Bilo je to 11. prosinca 1999. godine u jutarnjim satima. Jedan od hotela na Balatonu u Mađarskoj. Poslužuje se doručak. Ondje sam bio u ime Večernjeg lista kako bih izvještavao s konferencije gospodarstvenika s prostora bivše Jugoslavije, a i šire, pri čemu je glavna tema razgovora bila kako unaprijediti međusobno poslovanje. Bilo je tamo nekoliko direktora i predstavnika velikih firmi iz Zagreba i Hrvatske. U dvorani je bio muk. Jasno i zašto. Večer prije, nešto prije ponoći, u Zagrebu je umro predsjednik Franjo Tuđman, a vijest je javno priopćena u dva sata ujutro. Svi mi u hotelu za vijest smo doznali kad smo se ujutro probudili.
Posebno sam tada u hotelskom restoranu gledao reakcije hrvatskih gospodarstvenika. Nisu znali što bi, kako bi, bi li ipak nekako reagirali, odali kakvu počast, minutu šutnje, bilo što. Nije bilo ničega, osim tihog šaputanja i sablasne atmosfere. Bio je to i kraj konferencije, koja je završila večer prije, pa smo nakon doručka svi krenuli svojim kućama. Ali da nitko iz Hrvatske nijednom gestom nije odao počast upravo preminulom predsjedniku države, meni je to bilo krajnje nedolično. Pitao sam jednog od naših gospodarstvenika pri kraju doručka, zašto nitko od njih nije bilo što rekao, na bilo koji način pokazao da je umro naš predsjednik države. On mi je odvratio kako su među sobom o tome razgovarali, te da su se dogovorili da neće ništa učiniti jer se međusobno oko toga nisu složili, neki nisu Tuđmana mogli smisliti, ali i da se ne uvrijede kolege iz Srbije!
Pitao sam ga bi li im možda bilo lakše da netko sa strane predloži minutu šutnje za Tuđmana, recimo da to učinim ja, na što mi je rečeno da je bolje da to preskočim jer će se dogoditi eksces, da neki iz Hrvatske neće ustati na minutu šutnje! Ostao sam frapiran takvim ponašanjem. Pitao sam se, bili se tako ponašali ljudi iz Srbije da im je u tom trenutku umro predsjednik države, ili iz Mađarske, Slovenije... Gotovo sam siguran da ne bi. Sve ovo pišem uoči obljetnice Tuđmanove smrti. Tih dana, kad sam izvještavao s Balatona, o tome nisam pisao. Ali sjetio sam se tih dana kad sam razmišljao o temi svoje kolumne. I onda sam prevrtio film u glavi i dobro se prisjetio tih scena, i bogme su mi svake godine znale proći kroz glavu dok smo se prisjećali Tuđmanove smrti. Voljeli ga ili ne, bili s njime politički bliski ili ne, bio je demokratski izabrani predsjednik Hrvatske, i bilo bi više nego pristojno da su se Hrvati tada na Balatonu ponijeli stoički i barem minutom šutnje u restoranu prije jela odali počast čovjeku koji je vodio Hrvatsku u prvom desetljeću njezine neovisnosti, i koji je Hrvatsku izveo iz rata kao pobjednik. Na žalost, mnogi su se tada ondje pokazali kao obične ljudske mizerije.
O Tuđmanu je već mnogo toga napisano, kako u člancima tako i u knjigama. Od svih knjiga meni je najvažniji Tuđmanov osobni dnevnik koji je izašao u tri knjige u izdanju Večernjeg lista. Pokriva razdoblje od 1972. do kraja 1989. godine, a osobno sam ga uredio. To je štivo koje se i danas traži. I koje treba čitati. Jedna kronologija vremena i čovjeka koji se u ključnom povijesnom trenutku našao na pravome mjestu. Ja sam definitivno siguran, i to mogu beskrajno argumentirati, da nijedan drugi političar koji se nudio biračima 1990. ne bi mogao iznijeti proces hrvatskog osamostaljivanja u tako turbulentnim vremenima, kad u svijetu nije bilo podrške za odvajanje od Jugoslavije. I onda rat, agresija, nema šanse da bi itko drugi od političara iz tog rata izašao pobjednički poput Tuđmana.
Tuđman je imao mnogo mana. Tko ih nema? Bio je političar pomalo autokratskog vladanja. Nije do kraja razumijevao demokratske procese. Petljao se tamo gdje nije trebao, primjer su drame oko Dinama ili blokiranje oporbe u preuzimanju vlasti u Zagrebu. Nije se razumio u ekonomiju i nije ga zanimala, pa su se tu sjatili i svakojaki ‘jebivjetri’ i ratni profiteri. Sve to svejedno ide njemu na dušu. No sve je to dio tranzicije iz društvenog, socijalističkog sustava u demokratski, višestranački, tržišni. Nije to bilo samo u Hrvatskoj tako. I mnoge su druge zemlje prošle bolnu tranziciju. Nas je još i rat blokirao. No ključno je što su mnoge druge zemlje bivšeg komunističkog bloka našle svoj put i napredovale, a mi smo zaostali. Tuđman je 1992. godine lijepo rekao: „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikom dopustiti sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba da bude!”
Nije ni Tuđman za sve kriv. Jer za kakve smo i koje politike i političare kasnije glasali? Kome smo davali svoje povjerenje? Birači su također odgovorni, svi mi. Jer valjda mi na izborima biramo politike i ljude za koje držimo da nam nude bolju budućnost. I kasnije ih kažnjavamo. Ne, mi ih dodatno nagrađujemo novim mandatima!
Da se vratim na Tuđmana, i danas se mnogi na njega pozivaju, i lijevi i desni, govore o tome kako bi Tuđman reagirao na ovo ili ono, pozivaju se na njegovu ostavštinu, busaju se u prsa kad su izbori, jer to valjda pali kod birača, nabacuju se tuđmanizmom koji bi slijedili u budućnosti, iako ni sami ne znaju što je to tuđmanizam.
Jedno je sigurno, Tuđman je bio veliki hrvatski političar i državnik koji će ostati debelim slovima upisan u hrvatskoj povijesti. I povijest će tek valorizirati njegovo doba. No tuđmanizam nije ideologija za budućnost. Državu imamo, a sad je konačno trebamo urediti i unaprijediti. Ali ne na temeljima tuđmanizma, nego na temeljima liberalne demokracije i potpuno tržišnog gospodarstva. Želimo li prosperitetnu zemlju! Pitanje je želimo li je.
Predsjednik Tudjman ima velike zasluge za stvaranje nezavisne drzave. Zato ce ostati upisan u hrvatskoj povijesti. Mislim da je to bio najbolji izbor od svih sto su se tada nudili na hrvatskoj politickoj sceni. Tudjman je napravio i velike pogreske, najveca je pretvorba. Druga mozda pogreska je Hrvati u BiH, to ce vrijeme pokazati. Hrvatska bez Hrvata u BiH postaje jako osakacena, Bosna je u uvucena u hrvatski trbuh. Jasno, Hrvati koji nisu bili za nezavisnu drzavu Tudjmana ne mogu cijeniti, naprotiv.