Večernji list potaknuo je “dramatične” promjene u Hrvatskom državnom arhivu (HDA) po pitanju Udbinih dosjea. S mrežne stranice HDA uklonjen je izvod iz Pravilnika o načinu davanja na uvid dosjea nastalih radom Službe državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske. Učinili su to nakon našeg upita o tomu kako to da se taj prilično anakron propis, koji je 20. svibnja 1993. donio tadašnji ravnatelj HDA dr. Josip Kolanović, još primjenjuje. To više što se pri donošenju pozvao na Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima iz 1978. godine!
V.d. ravnatelja HDA dr. sc. Mario Stipančević u odgovoru piše da je sporni pravilnik zaista restriktivan, no ističe da ga se “HDA u praksi ne pridržava”. Zahvalio nam se što smo upozorili da se izvod iz njega spominje na mrežnim stranicama HDA te je dodao: “ondje mu nije mjesto, a u to kad je i zašto postavljen, na žalost, ne uspijevamo proniknuti”.
Međutim, upravo se taj pravilnik ispriječio odvjetnicima Zrinki i Siniši Pavloviću kad su tražili uvid te kopiranje i korištenje dokumentacije iz osobnih dosjea Gizele, Damira i Stjepana Đurekovića za potrebe suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Njemačkoj. I upravo im je HDA 13. lipnja 2014., kad Stipančević nije bio v.d. ravnatelja, elektroničkom poštom na njihov zahtjev poslao sporni pravilnik. Tada su ih odvjetnici Pavlović podsjetili da tri i pol mjeseca čekaju dopuštenje za uvid i preslike dokumentacije, a za pravilnik su utvrdili da “nije pravno relevantan jer nije donesen po propisanoj proceduri niti je ikada objavljen”.
Pravo Gizele Đureković
To nije čak ni interni opći akt HDA, obrazlagali su dalje odvjetnici, jer ga je donijela neovlaštena osoba pozivom na odredbe koje ne daju nikome takvo ovlaštenje, a osobito ne ravnatelju arhiva da uvodi ograničenja u korištenju arhivskim gradivom. Važeći Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. propisuje da se gradivo koje sadrži osobne podatke, pa među ostalim i osobne dosjee, može koristiti i prije predviđenog roka, ako je od nastanka namijenjeno javnosti ili ako na to pristane osoba na koju se ono odnosi, odnosno njezin bračni drug, djeca ili roditelji poslije smrti te osobe. Prema toj zakonskoj odredbi, Gizeli Đureković je dano pravo da sama odluči o davanju svoga te dosjea svoga supruga Stjepana i sina Damira Đurekovića na uvid javnosti i prije zakonskih rokova. U spornom izvodu iz pravilnika na web stranici HDA do proteklog četvrtka citiran je članak 6. Pravilnika: “Osoba koja ostvari uvid u svoj dosje, obvezuje se na čuvanje tajnosti činjenica, podataka i saznanja do kojih je tim putem došla. Zabranjuje se uzimanje, prijepi i umnožavanje dokumenata koji čine sadržaj dosjea”.
Uvid se ostvaruje u posebnoj prostoriji Arhiva u nazočnosti ovlaštenog djelatnika, te se svatko pismenom izjavom obvezuje na čuvanje tajnosti podataka. I ravnatelj HDA neće dopustiti uvid u dosje “kada se prosudi da bi tim uvidom mogle nastupiti štetne posljedice za sigurnost Republike Hrvatske”. Očigledno je riječ o propisu promašenog naziva jer ga je, s obzirom na sadržajnu bit, trebalo nazvati pravilnikom o zaštiti Udbe i njezinih dosjea. Taj je propis ratne 1993. još imao neku praktičnu svrhu, ali danas. Ispada da institucije demokratske Hrvatske zapravo žrtvu angažiraju da čuva tajne totalitarnog sustava. Takav “biser” nema ni jedna bivša komunistička zemlja, bila članica EU ili ne. Kako je moguće da se tolike godine nitko nije pitao kako se osjeća žrtva!? Kako se osjećaju udbaši, znamo – zaštićeni kao nitko! Takav institucionalni oblik zaštite ne uživa nitko bez obzira na poziciju u državnoj hijerarhiji. Stoga je zaista čudno da nijedan ravnatelj HDA poslije dr. Kolanovića nije taj pravilnik izmijenio ili formalno ukinuo, te je k tomu do četvrtka “krasio” mrežne stranice HDA. Doduše, u kontekstu svega što se (nije) događalo vezano uz obračun s komunističkom prošlošću, i dobronamjerni će zaključiti da to nije slučajno. Naime, ravnatelja HDA imenuje Vlada, na prijedlog ministra kulture. Dakle, zapravo HDZ i SDP, koji se baš i nisu trudili olakšati pristup istini o bivšem sustavu. Štoviše, brojni su primjeri postavljanja zapreka pa pet zakona štite dosjee bivše države, a iskustvo nekih znanstvenika i odvjetnika je da se tumače na štetu dostupnosti dosjea.
Lex Perković je sramotan primjer pokušaja sprečavanja utvrđivanja istine. Milanovićeva Vlada 2014. izmislila je i nezakonito povjerenstvo u kojem su predstavnici deset državnih institucija, a koje je odlučivalo o dostupnosti arhiva bivše države. HDZ je puno pričao, ali čak i dok je na čelu nadležnog ministarstva bio dr. sc. Zlatko Hasanbegović nametnuli su im se drugi prioriteti. Iako se i Tomislav Karamarko pozivao na rezoluciju Europskog parlamenta iz 2009. u kojoj se “žali što je 20 godina nakon raspada komunističkih diktatura u Srednjoj i istočnoj Europi, pristup dokumentima koji su od osobne važnosti ili potrebni za znanstvena istraživanja još uvijek bezrazložno ograničen u nekim državama članicama”.
I sad kad je Most predložio izmjene zakona, maksimalno liberalno spram dostupnosti arhiva do 22. prosinca 1990., svjedoci smo intenzivnih aktivnosti i probuđenog povjerenja SDP-a u sposobnosti Vlade. Ministarstvo kulture predvidjelo je tek u trećem tromjesječju nacrt novog zakona uputiti u javnu raspravu, ali odlučnost Mosta da novi zakon bude donesen do lokalnih izbora, ubrzao ih je pa se odjednom nedavno pojavio gotov nacrt, koji je predstavljen dva dana nakon okruglog stola Mosta, na kojem su dobili mišljenja koja su im bila potrebna kako bi svoj prijedlog poslali na drugo čitanje. U svjetlu svega toga i dugi vijek “čudnovatog” pravilnika koji desetljećima odolijeva zubu vremena, samo ilustrira stanje svijesti u društvu. Činjenica jest da bi otpore otvaranju arhiva bilo lakše slomiti prije nego nakon lokalnih izbora, ali i da su oni primamljiv cilj za normativni populizam. Tek će se vidjeti pokušavaju li se brzopleto i jeftino skupljati politički bodovi ili se pritisak radi jer su otpori još snažno prisutni. Imajući sve to u vidu, kad smo uočili iskorak koji je HDA napravio uklanjanjem pravilnika iz 1993., tražili smo objašnjenje – znači li to da se više ne primjenjuje, ili samo da se srame to javno isticati.
Dr. sc. Stipančević tvrdi da se HDA od 1997. pridržava Zakona i Pravilnika o korištenju arhivskog gradiva iz 1999., što je potvrđeno i zapisnikom o primopredaji gradiva SDS-a između Sigurnosno-obavještajne agencije i HDA u rujnu 2015. Detaljno je obrazložio dostupnost pojedine građe u ovisnosti o proteku vremena i sadržaju. Kad građa sadrži osobne podatke, nužno je potpisati izjavu koja ne obvezuje na čuvanje tajnosti svih činjenica iz dosjea već korisnika podsjeća da ne može objaviti podatke koji bi mogli naštetiti javnim probicima, privatnosti ili probicima trećih osoba. Privatnost trećih osoba – i u dosjeima SDS-a i općenito – ističe Stipančević, zadaje nam dosta brige, iako se to u javnosti ispravno ne percipira, odnosno prepoznaje se uglavnom kroz netočne i za arhiviste uvredljive tvrdnje da se žele zaštititi podaci “profesionalnih progonitelja”. “Slika koja se javnosti u posljednje vrijeme plasira tendencioznim, često površnim, izjavama povjesničara, odvjetnika, novinara i drugih jest da se štite osobni podaci nositelja dužnosti bivšega represivnog aparata. Naprotiv – najčešće je riječ o doista osjetljivim osobnim podacima (seksualna orijentacija, ovisnosti, nasljedne bolesti i sl.) nedužnosnika, često i žrtava totalitarnog režima, ali ne samo osoba čiji su dosjei nego i onih dotaknutih usput odnosno zahvaćenih nekim događajem ili fenomenom”, navodi Stipančević. Arhiviste i Etički kodeks obvezuje da vode računa o privatnosti trećih osoba, te o tom postignuću suvremenog doba koje je i dio europske pravne stečevine “nijedan novi arhivski zakon ne bi smio (niti može) zaobići”. HDA već neko vrijeme ne onemogućuje umnažanje dokumenata iz dosjea uz potpisivanje spomenute izjave i anonimizaciju podataka radi zaštite trećih osoba, ističe Stipančević dodajući kako su arhivisti dužni poštovati zakon “bez obzira na njegovu neprijepornu manjkavost” i drukčije osobne stavove. HDA nam je odgovorio da su od 1993. do kraja 2016. dobili 1416 upita, ali da u 862 slučaja nisu raspolagali dosjeom. Dopustili su uvid u 467 dosjea te su u znanstvene svrhe dali 76 prijevremenih uvida. Nisu odobrili uvid u 11 dosjea jer tražitelji nisu pribavili pristanak osoba na koje se dosje odnosi. I na zadnji upit HDA odgovorio je kako im nije poznato da je tko prekršio izjavom potpisano.
Vukojevićev dosje 240271
Prvi bi za to odgovarao Vice Vukojević koji je na 1114 stranica (formata A3) 2015. objavio knjigu “Dosje 240271” sa svim dokumentima koje je Udba o njemu prikupila od 1967. do 1989. Knjiga je objavljena u 500 primjeraka u nakladi Udruge Hrvatski križni put. Priredila ju je Bruna Esih, a dr. sc. Zlatko Hasanbegović u recenziji piše: “Vukojevićeva knjiga suočava nas s neugodnim činjenicama da su mnogi spomenuti i zabilježeni nositelji i akteri komunističke represije ostali u položaju političke i društvene moći i nakon uspostave hrvatske države i demokratske vladavine, nespojivih sa stvarnošću i političko-nacionalnim vrijednostima u krvi propalih Titova samoupravnog socijalizma i Jugoslavije”.
>> Božo Petrov: Objavit ćemo sve komunističke dosjee
>> 'Što je s Blokom 17? Pitajte bivše Jugoslavene, oni se ne mogu dogovoriti'