Vladimir Kovačević čovjek je koji pokušava uvesti pomalo zastario poslovni koncept Đure Đakovića u hiperkonkurentna globalna natjecanja. Gdje je na tom putu?
:: Čini se da je Đuro Đaković već desetljeće ili dva u iščekivanju novog, velikog epskog posla koji će riješiti sve probleme. Tako se već nekoliko godina priča o golemom poslu u Kuvajtu. Hoće li što biti od toga?
Radimo na dobivanju posla u Kuvajtu, kao i na drugim izvoznim tržištima. Valja znati da je Đuro Đaković 1991. izvezao 150 tenkova u Kuvajt te da je to odlična referencija za nove poslove i za modernizaciju tih tenkova, ali i prodaju borbenih vozila. Đuro Đaković u suradnji s Patrijom usvojio je tehnologiju proizvodnje vrhunskih borbenih vozila i mi smo sukladno potrebama kuvajtske vojske krenuli u osvajanje tog atraktivnog tržišta i s borbenim oklopnim vozilom. Na taj potencijalni posao u upravi trošimo velik dio vremena, međutim takvi veliki poslovi događaju se jednom u mandatu jedne uprave i to je veliki uspjeh.
Radi se o poslovima od više stotina milijuna eura. Danas se u pogonima specijalnih vozila proizvodi najbolje borbeno oklopno vozilo na svijetu, to ne kažemo mi, već rezultati neovisnih testiranja i to je činjenica, no isto tako je i činjenica da se na tom tržištu susrećemo s onima koji imaju prihode nekoliko puta veće od proračuna RH. Znamo svoje šanse i načine te smo optimisti. No takvi poslovi pretpostavljaju mogući diskontinuitet. Mi ćemo i dalje ulagati velike napore da dobijemo poslove u segmentu obrane, ali istovremeno želimo izgraditi Đuru koji neće ovisiti samo o takvim poslovima. Osim spomenute divizije Obrana, u tržišnom smo repozicioniranju grupe naglasili još četiri divizije: Transport s već prepoznatljivim programom teretnih vagona i diviziju Industrija i energetika osnaženu novim ljudima, programima pa i ugovorenim poslovima za postrojenja za petrokemijsku industriju, šećerane, uljare, cementare, spremnike za naftu, plin...
Formirali smo i dvije nove divizije: Obnovljivi izvori energije te Graditeljstvo i infrastruktura kroz koje smo se vratili u mostogradnju, simbolično kroz projekt Vrbovsko, te u projekte gradnje željezničke infrastrukture i pružnih građevina kroz projekt Buzin. To je tek početak jer sa svojim partnerima imamo ozbiljne ambicije, ne samo u Hrvatskoj. Što se tiče obnovljivih izvora energije, fokus je na vjetru i kogeneraciji na biomasu. Postrojenje, razvijano nekoliko godina Đurinom pameću, spremno je za tržište. Daleko smo odmaknuli u pregovorima za ulazak u prve projekte proizvodnje komponenti vjetroturbina gdje nam se otvaraju ozbiljne mogućnosti.
:: U Hrvatskoj se često može pročitati da je neka tvrtka dobila posao. Međutim, samo dobivanje posla ne znači da će on donijeti profit. U kojim segmentima poslovanja imate najviše marže? Gdje vidite perspektivu?
Đuro Đaković nije ulagao u opremu 25 godina. Ne ulazim u razloge, ali 90 posto našeg programa, osim proizvodnje borbenih vozila, u najboljem je slučaju na granici profitabilnosti. To je bio razlog zašto je Đuro Đaković posljednjih godina bio na granici gubitka ili u gubitku. Posao s HV-om za 126 borbenih vozila stvara sliku koja može zavarati. Taj je program profitabilan, ali iza njega su se sakrili tehnološki zastarjeli i skuplji načini proizvodnje naših drugih programa. Svjesni smo da bez ozbiljnog investicijskog ciklusa dugoročno nemamo šanse za konkurentnu borbu na globalnom tržištu.
Naslijedili smo tvrtku koja je 2012. godine 90 posto prihoda ostvarila u Hrvatskoj, a domaće je tržište zasićeno za naše proizvode. Trebalo je u jednoj godini preseliti Đuru Đakovića na izvozna tržišta. Da je lagano, to bi netko odavno prije nas učinio. Ova će uprava, naravno, uspjeti vratiti Đuru na izvozna globalna tržišta, ali to je posao koji će trajati, a osnovna pretpostavka izlaska na inozemno tržište jest tehnološko i kadrovsko osvježavanje. Dok prolazimo kroz to bolno razdoblje, dok poduzimamo niz različitih aktivnosti otvaranja inozemnih tržišta, osigurali smo više od 100 milijuna kuna za prvu fazu obnove strojnog parka.
:: Meni zvuči da je Đuro Đaković tako velik da bismo trebali govoriti o investiranju milijardu kuna.
Najprije ćemo uložiti u opremu koja će nam dati najbrži povrat. Ulaganje u opremu i tehnologiju te robotizacija omogućit će Đuri Đakoviću, uz kvalitetu i neprocjenjivo vrijedne vještine naših proizvodnih radnika, da konkurira svojim proizvodima globalnim proizvođačima proizvoda i opreme, ali u isto vrijeme omogućit će nam da budemo ozbiljan partner velikim globalnim kompanijama kao dio podugovaračke baze. Ne zaboravite da je danas Hrvatska najkonkurentnije mjesto za industrijsku proizvodnju u EU, ali pod uvjetom da imate i najnoviju tehnologiju.
:: To s robotizacijom dobro zvuči...
Ona će doći u drugoj i trećoj fazi našeg investicijskog ciklusa.
:: Za koliko je to godina?
Procjenjujemo da bi prva faza trebala biti završena do polovine iduće godine. Druga i treća važna faza ulaganja trebala bi biti realizirana do kraja našeg mandata 2016. godine. Već do lipnja 2014. instalirat ćemo najveći dio nove opreme, a do kraja godine znatno ćemo podići razinu produktivnosti i sniziti cijenu svojih proizvoda. Dakle, sada ćemo realizirati oko 60 posto ulaganja, a ostatak do kraja mandata.
:: Prošli tjedan razgovarao sam s gospodinom Brankom Grčićem koji je naglasio da će najvažnije investicije ići u HŽ. Oko tri milijarde. Međutim, čini se da neće baš sve ići sretno i za vašu tvrtku. Primjerice, HŽ Cargo priča je za koju nije sigurno kako će završiti. Hoćete li, kad je u pitanju HŽ, proći dobro ili ste mogli proći bolje?
U segmentu obnove željezničke infrastrukture očekujemo da ćemo svojim odnosom, načinom rada i onim što isporučujemo zaslužiti spomenuti dio “kolača” u budućnosti. HŽ Cargo će, koliko imamo informacija iz medija, biti privatiziran te očekujemo da ćemo kao ozbiljan hrvatski proizvođač teretnih vagona i jedini izvoznik vagona iz RH naći zajednički jezik s novim vlasnikom. No mi smo sa svojim vagonima već danas u Austriji, Švicarskoj, Francuskoj, Njemačkoj, otvorena je Švedska.
To je jedini dio Đure Đakovića koji smo zatekli na tržištu EU i koji je sa svim certifikatima spreman za ozbiljne izvozne poslove. Najveći je dio gubitka Specijalnih vozila pa i cijele Đuro Đaković Grupe ove godine podbačaj u prodaji vagona. Naime, u istoj se godini dogodila duga privatizacija HŽ Carga i rušenje tržišta EU u vagonogradnji. Naši konkurenti, koji su u Poljskoj i Češkoj fokusirani isključivo na vagonogradnju, doslovno su na koljenima.
Disperzija na druge djelatnosti pomogla nam je da izbjegnemo probleme europske vagonogradnje. Ne tražimo alibi. Ekipa u Specijalnim vozilima i diviziji Transport radi ozbiljan posao, no događalo se previše loših stvari. Krenuli smo u potragu za poslom i novim vagonima i izvan EU. Na ta tržišta idemo nudeći svoje znanje u proizvodnji vagona i transfer tehnologije. Srednjoročno ćemo na nekima od njih, siguran sam, ostvariti dio svog izvoza vagona.
:: U kojem proizvodnom segmentu vidite najatraktivnije razvojne perspektive?
U segmentu Obrana koji je uvijek vezan uz usku suradnju s Hrvatskom vojskom, uz obnovu borbenih vozila i otvaranje izvoznog tržišta, a obnova i modernizacija tenkova područje je od kojega puno očekujemo. Ključna je potpora MORH-a jer tenkove koje smo mi sagradili potrebno je remontirati, a i MORH-u je to potrebno. Referencija remonta ključna je u RH. No odgovor na vaše pitanje i ključna riječ jest balans između svih pet područja – Obrana, Transport, Industrija i Energetika, Obnovljivi izvori energije te Graditeljstvo i infrastruktura.
Dosad nismo imali disperziju ni po tim područjima, ni u odnosu između domaćeg i izvoznih tržišta ni između prodaje vlastitih proizvoda i prodaje kapaciteta industrijskim kupcima. Disperzija rizika prihoda, uz investicije u ljude i tehnologiju, nužna je pretpostavka za ozbiljno razmišljanje o izvozu, stabilnom prihodu, stabilnom zapošljavanju i rastu malih, premalih plaća. Svatko može sanjati i pokušavati, može se na nas ljutiti da nismo ovo ili ono učinili, ali ako nemaš tehnologiju i konkurentnu cijenu proizvoda, ako nemaš ljude s vještinama i znanjima, tj. sa sposobnošću igranja globalne utakmice, ako nemaš proizvode prihvatljive na tržištu, onda nemaš nikakvu šansu.
Mi smo danas na putu da sve to ostvarimo do kraja svog mandata. U ovih 18 mjeseci, koliko smo u Đuri, gasili smo vatru, ugovarali danas za danas. Normalno bi bilo početkom 2014. imati poslove ugovorene za 2014. te početi ugovarati 2015. godinu. Mi nismo imali takvu situaciju i to sada polako sustižemo. U studenom 2012. imali smo ugovorenih 100 milijuna kuna borbenih oklopnih vozila za HV, što je posao koji je završavao u prvom kvartalu 2013. Imali smo i spremnike za naftu koje smo završili do polugodišta i ništa drugo. Danas imamo i ugovorene poslove i pobjede na natječajima pa će za koji tjedan biti ugovoreno oko 400 milijuna kuna za 2014., a do kraja godine ugovorit ćemo još oko stotinu milijuna kuna. Potpuno smo promijenili visinu ugovorenih poslova, ali i područja u kojima su ugovoreni.
:: Što vi kao poslodavac kažete na pitanje koje je pokrenuo gospodin Debeljak zahtjevom za 4500 radnih dozvola za strance?
Povezat ću tu situaciju sa situacijom u Đuri Đakoviću i to će biti najbolji odgovor. Đuro Đaković tu je vrlo specifičan. Povezanost radnika Đure Đakovića i Slavonskog Broda izuzetno je velika. Rijetko koji drugi grad ima tako veliki postotak domaćinstava vezan uz jednu kompaniju. Vodimo se ekonomskom logikom, brigom za zaposlenost i zaposlene, ali i specifičnim principima naše branše. Naše radnike moramo čuvati kao kap vode na dlanu jer oni ne stječu lagano svoje vještine i traženi su. Ništa nam ne vrijedi ako ih nemamo. Zato u nekim situacijama pribjegavamo dugoročno najboljim potezima.
Ove godine, kada “iznosimo” Đuru Đakovića na izvozna tržišta i kad se dogodio znatan pad prihoda i zbog urušavanja nekih tržišta, svjesno smo ušli u gubitak, sačuvali ljude, a oni će to neodrađeno stići u budućem razdoblju. To ne bismo mogli da nije bilo suglasja s razumnim predstavnicima radnika koji su takve krize već preživjeli nekoliko puta i, nadam se, zadnji put. Nadalje, doveli smo nekoliko kvalitetnih ljudi iz Slavonskog Broda i iz nekoliko renomiranih hrvatskih kompanija. Oni su dali velik doprinos okretanju u novom smjeru, prema izvozu i novim tehnologijama. Zaposlili smo i 43 mlada Brođana i Brođanke koji su netom diplomirali ekonomiju, pravo i strojarstvo.
Bio je to odličan potez jer mnogi od njih već rade vrlo odgovorne poslove. I to je moj odgovor. Odgovornost svakog menadžera pronaći je posao i zaposliti ljude. Ako su ti ciljevi zadovoljeni, onda možemo razgovarati o drugim stvarima.
Tomislava Debeljaka znam dugi niz godina. On je prije svega otac sedmero djece i to puno govori o njemu. Možda je riječ o nekoj vrsti revolta zbog situacije u kojoj se našao. U tome što frcaju iskre prepoznajem strast i kod radnika i kod Debeljaka. To znači da im je stalo i na tome je moguće dosta toga dobrog izgraditi kada se glave ohlade. Znam da i on sam misli jednako kao i ja. Ne vjerujem da je namjeravao 4500 ljudi u Splitu zamijeniti strancima, pogotovo ne uz ovako velik broj nezaposlenih. On je, vjerujte, zadnji koji bi to želio. Siguran sam da želi zapošljavati ponajprije hrvatsku radnu snagu i znam da će to raditi u budućnosti. A i mi ćemo, nadam se, isto tako.