– Fizičko i psihičko nasilje trajalo je godinama. Kad sam shvatila da treba reći dosta, zatražila sam pomoći u Sigurnoj kući. Imam četvero djece koja su sa mnom od prvog dana i pomogla su mi da preživim to užasno razdoblje u životu. U Sigurnoj kući pronašli smo mir, a to nam je bilo i najbitnije. Iz nje nosim najvažniji dar, povratak samopouzdanja – otvoreno progovara Oksana Čurin (36), koja je spas potražila u skloništu za žrtve obiteljskog nasilja. Želi pomoći i drugim ženama da skupe hrabrost. U Sigurnoj kući dobila je stručnu pomoć psihologa i socijalnih radnika. Uvidjevši da se mora početi sama snalaziti u životu i nakon šest godina na rodiljskom dopustu pronaći posao, odlučila se prijaviti u projekt “Poduzmi pozitivne korake za postizanje jednakosti pri zapošljavanju žena”. Prije pet mjeseci uspjela se zaposliti kao šivačica navlaka u preloškoj tvrtki Hilding, a upisala se i na tečaj za vizažisticu.
– Do dolaska u Sigurnu kuću nisam ni znala da imam umjetničku crtu. Nikad nisam ni pomislila da bih mogla postati vizažistica i izraziti svoju kreativnost. U udruzi Zora ponudili su mi nekoliko zanimanja za koja bih se mogla doškolovati. Za oko mi je odmah zapelo upravo to zanimanje koje ženama daruje ljepotu i daje im na samopouzdanju – kaže Oksana, jedna od tridesetak žena koje su prošle tečajeve za vizažistice, slastičarke, operaterke na računalu i domaćice. Velik dio njih uspio se u godinu dana, koliko je cijeli projekt trajao, zaposliti. Iako radi kao šivačica i zadovoljna je radnim mjestom, sanja da jednog dana otvori svoj kozmetički salon.
– Ako uspijem skupiti novac, ne mislim stati s obrazovanjem. Cilj mi je usavršiti se i za frizerku, manikerku ili pedikerku. Do otvaranja salona šminkam svoje kolegice kad me zamole, a imam i kćer gimnazijalku koja također ima koristi od mog novootkrivenog talenta – smije se Oksana, koja je nakon tromjesečnog tečaja na Pučkom otvorenom učilištu dobila i potvrdu o završetku obuke.
U udruzi Zora, koja je s HZZ-om i Sigurnom kućom kao partner uključena u projekt koji provodi Međimurska županija, prošla je radionice i savjetovanja. Upoznala je, dodaje, žene sa sličnim iskustvima pa su jedne drugima pomagale. – Lakše ti je kad čuješ da nisi jedini na svijetu koji to proživljava. Puno znači kad čujem da je netko prošao taj put i zna izlaz. Treba samo napraviti taj jedan korak i potražiti pomoć. Dugo godina sjedila sam unutar četiri zida i mislila da je to normalno. Ne, to nije normalno – kaže Oksana.
– Nikad nije kasno za promjenu u životu – kaže Marina Kolar iz udruge Zora.
Ak si mislila da je to \"normalno\", onda ti nisi normalna.