To što je kapitalizam u cijelom svijetu došao do svog logičnog kraja i što nema rješenja za bezizlazje u koje nas je doveo, ne znači da ovom svijetu ne može nanijeti još toliko nepotrebne štete ni da će dobrovoljno otići sa scene. Naprotiv, bit će tu još velikih društvenih bitaka u kojima će se loše i pokvareno morati mijenjati. Kapitalizam je toga svjestan i sve što u ovom trenutku radi, a što se označava kao traženje načina da se izađe iz krize, nije ništa drugo do kupovanje vremena.
Tako mu je, recimo, Obama kupio osam godina. Dočekan suzama oduševljenja kao spasitelj običnog čovjeka, nije mu dugo trebalo da se legitimira kao kapitalistički amortizer koji će kanalizirati nezadovoljstvo i natjerati ga u kontroliranu defenzivu. I to masovnom hipnozom kroz retoriku “vjerujte mi, ja sam na vašoj strani, mijenjajmo svijet zajedno”. Samo promjene nikako da stignu. I to se vidi crno na bijelo. I dok u svijetu kapitalizam ni sam ne vjeruje više u svoju nezamjenjivost, u Hrvatskoj još slovi kao sustav bez alternative. Zašto? Jer je uspio nametnuti kurvinsku igru u kojoj je spojio naizgled nespojive stvari. S jedne je strane uspio uvjeriti ljude da je svaka pomisao na socijalizam jednaka privrženosti Jugoslaviji, a s druge strane uspio je s nacionalnom samoidentifikacijom postati sinonimom za hrvatsku državnost. Svatko tko bi se usudio zucnuti nešto što bi bilo u najmanjem mogućem tragu ne socijalističkog, nego socijalnog karaktera, u ovom društvu bio je lupan čekićem i pokošen srpom jer ga na križ ne bi bilo prikladno pribijati. Sloboda što nam je bila ponuđena i demokracija koja je bila rođena počivale su na strahu od vlastite prošlosti i kroz taj osjećaj krivice zbog “prvotnog grijeha” pristali smo pognute glave na neizrecivo glupu igru u kojoj je kapitalizam bio jamac naše nacionalne samobitnosti. Tako smo se na referendumu o osamostaljenju izjašnjavali ne za samostalnost, nego za ovisnost o kapitalističkom vidokrugu u oblikovanju stvarnosti.
Bez obzira na sve teške bedastoće i kontradiktornosti koje su se izgovarale svih ovih godina, mi smo pristali da nas uvjere da kapitalizam nema alternative, da je kapital naš nacionalni štit premda bismo već u sljedećoj rečenici izgovarali da kapital ne poznaje granice niti ima naciju.
E, da, u jeku procesa ostvarivanja vlastite države mogli smo čuti žestoka uvjeravanja da je država loš gospodar. Ne samo da smo time obesmislili svoju političku državotvornu filozofiju, nego smo aktualizirali i pitanje “pa koji će nam onda klinac država?!” Upravo radimo na nečemu što ne zna gospodariti i što nema smisla, ali za to nam ginu mladi ljudi?! Jasno, država doista jest loš gospodar, ali samo onda kada njome upravljaju idioti. Ili domaći izdajice. Ili kad u njoj većina idiotski pristane da ih se takvima tretira. Jasno je da ni socijalistička država ne može biti ništa drugo osim države, prevladanog koncepta za koji nas također uvjeravaju da nema logičnu povijesnu zamjenu, ali danas se rješenja ne trebaju tražiti isključivo u konceptu društvenog uređenja nego u temeljnom odnosu među ljudima. Odnosu solidarnosti, jednakosti, pravde, slobode. Svega onoga čega danas među ljudima nema jer se kao standard nametnula ambicija. Ona je božansko opravdanje. Zbog nje menadžeri više uopće ne upravljaju, nego otpuštaju, radnici ne rade, nego strepe, a ono što im je zajedničko jest da su spremni zbog vlastite kože i kratkotrajnog probitka prodati rođenu mater.
A sve je, u toj piramidi straha, okovano šutnjom. No šutnja nikamo ne vodi, osim u siromaštvo. “Često nam govore da su siromašni zahvalni na milostinji. Neki od njih bez sumnje jesu, ali najbolji među njima nisu nikada zahvalni. Oni su nezahvalni, nezadovoljni, neposlušni i buntovni. I imaju pravo biti takvi. Zar da budu zahvalni zbog mrvica palih s bogataških stolova? Što se tiče nezadovoljstva, u očima povjesničara neposlušnost je iskonska ljudska vrlina. Neposlušnošću je ostvaren napredak – nepokornošću i pobunom.
Ponekad, siromašni su predmet hvale zbog svoje štedljivosti. Ali preporučiti štednju siromašnom groteskno je i uvredljivo. Kao da savjetujete čovjeka koji umire od gladi da manje jede. Čovjek bi trebao odbiti tako živjeti, i da ili krade ili traži socijalnu pomoć, što opet mnogi smatraju vidom krađe. U vezi s prošenjem, sigurnije je prositi nego uzeti, ali je izvrsnije uzeti nego prositi. Ne, siromah koji je nezahvalan, nezadovoljan i buntovan prava je osoba i ima puno vrijednog u sebi.
U svakom slučaju, on predstavlja zdrav protuglas.” Citirane retke napisao je Oscar Wilde u djelu Socijalizam i ljudska duša. I to u 19. stoljeću. Prepoznajete li u njima hrvatsku stvarnost? Smatrate li i dalje da je poslušnost glavna odlika domoljublja? I kamo je u svemu tome nestala ljudska duša? Jer možda je krajnji zadatak kapitalizma baš to – uzeti nam dušu.