Državne tajne u brdu pod Institutom "Ruđer Boškovć"

Dvadesetak kutija s većim dojavnicima požara i pedesetak kutija s manjim dojavnicima nađeno je na odlagalištu glomaznog otpada 12. studenoga u zapadnom dijelu Zagreba na Kopačevskom putu, blizu Oranica. Tko je pozvao 112, vjerojatno je znao da je u tim napravama, koje se ugrađuju u poslovne prostore – opasna radioaktivna tvar americij 241.

– Takve naprave kupite u hipermarketima da si novogradnju opremite još jednim sigurnosnim uređajem – kaže nam mr. sc. Branko Vekić dok nas vodi prema privremenom skladištu radioaktivnog otpada u krugu Instituta Ruđera Boškovića. On i Veljko Trputec pokazat će nam sve, rekoše nam u upravi IRB-a. Doista, htjeli smo se uvjeriti što se od radioaktivnog materijala čuva, u kojim uvjetima i kako uopće izgleda skladište za koje ravnateljica IRB-a dr. sc. Danica Ramljak žustro odbija da se preuredi u trajno i središnje odlagalište radioaktivnog otpada u koje bi se dovozio takav otpad iz cijele zemlje. A u tome je podupire i susjedstvo i cjelokupna znanstvena zajednica Instituta.

Prvo od zapravo dva skladišta izgrađeno je 1967., kada je u Ruđeru proradio nuklearni uređaj ciklotron, "betlehem" hrvatske eksperimentalne nuklearne fizike i dijagnostičke medicine. Drugo je iz 1987. U prvome je uglavnom otpad iz Ruđera. Pohranjeno je čak i 800 litara radioaktivne tekućine i oko pet kubika niskoradioaktivnog otpada, poput papira, rukavica, plastike, krpa, metala. U drugome je više toga što je u Ruđer dovezeno.

Komore iz '67. i '87.

Zovemo ih skladišta, ali su to zapravo dvije jasno obilježene komore, debelih zidova, uzidane u padinu na dnu drage između dvaju bregova, daleko od ostalih zgrada u institutu. Svaka je volumena 40 prostornih metara, a površine manje od 20 kvadrata. Starije skladište je praktično puno, mlađe još nije. Sastav pohranjenoga i količine, iz razumljivih razloga, državna su tajna.

Ipak što je sve unutra?

– Ovdje, u sigurnim uvjetima, skladištimo "izvore zračenja", kako mi to kažemo, za znanstvena istraživanja ili njihove produkte. Radioaktivni materijal fizički zauzima malo mjesta, ali ambalaža koja ga čini sigurnim zauzima i prostor, a i teška je – govori nam mr. Vekić. Ispred ulaza je narančasta 200-litrena metalna bačva. Jedna od ukupno dvadesetak. Osim po boji i upozoravajućim oznakama vrlo je slična onima za motorno ulje. Ne otvaraju se jednostavno. Na napunjene zavare preko poklopca još i prečke.

– Nekome tko bi s njima slučajno ili namjerno došao u dodir, time otežavamo posao – objašnjava mr. Vekić.

Da bi se bačva otvorila, moraju se najprije s nje odvrnuti teške metalne alke. To je još jedan "ključ", ali i hvataljka za dizalicu. Teške su po tonu i premještaju se dizalicom. U sredini je valjkasta šupljina obujmljena olovnim cilindrom stijenka debelih barem decimetar. Sve oko toga zaliveno je betonom. U drugim bačvama je umjesto betona parafin, a to ovisi o vrsti pohranjene tvari. U takav se sarkofag mala količina radioaktivne tvari pohranjuje slično ruskim babuškama.

Veljko Trputec pronalazi odgovarajuću hvataljku, a imaju ih od kratkih do vrlo dugih, i iz šupljine na dnu vadi bijelu "bombicu" s narančastom etiketom. Podsjeća na ambalažu za vitaminske kapsule. – Slobodno je primite u ruku, sigurno je – ohrabruje nas Branko Vekić. A ruka je pod neočekivanom težinom potonula! Koliko ima kilograma? Pet? To je zapravo olovna bočica u kojoj je opet procijep veličine male epruvete, s čijega dna manjom hvataljkom mr. Vekić izvlači štapić dug ni osam mm i promjera manje od milimetra. – Eto tako spremamo te opasne izvore zračenja iz dojavljivača požara. Posve su neopasni u radnim i životnim prostorima, jednako tako i na polici trgovine. Ali kad proizvodu istekne rok trajanja, ova čestica, ne tako snažno radioaktivna, postaje opasna za svakoga tko ne zna s njome postupati – objašnjava Vekić.

S americijem je nezgoda što mu je poluvrijeme raspada 500 godina. Za pola milenija bit će upola manje radioaktivan. Poslije milenija radioaktivnost će mu biti na četvrtini. Zato se za takve materijale izvan uporabe mora znati da su svi na broju, trajno uskladišteni i višestruko osigurani.

To mora pod sto ključeva!

U skladištu je puno više radioaktivne krame, koja je s različitih mjesta u njega dovezena, nego iz samog Ruđera. Podosta je toga iz industrije. Jedan od nevjerojatnih "izložaka" su izraubane naprave iz "Đure Đakovića" – radioaktivnošću se tamo nekoć provjeravala kvaliteta unutrašnjosti metala! Jednako je bizaran otpisani detektor iz Karlovačke pivovare kojim se u punionici provjeravalo jesu li boce pune do vrha.

U drugome je kutu metalna kugla od četrdesetak centimetara. Ni pomisliti ne smijemo da na njoj iskušamo mišiće! Nosi oznaku bivšeg bosanskohercegovačkog industrijskog diva Energoinvesta.

Samo iz detektora dima u Ruđeru je pohranjeno otprilike 23.500 radioaktivnih "iglica". A to je iz kaotične široke potrošnje koju nitko ne može nadzirati. S tim se plastičnim napravama mora posebno oprezno postupati. – Dojavljivače dima pažljivo rastavimo, a izvor zračenja iz njih uredno pohranimo. To nam oduzima najviše vremena – odgovara Veljko Trputec na pitanje koliko vremena provodi u skladištu. Od svakoga si tipa ostavi uzorak, a ostalo bi pod sto ključeva trebalo negdje na sigurnom još stoljećima gasnuti.

Sličan su kratkovidan slučaj radioaktivni gromobrani. Samo su mnogo opasniji u izravnom kontaktu s ljudima. Kad su, djelotvorniji od običnih željenih jer su bolje privlačili munje, ušli u "modu", radioaktivne valjčiće ili prstene na njihovu vrhu, usmjerene prema nebu, proizvodili su masovno u nuklearnim institutima u Vinči kraj Beograda i u ljubljanskom "Jožefu Štefanu". Da se njihova uporaba strogo zabrani, trebalo je samo da netko upita: Što kad gromobran dotraje, sruši ga oluja?

Radioaktivan i fotoaparat

Ove su godine preuzeta tri. Posljednji u rujnu iz tvorničkog kruga u Delnicama. Demontirali su ga ruđerovci Veljko Trputec i Andrija Cindrić. Očekuje ih da preuzmu 70-80 radioaktivnih gromobrana iz Instituta za medicinska istraživanja, a "vani" su ih još stotine. U nekoliko godina svi moraju sa zgrada. Danas se ne zna kamo s dotrajalim medicinskim dijagnostičkim uređajima temeljenima na kobaltu. Njihovo je rastavljanje skupo, a ni prijevoz nije jednostavan. Za takve "komade" svaka država mora do kraja 2014. imati trajno spremište, daleko od naselja, pod vrlo strogim režimom. Onamo bi, da "tinja" na sigurnom, trebalo preseliti i to iz Ruđera. A u posljednjih deset godina sve dovezu na institut. Nema se gdje. Ministrica zaštite okoliša nedavno je izjavila da se ne zna koliko je u nas opasnog otpada. Branko Vekić sve vrijeme detektorom mjeri radioaktivnost u okolišu, a onda nam je pokazao da je i fotografska optika radioaktivnom solju zaštićena od magljenja. Što li još zrači?