Kad smo ga nazvali, pomislili smo da smo zavrtili pogrešan broj i dobili njegova oca Ivicu Dukana, šefa međunarodnog skautinga i asistenta generalnog menadžera Chicago Bullsa. No, bio je to pravi broj i s druge strane žice Duje Dukan (22) koji glasom neobično podsjeća na oca.
Netko će reći da je tako i na parketu, no tu će nas odmah ispraviti sam tata:
– Premda mi je Dule Vujošević kazao da ga Duje podsjeća na mene, konstitucijom i pokretima, moram ustvrditi da je Duje bolji igrač no što sam bio ja. Osim što je viši od mene, visok je oko 207 cm, ima i više finesa u igri i može igrati na pozicijama dva, tri i četiri. Mislim da je i bolji šuter od mene, lakše šutira nego što sam ja.
“Inventar” Chicago Bullsa
Još jedan veliki trener zadivljen je nekim Dujinim osobinama. To je aktualni trener Chicago Bullsa Tom Thibodeau. O njemu Ivica kaže:
– Kada bi iz Wisconsina došao kući, Duje bi došao u našu trening dvoranu u Berto Centeru, postavio bi stolice i vježao dribling između njih, a to bi se događalo ispod trenerove sobe koji mi je rekao da je zadivljen upornošću moga sina. Rekao bi: “Pa on ne treba nikoga za dobar trening”. Kada je Duje otkrio kako je trenirao Dražen Petrović više ga nisi mogao istjerati iz dvorane. Na tu temu Duje ovako zbori: – Ja sam tip sportaša koji nikad nije zadovoljan i ima stalnu potrebu raditi na svemu, posebno na obrani i snazi. S napadačkom energijom sam zadovoljan, a posebno me raduje što mi se diže obrana.
Među današnjim Bullsima Duje ima puno pobornika, ali i nekolicinu prijatelja jer je u tom klubu kao klinac bio “inventar” .– S obzirom da sam u Berto Centru “odrastao” sprijateljio sam se s nekolicinom igrača, a ponajviše s Yoakimom Noahom, Derrickom Roseom i Jimmyjem Butlerom. Ovo ljeto sam igrao jedan na jednoga s Roseom. Dobio me tri puta, a ja njega jednom. Duje se poznaje i s Michaelom Jordanom, s čijim sinom Marcusom je jedno ljeto zajedno igrao.
– Od te velike generacije Bullsa ne sjećam se puno jer sam bio mali, ali se dobro sjećam da sam nakon jednog naslova završio ocu na ramenu i da me tata odveo u svlačionicu, tamo gdje su Jordan, Pippen, Rodman, Kukoč i društvo burno slavili naslov.A upravo je Kukoč taj s kojim se, osim s ocem, najviše savjetuje o košarci. Kukočevi i Dukanovi obiteljski su prijatelji.
– Toni mi je neka vrsta mentora. Ove je godine u društvu mojih roditelja gledao nekoliko naših utakmica. Poslije utakmice bi popričali pa bi mi rekao što misli. Slično se događa i za zajedničkih obiteljskih ručaka. Je li mu za tim stolom ikada zasmeta tolika hrpa savjeta? – Ne, jer znam da će mi to pomoći da na kraju budem bolji igrač. Toni je i njegov vatreni navijač koji na utakmicama ne skriva svoje nezadovoljstvo ako ga trener nezasluženo vadi van. O tome nam je jednu anegdotu ispričao Ivica:
– Dok sam ja na Dujinim utakmicama uvijek ozbiljan, nikad ne reagiram, Toni je emotivan i zna mu reći “Duje, ovo su sve indijanci, ti si bolji od njih...”. Jednom ga je uhvatila kamera kako širi ruke i viče “vrati ga” kada je trener izvadio Duje poslije trice koju je zabio. U tim trenucima ESPN-ov komentator je kazao “evo Dukanova stožera, čini se da ovdje baš i nisu svi sretni s ovom odlukom trenera”.
Cilj mu je, kaže, okušati se u NBA ligi .– Nakon svršetka fakulteta, a na Wisconsinu mogu igrati još jednu sezonu, probat ću se okušati u kampu nekog od NBA klubova, a ako ne zadovoljim te kriterije išao bih igrati košarku u Europu. Zašto ne bi igrao u NBDL-u baš kao svi oni Amerikanci koji tamo parkirani čekaju svoju NBA priliku?
– Zato što se u Europi igra puno kvalitetnija i konkretnija košarka nego u NBDL-u. U Europi je puno dobrih igrača koji su još premladi za NBA ili su odlučili ne ići u NBA i ja želim igrati protiv takvih.
Zanimljivo je da će Duje na studiju globalne ekonomije i međunarodnog biznisa diplomirati već ovog proljeća, ali će za Wisconsin moći igrati još jednu sezonu.
– Jednu sam sezonu zbog bolesti bio takozvani “red shirt” pa nisam igrao, ali sam studirao i otuda taj neszramjer. Da bih mogao igrati moram upisati magisterij što ću ja i učiniti.I dok je to pravilo sasvim logično, u NCAA košarci ih ima i puno strogih, a neka su i “mahnita”.
– Nigdje nikakav novac za vrijeme studiranja ne smiješ primiti, inače gubiš školarinu. Ne smiješ se čak voziti niti tuđim autom. Jednom su košarkašu s North Caroline neki sponzori fakulteta posudili automobil za preko vikenda, no on se napio pa ga je zaustavila policija i otkrila da auto nije njegov. Odmah je izgubio školarinu i prekinuo studij. Pravila su toliko stroga da u svlačionici možeš imati bagelse, to vam je vrsta peciva, ali ne i sirni namaz niti marmeladu. Već to smatra se prekršajem.
S Wisconsinom želim do kraja
Povrh onoga što dobije od roditelja, sve što stipendist na njegovu faksu smije dobiti jest onih 1200 USD mjesečno.
– Toliko dobijemo od faksa za apartman i hranu, a apartman, kojeg dijelim s trojicom suigrača, plaćamo 800 USD mjesečno. Inače, mislim da cijela moja školarina vrijedi između 30 i 35 tisuća dolara. Nije na faksu pripadnik nikakvog bratstva.
– Na mom faksu ima ih više, no ja za njih niti nemam vremena niti me to jako privlači. Bratstva često organiziraju partije, a za mene je poželjno da živim sportski. I da budem dobar đak što ja jesam još od malih nogu.
No, od malih nogu traje i jedan san kojeg je ostvario prošli vikend i to pred majkom i ocem koji kaže:
– Bio je to sjajan trenutak i za nas roditelje. Nikad ga nisam vidio tako sretnog kao u trenutku kada su u regionalnom finalu pobijedili Arizonu. S Badgersima se Duje plasirao na Final Four koji se 5. i 7. travnja igra u Dallasu, na stadionu Dallas Cowboysa, pred 80.000 gledatelja.
– Po povratku iz Anaheima u našem je kampusu zavladalo ludilo. U dvorani nas je dočekalo oko 9.000 ljudi s kojima smo otpjevali pjesmu naše škole. Ako živiš u Americi i igraš košarku, onda ti je najveća želja nastupiti na Final Fouru. Svaki dječak više mašta o March Madnessu, eliminacijskim utakmicama u ždrijebu od 64 momčadi, nego o NBA finalu. Premda će mnogi reći da je ovaj Final Four poprilično izjednačen ipak su prognoze na strani suparnika.
– Puno više ljudi vjeruje u Kentucky nego u nas, no mi mislimo da možemo otići do kraja. Kentuckyjeve atlete i freshmane moramo što je više moguće svesti na pozicijsku igru, spriječiti im tranziciju, da ne mogu iskazati svoju atletiku. Za nas pak kažu da smo najsporija momčad u Americi što je, vjerojatno, zato jer je naš 66-godišnji trener Bo Ryan stara trenerska škola.