Đukanović je predsjednik, šef partije, a sve je puklo kad je poželio biti patrijarh

Premda je dugo odolijevala, Crna Gora se s prvim slučajevima oboljelih od koronavirusa otprije nekoliko dana upisala na kartu država koje se bore protiv tog nevidljivog i nepredvidljivog neprijatelja. No, stroge mjere prevencije koje su poduzete danima i tjednima prije izbijanja epidemije, na ulicama crnogorskih gradova zaustavile su ne samo obične šetnje već i litije (procesije), molebane i crkvena bogosluženja što su posljednjih mjeseci okupljala desetine tisuća prosvjednika. Strasti su uzavrele zbog nedavno donesenog Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji propisuje da će svi vjerski objekti koji su bili imovina države Crne Gore prije gubitka njezine neovisnosti 1918. biti prepoznati kao državna imovina i upisani kao kulturno blago. Zakonu se protivi Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori, koja ondje raspolaže sa 700 vjerskih objekata. Povod je to za razgovor sa Željkom Ivanovićem, predsjednikom Odbora direktora “Vijesti”, najveće medijske grupacije u Crnoj Gori.

Da bojazan od koronavirusa nije zaustavila litije, kakve bi razmjere dosegla ta ulična pobuna?

Teško je pretpostaviti kakav bi epilog bio, ali mislim da ovaj prekid litija nije nešto zbog čega bi vladajuća partija i vlast u Crnoj Gori trebale biti sretne i zadovoljno trljati ruke. Nadam se da će situacija ići u pravcu stabilizacije i rješavanja tog pitanja, a na tom tragu bila je i razmjena, makar i stidljiva, zahvalnosti između Vlade i Mitropolije crnogorsko-primorske, baš u povodu obustavljanja litija. Vlada se, naime, prije nekoliko dana zahvalila Mitropoliji na razumijevanju, naglašavajući i da to što je zaustavila litije neće utjecati na njihov angažman u sklopu zajedničke radne grupe koja već radi na pronalaženju nekog kompromisnog rješenja oko spornog zakona koje se tiče oduzimanja crkvene imovine. To znači da je Vlada, ako je priopćenje iskreno, pokazala da ne slavi prekid litija zbog korone kao neku pobjedu, nego da je svjesna da će i poslije korone ostati problem spornog zakona i da oko toga mora doći do kompromisa. 

Što je u tom zakonu sporno?

Očito je da u njemu ima nekih rješenja koja nisu u skladu s međunarodnim standardima. To je pitanje politizirano sa svih strana, ali mislim da obje strane manipuliraju argumentima koji njima odgovaraju: za jedne to je uvod u nacionalizaciju, a za druge to je mogućnost da se dosadašnji neriješeni status SPC-a sada regulira. Sve to govori da se preko noći i prilično nepromišljeno ušlo u reguliranje Crnoj Gori važnog pitanja što je otvorilo brojne probleme.

Koliki je bio stvarni broj prosvjednika i jesu li oni doista “uvezeni” i financirani iz Beograda i Moskve?

Sigurno da način na koji je Vučićeva propaganda izvještavala nema veze sa zdravim razumom, a kamoli s činjenicama, ali to nije neka utjeha za ovu vlast jer litije su bile najveći skupovi u povijesti Crne Gore. Ako je sama policija, čije su procjene uvijek ispod realne brojke, spominjala od 80 do 100 tisuća ljudi na svim skupovima, onda su to za Crnu Goru stvarno nevjerojatni brojevi. No, nije bilo “uvezenih” litijaša: puno puta smo izvještavali da su manje grupice vjernika iz Republike Srpske ili iz Bosne pokušavale doći pa ih je policija zaustavljala i vraćala s granice, tako da su svi skupovi bili prosvjed domicilnog stanovništva. O tome kako su financirani ne postoje dokazi, a nitko relevantan nije objavio dokaze da ih financira Moskva ili Beograd. K tomu, to se kosi s Đukanovićevom propagandom po kojoj ispada da je Mitropolija u Crnoj Gori izuzetno bogata i da ubire desetke milijuna eura godišnje od vjernika, pa ne vidim da joj je potrebna financijska podrška. No, važno je istaknuti da je Milo Đukanović jako pogriješio u procjeni jer je mislio da će mitropolit Amfilohije na tu očiglednu provokaciju sa zakonom odgovoriti na radikalan, nacionalistički način, kao puno puta prije, i na taj način se potpuno uklopiti u sliku koju će onda Đukanović prodati domaćoj i međunarodnoj javnosti, da je to neka nova zavjera Moskve i Beograda. Međutim, Amfilohije je iznenadio sve, ne samo Đukanovića, jer se ponaša autohtono, s vrlo velikom distancom prema Vučiću i vlasti u Beogradu, čak i prema beogradskoj patrijaršiji i prema Irineju, tako da je on ispao neki treći igrač. Amfilohije nije eksponent ni Moskve ni Beograda, barem dosad nije bio, nego mitropolit koji želi zaštititi interes SPC-a u kojem očito ima značajan autoritet. Situacija nije onakva kakvom ju je Đukanović zamislio i zato je, zasad, izgubio tu bitku.

Je li upornost prosvjednika iznenadila crnogorsku javnost i vlast?

Naravno da su tolika upornost i mirotvorni karakter tih protesta bili veliko iznenađenje za vlast, opoziciju, političke analitičare, medije i nevladin sektor, jer nije lako u maloj Crnoj Gori izvesti stotinjak tisuća ljudi i organizirati ih u litije dva puta tjedno, a da se ne slomi ni žarulja. Što se tiče vladajućih, u početku su mislili da će se sve brzo završiti i krenuli su đonom, od prvih ocjena Đukanovića da je to luđački pokret pa do velikog uvažavanja litija i do odustajanja od onoga što je zacrtao prije nekoliko mjeseci u kongresom dokumentu, a to je Autokefalna crnogorska crkva koju više ne spominje već sada govori o Pravoslavnoj crkvi koja bi okupila sve Crnogorce. S obzirom na brojnost skupova i na snagu i utjecaj koji je pokazala Mitropolija u najvećem dijelu pravoslavnog dijela Crne Gore, koja je iznenadila sve, uključujući i ateiste i crkvene vjerodostojnike, pokazalo se da je taj problem sa zakonom velik i značajan i da se mora doći do rješenja i kompromisne varijante.

Mogu li litije, nastave li se istim ili jačim intenzitetom, potjerati Đukanovića s vlasti?

Naučio je dobru lekciju, pa i štetu u smislu reputacije i snage jer su litije pokazale da nije dominantan i neupitan i nedodirljiv koliko se to njemu činilo u trenutku kada je krenuo u akciju da nakon svega i Crkvu stavi pod svoju kontrolu i da nakon toga što je predsjednik i šef partije pa i “don”, kako ga neki ovdje krste, da bude i patrijarh u Crnoj Gori, ali od toga izgleda neće biti ništa. No, hoće li pretrpjeti i političku štetu? Puno toga ovisi i o radnoj skupini formiranoj od članova vlade i Mitropolije koja traži kompromisno rješenje. Uspije li, to bi značilo da litija više neće biti i da će sve biti vraćeno u normalni poredak. Ali ako do rješenja ne dođe, siguran sam da Amfilohije može organizirati litije koje će opet biti masovne, iako vjerujem da će do kompromisa na kraju doći. Đukanovićeva budućnost ovisi i o tome u kakvom će se ambijentu održati idući izbori te hoće li na njima uopće sudjelovati opozicija, jer je sada u bojkotu. Ovisi i o stanju u kakvom će biti ekonomija, a s reformama se kasni. Ta Đukanovićeva partija je klijentelistička organizacija koja je svjetski fenomen. Njegovih 80 tisuća registriranih članova, te 140 tisuća “sigurnih glasova” na svim izborima, daje u startu ogromnu prednost Đukanoviću tako da ispada kako on vodi kampanju u stvari za 20 do 25 tisuća novih ili “nesigurnih” glasača koji mu onda u ukupnom zbiru donose apsolutnu vlast. Realno je očekivati da će litije njegovu poziciju oslabiti, pa će ključan biti ovaj varijabilni dio od 20 do 25 tisuća glasova, jer bi na njih moglo utjecati sve ovo što se događalo tako da za njega ne glasaju i to bi bio kraj njegove vlasti, iako će biti predsjednik još tri godine bez obzira na rezultate izbora.

Je li vjekovni sukob crnogorske većine i srpske manjine, “zelene” i “bijele” Crne Gore, u današnjim okolnostima prerastao u sukob proeuropske i proruske opcije?

I to je jedan u nizu stereotipa koji pokušava nametnuti Đukanović, njegova propaganda i njegova intelektualna posluga, i prodati izvan Crne Gore, pogotovo u regiji. Iako bih ja, kao pripadnik takozvane antiruske struje, mogao olako prihvatiti ili podržati takvu definiciju, moram biti korektan i poštovati činjenice i reći da je to pojednostavljivanje stvari da bi Đukanović poentirao i time ojačao i produljio svoju vlast. Problem je mnogo ozbiljniji i dublji od crno-bijelog gledanja na stvar, a sva istraživanja među ljudima koji sudjeluju u litijama govore i o velikoj većini nezadovoljnika iz ekonomskih, a ne iz vjerskih razloga. Zakon je bio inicijalni detonator da tako velik broj prosvjednika iziđe na ulice, ali je vrlo brzo postalo jasno da su mnogima od njih podjednako važni motivi i nepravda, korupcija, organizirani kriminal, zarobljene institucije i drugi problemi crnogorskog društva koji su produkt Đukanovićeve višedesetljetne vladavine. Nisu to pitanja na kojima inzistira Rusija, ona bi sve to podržala idućih 30 godina, već EU i donekle američki State Department. Nije to sukob proeuropskog Đukanovića i proruskog Amfilohija. Problem koji je isprovocirao tolike proteste je mnogo dublji i ima puno manje veze s podjelom unutar crnogorskog nacionalnog i pravoslavnog bića, a mnogo više je vezan za stvari koje su puno životnije i manje sežu u povijest, nego su posljedica Đukanovićeve 30-godišnje vladavine, a ne podjela. Ima i tih elemenata, ali to je manji dio motivacije. Jer ima dosta izjava ljudi koji su rekli Đukanoviću: zatvorio si tvornice, kradeš izbore, uzeo si nam rijeke i jezera, zdravu životnu sredinu, prirodne resurse, na kraju nam još hoćeš i Crkvu uzeti. Na tome je na kraju eksplodiralo, ali u tome je sadržano sve što se događalo posljednjih 30 godina.

Pa, ipak, kada sumirate, je li Đukanovićeva 30-godišnja vladavina Crnoj Gori donijela išta dobra?

Teško je njegovu vladavinu rezimirati u okviru jednog odgovora, ali davno sam napisao jedan njegov politički portret pod naslovom “Anđeo garava lica”, koji sam posudio iz naslova velikog holivudskog hita iz 40-ih s Jamesom Cagneyem. Tako je i s Đukanovićem. Imao je dosta faza, još iz 90ih kada je bio na strani zločina, što su mu Hrvati i Bošnjaci oprostili, pa taj povijesni zaokret od Miloševića 1997., zahvaljujući pokroviteljstvu američke administracije, pa zaokret prema Zapadu kada je od tvrdog rusofila i srbofila 90-ih postao žešći zapadnjak, što je bilo dobro za Crnu Goru koja je bila u to vrijeme dominantno konzervativna i okrenuta prema Istoku. Što se, dakle, vanjske politike tiče, odradio je posao za Crnu Goru na ljekovit način, od referenduma o neovisnosti do ulaska u NATO, no kada je riječ o unutrašnjoj politici i pitanjima demokracije, slobode medija, privatizacije, ekonomije, korupcije, organiziranog kriminala, napravio je pravi masakr. Tako da je Crna Gora danas siromašna zemlja po svim kriterijima, a da je bilo normalnog i pravog vodstva, ona je sa 650 tisuća stanovnika i svim resursima mogla biti gotovo kao Slovenija.

Vidite li ikoga na Đukanovićevoj poziciji?

Jednostavno je sramota za građane, a kamoli za političku elitu da jedan čovjek i njegova partija vladaju 30 godina, toga više nema nigdje. Nevjerojatno je kako on sam nije davno shvatio da je vrijeme da se povuče a da čak pritom nije morao ni predati vlast. Pojavljivali su se u njegovoj partiji i neki lideri koji su mogli Crnu Goru trasirati prozapadno i voditi je u istom smjeru kada je riječ o vanjskoj politici, a unutar zemlje u nekom drugom pravcu, ali taj sindrom vladanja potpuno ga je zaveo. Davno je zapisano da svaka vlast kvari, a apsolutna kvari apsolutno.

I sami ste zbog posla koji obavljate bili žrtvom fizičkog napada na ulici. Kakvo je danas stanje sa slobodom medija u Crnoj Gori?

Više od 15 godina Đukanović je pokušavao napraviti ono što je po svojem modelu Vučić napravio u Srbiji: da od medija napravi batinu koju će potpuno kontrolirati i njome mlatiti i progoniti svoje kritičare u opoziciji, nevladinom sektoru ili slobodne pojedince. U tih 15-ak godina stradali su i naši kolege i naša imovina a da ni jedan od napada nije ozbiljnije istražen niti su nađeni nalogodavci. Čak ni kod Putina nije bilo toliko fizičkih napada prema jednom mediju kao što je bilo prema Vijestima. No, Đukanoviću se sve vraća kao bumerang, zbog onoga što mu se sada događa s medijima koje je dovodio iz Srbije, poput Pink TV-a i sličnih koji su bili njegova udarna šaka svih tih godina, plus njihovi crnogorski suborci i autohtoni crnogorski produkti sličnog profila. Sada se, vezano za litije, ta armija srpskih propagandnih medija koje je Đukanović gotovo dva desetljeća bez gađenja koristio za obračun sa svojim kritičarima u Crnoj Gori, okrenula protiv njega i počela odrađivati posao za Vučićev režim. Na žalost, takvom katastrofalnom medijskom strategijom Đukanović je uvezao i reality program i turbofolk uslijed čega je Crna Gora informativno i kulturološki razorena. Debelo je zagadio medijski prostor i jedna od posljedica takve pogrešne politike je i toliko građana na litijama. Na sreću, mi smo uspjeli preživjeti i obraniti pravo medija na profesionalno izvješćivanje, zaštitu javnog interesa i pisanje o zloupotrebi političkih moćnika i mislim da zbog toga Crna Gora izgleda mnogo bolje danas nego što bi izgledala da je Đukanović uspio u svojem naumu koji je postavio još nakon referenduma o samostalnosti kao svoj glavni cilj: da ugasi Vijesti. U tu svrhu pokrenuo je jedne novine, pa druge novine, pa televizijske stanice i sve to na tako malom tržištu.

Dogodio se zastoj u pregovorima s EU.

Ključni problem su “zarobljene” institucije. Kada nema nezavisnog pravosuđa, onda nema ni borbe protiv korupcije niti organiziranog kriminala. Crna Gora je pregovarala sedam godina i najmanje će još toliko i ta činjenica govori o kvaliteti provedenih reformi. Đukanović je mislio da će formalnim usvajanjem svih tih europskih regulativa automatski dobiti pristupnicu, no sva izvješća Europske komisije u posljednje dvije godine nepovoljna su za njegovu vlast. Prema ocjeni analitičara, nema napretka pa je sada veliko pitanje kako će se stvar razvijati. Ovisit će to i o događanjima unutar EU, no kada nestane te vrste prepreka, mislim da će Đukanovićeva vlast biti pred velikim pritiskom koji će morati rezultirati promjenom vlasti na izborima, ako ne na predstojećim parlamentarnim onda na idućima, jer jasno je da bez toga, ako makar jednom ne promijeni vlast, Crna Gora nikada neće ući u EU.