Državna imovina već je privatizirana, samo je nitko nije kupio

U narodu se kaže: Nečije je nečije, a svačije nije ničije. Novu potvrdu ovog zrna protokapitalističke pučke mudrosti građani su dobili prije nekoliko dana kad je Poslovni dnevnik, pozivajući se na objavljeni Plan upravljanja državnom imovinom, objavio kako je samo 3,3 posto poslovnih prostora kojima je vlasnik država u legalnom najmu.

Konkretno, od 1028 državnih poslovnih prostora samo njih 34 imaju valjane ugovore o zakupu. Sve ostale, a u najmu ih je ukupno 800-tinjak, trenutačni posjednici koriste u potpuno nereguliranom odnosu, bilo pravnom, bilo financijskom. Da stvar bude gora, određen je broj poslovnih prostora i u podnajmu, no država još ne zna koliko ni pod kojim uvjetima, posebno s obzirom na to da ugovori s osnovnim najmoprimcima koji bi i to pitanje regulirali ili više ne vrijede ili uopće ne postoje. Stoga je sasvim moguće da najmoprimac temeljem davno isteklog ugovora sklopljenog prije desetljeće ili dva za državni prostor državi po inerciji plaća tada utvrđenu najamninu, a s druge strane po većoj cijeni – koristeći razvoj tržišta nekretnina – isti prostor iznajmljuje trećoj strani.

Nominalni vlasnik te nekretnine – a to je svaki građanin Hrvatske – mogao bi se zapitati je li prihvatljivo da neki pojedinac ostvaruje rentijerski ekstraprofit od njegove imovine? I koja je uopće razlika između takvog odnosa i privatizacije? Privatizacijski procesi, logika nalaže, omogućavaju privatnim pojedincima da počnu ostvarivati zaradu od državne imovine, ali tek nakon što ulože vlastiti kapital u to da preuzmu njezino vlasništvo.

Hrvatski model upravljanje državnom imovinom – pokazuje to i slučaj poslovnih prostora – tijekom posljednjih dvadeset godina svodio se na to da su pojedinci od te imovine ostvarivali profit, ali bez ulaganja ikakvog kapitala. No u društvu gotovo fetišistički fokusiranom na posjedovanje fizičke imovine takva “privatizacija u sjeni” i dalje je znatnom broju građana prihvatljivija od one službene, vidljive prodaje takozvanog obiteljskog srebra.

Novi test mentalitetske evolucije hrvatskog društva dogodit će se uskoro kad na stol dođe odluka o mogućoj monetizaciji autocesta – mitološki bitnog sustava javne infrastrukture čiji dugovi danas opasno ljuljaju već ionako nagnuti brod hrvatskih javnih financija. Već sad, iako ponude nisu ni stigle, javljaju se glasovi kritike tvrdeći da je to pogrešan potez te da Hrvatska s autocestama može i sama upravljati tako da postanu znatno profitabilnije.

Možda i može, no bilo bi dobro vidjeti jedan takav primjer u novijoj prošlosti. Postoji li ijedna domaća tvrtka u kojoj država ima većinski udjel a da je tijekom posljednjih dvadeset godina rasla više ili jednako kao i konkurentske tvrtke u privatnom vlasništvu? U tom razdoblju u nekom periodu vlast su obnašale gotovo sve veće hrvatske stranke.

Kako se upravljalo državnom imovinom? Prve institucije za tu namjenu – Hrvatski fond za privatizaciju i Ured za upravljanje državnom imovinom – osnovane su još 1992. godine. Odonda su više puta mijenjale imena, lokacije, ustroj, funkcije, zapošljavali su se ljudi, trošio se novac samo da bi početkom ove godine – pune 24 godine nakon osnivanja – napokon bio prezentiran integralni registar državne imovine. Dakle, gotovo dva i pol desetljeća državi su trebala samo da utvrdi što uopće ima.

Može li netko s takvim ‘prolaznim vremenom’ ravnopravno konkurirati u današnjoj globaliziranoj tržišnoj ekonomiji? Jer, efikasno upravljanje državnom imovinom podrazumijeva upravo to. Kako je procijenjena vrijednost državne imovine trenutačno oko 31 milijardu eura, ispada da je Vladi na upravljanje svaki građanin ove zemlje povjerio oko 7300 svojih eura. Podržati ili ne podržati privatizacije, monetizacije i sve druge vrste otuđenja državne imovine u suštini je tek pitanje vjerujete li da će u ovom režimu taj vaš udjel za pet ili deset godina vrijediti više ili manje nego danas.

Posljednjih je dvadeset godina u padu. Možda u budućnosti počne rasti, no valja znati da je ponavljanje jednog te istog postupka u nadi da će rezultirati drukčijim ishodom jedna od prihvaćenijih definicija ludila.

>> Objavljen registar: Ovo su ministarstva s najviše nekretnina!