Dunja Vejzović jedna je od najvećih opernih umjetnica koje je Hrvatska dala svijetu. Titula nacionalne operne prvakinje samo je jedna u nizu velikih domaćih i inozemnih nagrada i priznanja. Među njima je i visoko državno odlikovanje Savezne Republike Njemačke.
Ne samo kao pjevačica nego i kompletna snažna umjetnička osobnost na pozornici, bila je miljenica dirigenta Herberta von Karajana, kao i redatelja Boba Wilsona. Naposljetku, Hrvatskoj i svijetu dala je svojim pedagoškim djelovanjem niz sjajnih mladih umjetnika. Čini to i dalje kao profesorica Muzičke akademije u Zagrebu.
Dunja Vejzović ovih se dana bavi nečim potpuno novim. Na početku razgovora koji smo prije nekoliko dana vodili u mirnom muzičkom studiju njezina zagrebačkog doma, gdje joj dolaze studenti iz Hrvatske i inozemstva, otkrila mi je da je nedavno prvi put stala pred orkestar kao – dirigentica. Tu joj je ulogu povjerio maestro Uroš Lajovic na dirigentskom tečaju nedavno održanom u Dubrovniku.U normalnoj kulturnoj zemlji i normalnom vremenu posvetili bismo cijeli razgovor tom novom izazovu koji si je zadala velika umjetnica, a vijest da primadona postaje maestra bila bi tema mnogih medija. Ali, Hrvatska je trenutačno takva zemlja i takvo je u njoj vrijeme da je Dunja Vejzović jedna od najistaknutijih na protestnom popisu Kulturnjaci 2016. koja od novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića zahtijeva ostavku, a ni ministar ni premijer koji ga je imenovao u svoju Vladu za to baš i ne haju.
Gospođo Vejzović, ovo nije prvi put da ste, kao i mnogi drugi umjetnici, supotpisnici apela Kulturnjaci 2016., nezadovoljni kulturnom politikom i ljudima koji je provode. Zašto ste ovaj put tako snažno digli svoj glas zahtijevajući ostavku novog ministra čim je imenovan?
Zato što se s novim ministrom u Hrvatsku pokušava ušuljati netolerancija, radikalizam i, što je najgore, nacionalizam. Baš kao i mnogi Nijemci, tako i ja začepim uši kad u operi Majstori pjevači dođe ono mjesto “Das deutsche Volk, das deutsche Reich...” iako jako volim Wagnera. Za mene nema razlike kad slično mjesto dođe i u Zrinjskom. Da, i ja sam pjevala “U boj, u boj” sa svojim kolegama na dobrotvornom koncertu u korist branitelja, ali to je bilo onda kada se naša zemlja branila od agresora. Svaka država ima svoje nacionalno djelo s takvim mjestima koja izazivaju nelagodu, koja spadaju u prošlost. Mislim da se Hrvatska više ne mora dokazivati kao zemlja koja pripada samoj sebi. Razloge pobune nas kulturnjaka protiv ministra Hasanbegovića ja ne mogu izraziti bolje nego što je to učinio pisac Zoran Ferić koji njegovo imenovanje naziva najvećim skandalom u kulturi otkako postoji hrvatska država izazivajući takve podjele i takav verbalni rat kakav u Hrvatskoj nije postojao nikada. Želim citirati i ove Ferićeve rečenice: “Njveći dio argumenata protiv sebe napisao je ili izrekao sam Hasanbegović i ti su se argumenti sakupljali dvadesetak godina. Nije stoga čudno što će svako malo u medijima iskrsnuti neki novi dokaz njegove ljubavi prema ustaškome režimu ili neka anticivilizacijska izjava”. Zbog njega je u ozbiljnoj opasnosti i međunarodni ugled Republike Hrvatske koji smo gradili i mi, kulturnjaci i umjetnici.
Zbog vašeg vam se stava predbacuje i optužuje vas se da ne volite svoju zemlju...
Mi dižemo glas upravo zato što je volimo. Nacionalizam ne znači voljeti, nego precjenjivati svoju nacionalnost i uzdizati je nad druge, a to završava u mržnji prema svemu što ne spada u tu nacionalnost. Mi umjetnici to ne možemo prihvatiti.
Ministar kulture optužuje vas, pak, da sve to činite zbog državnog novca.
Da nam je bio cilj sisati državni budžet, kako je sada popularno reći, onda bismo se prilagođavali ovoj agresivnoj politici, a ne bismo se protiv nje bunili. Uostalom, smiješna je optužba protiv kulturnjaka da su sisali državni budžet. Naravno da su sisali i sisat će i dalje jer umjetnici ne proizvode produkte koji se mogu jesti ili unovčiti, baš kao ni škole ili bolnice. Da li to oni nama žele reći da umjetnost treba raditi samo po narudžbi, ili da nam umjetnost uopće ne treba? Novac koji su umjetnici sisali prije i poslije devedesetih uvijek je bio crkavica, a sada po proračunu ove Vlade vidimo da će tako i ostati. Ali nije to jedina optužba protiv nas. Da nabrojim neke od izraza kojima nas naziva naš ministar: medijski sveprisutni sveznadari, verbalni zlostavljači, ljevičarski doktori opće prakse, subverzivni diverzanti na državni proračun, stari kulturni veterani i ikone pozne socijalističke kulture prekaljeni SIZ-ovskim partijskim i ostalim komisijama... Ima toga još. Možemo samo pretpostaviti kako će nas naš ministar predstavljati kad ima takvo mišljenje o nama. Neću sad nabrajati djela koja su nastala u doba prije 1990. godine koja naš ministar želi izbrisati kao da nisu uopće postojala. To nas brine kao Hrvate koji su i u to doba bili umjetnici. Zar sam se ja kao umjetnik poslje 1990. promijenila? Nisam. I neću. Mi u našim djelima govorimo o ljudima i onda kad govorimo o vladarima, govorimo o čovjeku u vladaru. Kao što govorimo i o narodima koji se bore za slobodu i pravdu. Politika se pritom služi medijima i o njima zato također treba govoriti, jer tu stvar počinje. Oni koji će od države biti ili već jesu postavljeni da vode medije činit će to po želji naručitelja. Pučanstvu se na taj način želi dati informacije kroz naočale vodeće partije. Kakva je partija, takva će za gledatelje i slušatelje biti stvarnost. Mi kazalištarci znamo koju moć imaju audiovizualni impulsi, ali vara se svatko tko misli da će do istine doći preko televizije.
Kod nas se, nažalost, pri svakoj promjeni vlasti u pravilu događaju velike smjene u medijima, tamo gdje politika ima utjecaja. Je li sada prvi put da se isto želi napraviti i u umjetnosti? Kakva su vaša iskustva s upletanjem politike u umjetnost, kako u bivšoj tako i u ovoj državi? Jeste li takvo što doživljavali u Njemačkoj?
U Njemačkoj se dogodi da se neke predstave ne održe, na primjer “Idomeneo” Hansa Neuenfelsa u kojoj glavni lik odrubljuje glave Isusa, Muhameda, Buddhe i smije se kao lud. Ali tu zabranu nije proglasila vlada, nego intendantica u strahu na reakciju islamista. Inače, često se može vidjeti predstave u kojima se kritizira ili izruguje trenutačna vlast, i to vrlo izravno. To ja zovem slobodom govora. Što se tiče najnovijih smjena na HRT-u, ne pamtim tako promptnu akciju, od smjene Vijeća za elektroničke medije, nepoćudnih novinara, ukidanja jedine satiričke emisije ili micanja izvrsnog urednika Trećeg programa Deana Šoše. U bivšoj državi sigurno je postojala cenzura, ali posljednjih desetljeća jedva vidljiva. U Njemačkoj je ne poznajem. Ondje je zabranjen upravo i samo govor mržnje, koji se kod nas takvim potezima razbuktava.
Što ste vi kao umjetnica očekivali od nezavisne, slobodne i demokratske Hrvatske?
U prvom redu sam se nadala da će naša država više pažnje posvetiti našoj vlastitoj kulturnoj baštini. Osobito me je već od 1990-ih smetala nova glazba koja se snimala i puštala na radiju i televiziji, puno kiča, a gotovo nimalo hrvatske tradicijske glazbe za koju sam se nadala da će procvasti. Zato sam sama otišla u arhive Hrvatskog radija i preslušavala snimke koje su se godinama snimale na terenu i ondje pohranjivale. Odabrala sam materijal i sama izdala CD pod naslovom “Ovo je naše najbolje”. Nitko iz politike za to nije pokazao osobit interes, a ja sam mislila da će biti sretni što im dajem u ruke nešto čime se možemo s ponosom predstavljati u svijetu, sa stvarima po kojima smo originalni, kao što je, na primjer, istarska ljestvica koju ljudi dolaze čuti i proučavati čak iz Japana.
Što ćete učiniti ako ne uspijete smijeniti ministra? Imate li plan i za tu mogućnost?
Već sam više puta odgovarala na to pitanje. Uvijek kažem da se tu ne radi o umjetnicima. Bilo je u svjetskoj povijesti dosta totalitarnih režima, ali ni oni najsuroviji nisu uspjeli pokoriti umjetnički izraz umjetnika. Što nas se više guši, mi smo jači.
Sada bih na to dodala da ne možemo mi umjetnici smijeniti ministra, ali narod može. Mi samo ukazujemo. A mi smo valjda ti stručnjaci, na koje se ova politika toliko poziva, kompetentni u ocjeni ministra kulture. Mi, kulturnjaci.
>>Dunja Vejzović ima majstorsku radionicu pjevanja u Grožnjanu
Ministar Hasanbegović je dirnuo u gnjezdo stršljena i sada stršljeni zuje i bodu! Dok se gnjezdo nalazi u šumi, opasnost je manja. No, kad se uvuku u grad, nešto se mora poduzeti. Za opće dobro. Pohvalimo gospodina Hasanbegovića i divimo se na iskazanoj hrabrosti. Ja sam dirnuo u Frljića pa sam dobio opomenu a nisam čovjeka uvrijedio. Sada se bojim pisati komentare. Hasanbegović se nikoga ne boji. Istina je na njegovoj strani i Bog čuva hrabre.