Bio sam premlad i ne pamtim taj lipanj 1965. kada je u jami Orasi, u rudniku ugljena u Kaknju, poginulo 128 rudara. Najviše u povijesti tog rudnika. Bilo je to vrijeme velikih “privrednih reformi” kojima je komunistička vlast pokušavala spasiti i održati neracionalni, skupi i neefikasni sustav, kao i sve privilegije koje su iz takve vlasti i takvoga sustava proizlazile.
Rudari su bili simbol “radničke klase” u čije su ime komunisti vladali. Bili su njihova veze sa stvarnošću, sa zemljom, s njezinom utrobom. Oni su predstavljali protutežu parareligijskoj transcendentalnoj komunističkoj ideologiji koja se temeljila na obećanoj “svijetloj budućnosti” i “komunizmu” kao konačnom raju na zemlji. Rudari su bili neka vrsta socijalističkih anđela garavih lica koji su uz bijedne plaće za teški rad u neljudskim uvjetima imali i mitski status što su ga glavama plaćali.
Četiri godine nakon spomenute tragedije, u drugom razredu osnovne škole, učili smo pjesmicu o rudarima kojima sam kao sedmogodišnji dječak bio fasciniran. Posebno svjetiljkama na rudarskim kacigama koje su mi se činile savršenstvom tehnologije jer s njima se i u mraku može vidjeti i raditi. Tada mi se činilo, a ni danas nisam daleko od toga, kako je najveći dar čovjeku moći vidjeti u mraku. Učiteljica nas je tih dana, u sklopu tko zna koje teme, prozivala i pitala što želimo postati kada odrastemo. Dječje su ambicije bile različite i najčešće bliske roditeljskim zanimanjima.
S nestrpljenjem sam čekao da dođe red na mene. “Ja ću biti rudar!”, rekao sam odlučno i ponosno s dječjim oduševljenjem i naivnošću. “Rudar ćeš i biti!”, odgovorila mi je učiteljica s neskrivenim prijezirom i razočaranjem. Ne mogu reći da sam istog trenutka shvatio sve licemjerje socijalističkog društva ili barem njegova sustava obrazovanja, ali me je ta rečenica, koju i danas pamtim, prosvijetlila više od svih socrealističkih pjesmica i rudarskih svjetiljki zajedno.
Dvije godine nakon što je umro “najveći sin naših naroda i narodnosti”, u svibnju 1982. u rudniku Raspotočje kod Zenice podnesena je još jedna ritualna žrtva socijalističkom samoupravljanju. Poginulo je 39 rudara. “Zabranjeno pušenje” snimilo je pjesmu “Put u središte rudnika Kreka Banovići” s refrenom “Raspotočje gori” kao kolektivnim krikom za nesretnom sudbinom nesretnih ljudi i kletvom “revolucionarima iz pedeset i neke” čije “zamkove obilaze duhovi poginulih rudara” i “plaše im djecu”.
Komunistička vlast u svibnju 1987. iskazala je posljednju simboličnu počast rudarima tako što je tiskala novčanicu od 20.000 dinara s likom Alije Sirotanovića, rudara iz sela Trtorići kraj Breze, koji je, kažu, nekada davno pobijedio svoga ruskog “komorata” Alekseja Grigorijeviča Stahanova iz Donbasa” oborivši pritom svjetski rekord u kopanju ugljena. Za nagradu je zatražio veću lopatu. Ta je novčanica na neki način zamijenila onu staru od 10 dinara s koje se smiješio zenički ljevač Arif Heralić kojega su mnogi miješali s Alijom. Nominalno je bila 200 puta vrednija, a stvarno gotovo bezvrijedna kao i životi bosanskih rudara u “najhumanijem političkom sustavu u povijesti čovječanstva”.
Ali nisu rudari kopali samo u Bosni i nisu svi bili spremni za veće lopate obarati svjetske rekorde. Još početkom 1958. u rudniku Trbovlje u Sloveniji izbio je prvi veliki štrajk u komunističkoj Jugoslaviji. U strahu za legitimitet samoupravljanja Partija je tvrdila kako je štrajk posljedica protujugoslavenskog raspoloženja koje je zahvatilo Sloveniju. Situacija se privremeno smirila, ali je veza između vlasti i rudara sve više slabila da bi konačno pukla u veljači 1989. kada su rudari u rudniku olova i cinka u Trepči na Kosovu stupili u štrajk i započeli nepovratan proces delegitimizacije komunističke vlasti. Oni na koje se Partija pozivala otkazali su joj punomoć na zastupanje. Bila je to jedna od najdojmljivijih epizoda u procesu raspada jugoslavenskog samoupravnog socijalizma i na njemu izgrađene države, koja je pucala po svim šavovima. Posebno važan bio je simbolični silazak predsjednika Centralnog komiteta Partije Stipe Šuvara s nedostižnih ideoloških visina, u rudnik, pod zemlju, u podzemlje, među rudare.
Puno prije toga, na samom početku uspostave jugoslavenske socijalističke države, po uzoru na sovjetski model, ustanovljen je “Orden socijalističkog rada”, koji je rađen od “zlata i srebra i s pet rubina”. Osim simbolične, imao je i poveliku materijalnu vrijednost. Zlato se ugljenom kupovalo, a rubini cinkom i olovom. To skupo “ordenje” rijetko su dobivali rudari poput Alije ili ljevači poput Arifa. U pravilu su ga dobivali visoki komunistički funkcionari i revolucionari koji su nakon tragedija u rudnicima potpisivali brzojave sućuti društveno-političkim organizacijama i zajednicama. Tim su “ordenom” okićeni i Josip Broz Tito, Aleksandar Ranković, Mika Špiljak, Ivan Gošnjak, Stane Dolanc, Ivan Maček Matija, Vladimir Bakarić, Uglješa Danilović, Đuro Pucar Stari (dva puta) te mnogi drugi. Ukupno njih 114, a među njima i mnogi poratni šefovi Ozne i Udbe, što savezne, što republičkih i pokrajinskih.
Pitate se kakve veze oni imaju sa “socijalističkim radom” i rudnicima? To sam se i ja pitao sve dok 5. ožujka 2009. na konferenciji za tisak nije objavljeno da je slovenska policija ušla u zabetonirani rudnik Barbarin rov, u mjestu Huda Jama, gdje su pronašli na tisuće mumificiranih leševa. Bili su to posmrtni ostaci zarobljenih hrvatskih vojnika i civila koje su poubijali ili žive zakopali pripadnici jugoslavenske komunističke vojske, po zapovijedi i uz nadzor svojih komunističkih vođa. Dok su rudari kopali rudu iz rudnika, “junaci socijalističkog rada” i socijalističke revolucije u iste su jame zakapali svoje ratne i političke protivnike. Šezdeset i četiri godine držali su ih i brižno čuvali u dubokom mraku, sve dok ih svjetla televizijskih kamera, poput svjetala rudarskih svjetiljki, nisu osvijetlila i prikazala javnosti.•