnosti i onoga što se zbiva u mnogim dijelovima države (pa i na rubovima Zagreba).

Opća je deklaracija ostala povijesno djelatnim dokumentom. Ono što iz nje slijedi jednostavno je temeljno stajalište; zastupanje, a posebice zaštita svakoga pojedinačnog ljudskog prava moguće je samo na striktno fundamentalistički način: tako da se svako pravo načelno pojmi kao važnije od politike, ideologije, religije ili domovine.

Stanje ljudskih prava u Hrvatskoj uglavnom je zadovoljavajuće s tendencijom kontinuiranog poboljšavanja, ocijenio je predstojnik Vladina Ureda za ljudska prava Luka Mađerić. Tu njegovu ocjenu, kaže, potvrđuju i “objektivna izvješća svih relevantnih međunarodnih organizacija koje se bave tim pitanjima, ponajprije State Departmenta i Europske komisije o napretku RH u području temeljnih prava”. – Sva ta izvješća i ocjene pokazuju da se kod nas dogodio pomak nabolje, osobito ako se sadašnje stanje usporedi s onim otprije desetak godina. Više se ne može govoriti o sustavnom kršenju prava pojedine manjinske skupine, odnosno bilo koje kategorije građana. Jasno je da ima pojedinačnih kršenja, ali ponajprije zato što je područje ljudskih prava takvo da se ne može nikada govoriti o završenom poslu. Stalno se postavljaju novi, suvremeniji i viši standardi koje treba dosegnuti – obrazlaže Mađerić. Ističe da su veliki pomaci napravljeni u suzbijanju obiteljskog nasilja, odnosno zaštiti prava žena te osoba s invaliditetom, u ravnopravnosti spolova, zaštiti nacionalnih manjina te financiranju i suradnji s civilnim sektorom koji se bavi ljudskim pravima. A da bi se stanje dodatno poboljšalo, ključna će, kaže Mađerić, biti učinkovitost pravosuđa jer još “nije na razini kojom se uvijek osigurava pravo na pravedno suđenje u kratkom roku”. O položaju seksualnih manjina nerado govori, ali njihovu poziciju ocjenjuje “sličnom položaju koji seksualne manjine imaju u većini europskih država”. (I. K.)