Duško Pavlović: Američki studenti imaju stav i lako postave pitanja koja naši ne bi nikada

Spajanjem dviju visokoškolskih institucija, Libertas međunarodnog sveučilišta i Visoke poslovne škole Libertas, nastalo je (ne računajući Katoličko sveučilište) prvo hrvatsko privatno sveučilište.

Na njegovu čelu, odnosno na poziciji rektora je prof. dr. Duško Pavlović koji objašnjava da sada njihovi studenti dobivaju niz prednosti. Na pitanje zbog čega bi maturanti odabrali njih, a ne neke druge slične fakultete kaže da, primjerice, sveučilišnog studija međunarodne diplomacije na preddiplomskoj i diplomskoj razini nema nigdje drugdje u Hrvatskoj.

– Osim toga, svi naši studenti mogu dobiti besplatan semestar na studiju međunarodne diplomacije u Dubrovniku, usavršiti engleski, čuti vrhunske svjetske profesore, steći kontakte s mladima iz drugih zemalja što može biti od velike koristi u životu.

Također, mogu slušati kolegije na nekom drugom studiju u okviru našeg sveučilišta za što će dobiti potvrdu i može im koristiti pri zapošljavanju. Kod nas se radi u manjim grupama nego na većini državnih fakulteta pa studenti imaju više pažnje profesora. I o svojim studentima vodimo dodatno brigu...

Kakvu?

– Ako vidimo da imaju određenih poteškoća, pomažemo im. Nedavno smo identificirali grupu studenata koji su imali problema s polaganjem ispita iz računovodstva. Nismo im, jasno, dali pozitivnu ocjenu iz računovodstva, nego smo im dali jednog od asistenata koji je s njima besplatno održao dodatnih dvadeset sati nastave da ih pripremi da mogu s dovoljnim znanjem izići na ispit. To na državnim fakultetima u principu nećete naći.

Kakvi vam maturanti dolaze?

– Dolaze vrlo različiti. Posebno stimuliramo vrhunske srednjoškolske učenike...

Što to znači vrhunske, jesu li to oni s 5,0?

– Ne, to su oni koji imaju prosjek ocjena iznad četiri i pol... Njima je školarina upola niža od uobičajene...

Kolika im je školarina?

– Na stručnim studijima 17.500 kuna i 19.500 kuna na sveučilišnim studijima za te učenike.

Imate li stipendiste?

– Svake godine naš stipendijski fond iznosi pola milijuna kuna i stoga ili u cijelosti ili djelomično stipendiramo studente. Sad smo, kao primjer, dali punu trogodišnju stipendiju odličnoj učenici iz doma za nezbrinutu djecu. Završila je srednju školu, živi u domu, a mi smo joj, vidjevši da u srednjoj školi ima prosjek ocjena 5,0, nakon što je izrazila želju da studira kod nas, dali punu stipendiju.

Što na temelju rezultata vaših studenata možete zaključiti o našim srednjim školama?

– Moram odati priznanje profesorima koji ulažu maksimalne napore, ali uvjeti koje imaju u školama i nastavni programi po kojima uče često ih nedovoljno dobro pripreme za studentski život.

Osim naših, obrazujete i američke studente. Koja je razlika između njihovih i naših studenata?

– Amerikanci imaju svoj stav, mišljenje koje se ne ustručavaju iznijeti i postavljati pitanja koja možda naši studenti nikad ne bi postavili. Oni su puno slobodniji u toj interaktivnosti koju imaju s profesorom. Nismo uočili bitnu razliku u znanju, ali imaju drugačiji stav prema nastavi nego naši studenti. Vrlo su pedantni u izvršavanju svojih nastavnih obveza, od predavanja do svih drugih.

Koji je motiv američkih studenata da dolaze na studij u Dubrovnik?

– Novo iskustvo i nova sredina, a imamo i nekoliko uglednih američkih i britanskih profesora. Kad bi upisali studij na Harvardu, to bi ih u odnosu na Dubrovnik koštalo mnogostruko više.

Koliko mnogostruko?

– Desetak puta skuplje...

Koja je cijena u Dubrovniku?

– Za inozemne studente sedam tisuća eura godišnje. A u Dubrovniku slušaju profesora s Harvarda i s drugih renomiranih sveučilišta. Recimo, profesorica Janice McCormick, koja vodi doktorske studije na Harvardu, predaje u Dubrovniku. A to je važno jer vas u svijetu pitaju dvije stvari – što ste i gdje završili i tko vam je bio mentor. Vi ste studirali u Dubrovniku za sedam tisuća eura, a magistrirali ste, recimo, pod mentorstvom profesora s Harvarda ili Georgetowna ili London School of Economics.

U javnosti još uvijek postoji predrasuda prema privatnim visokim školama. Mnogi misle, ako se studij plati, da je diploma sigurna?

– Mogu reći da to nije ni blizu istini, ne samo kod nas nego i na ostalim privatnim visokoškolskim institucijama. I u državnom i privatnom visokom obrazovanju ima boljih i lošijih, ali taj generalni stav da se na privatnim visokoškolskim institucijama lakše dobije diploma naprosto je netočan.

U Velikoj Britaniji ili Americi privatna su sveučilišta elitna. Koliko će Hrvatskoj trebati vremena da se to dogodi?

– Sveučilišta o kojima vi govorite postoje stotinama godina, a u Hrvatskoj je privatno visokoškolsko obrazovanje počelo prije dvadesetak godina. Prema tome, jasno je da treba vremena.

Bi li se vaše sveučilište moglo mjeriti s nekim javnim fakultetom? Ili sveučilištem?

– Pitanje je koje biste kriterije za to mjerenje upotrijebili. Ja ću vam reći jedan kriterij koji mi se čini dosta dobrim... Ekonomski fakultet u Zagrebu s jednim brojem institucija iz gospodarstva i banaka ima svake godine natjecanje za najbolje projekte. Prošle su godine naši studenti pobijedili, godinu prije toga su bili drugi, tri-četiri godine ranije također su pobijedili.

Ako je to neki kriterij po kojem bi se dalo suditi, a meni se čini da jest, onda je jasno. Student koji je vodio našu ekipu na tom jednom natjecanju prije četiri godine u bankarskom sustavu u Milanu izabran je među više od tisuću kandidata.

Je li državna matura dobar kriterij za selekciju budućih studenata?

– Mislim da je jer objektivizira različite razine znanja koje učenici dobiju u raznim vrstama srednjih škola. I eliminirala je razne vrste intervencija i veza.

Treba li Hrvatskoj reforma obrazovanja?

– Treba, ali ne ulazim u politiku i tko će to voditi. Maločas sam govorio o razlici između američkih i naših studenata. Dakle, kad govorimo o faktografiji, tu neke bitne razlike nema.

Rekao bih čak da su tu naši ispred Amerikanaca, ali kad govorite o temeljnom razumijevanju, samostalnom radu, o problematiziranju, onda se vidi da su bili dio sustava u Americi, a ne našeg. Dugo sam živio u Londonu i moja se kći tamo obrazovala.

Jednom sam je pitao što čita za lektiru? Odgovorila je: “Ove godinu imamo tu i tu knjigu...” Ja kažem: “Cijelo polugodište jednu knjigu?”, a ona odgovori: “Da, jednu knjigu.” Pa se ja mislim, jednu knjigu, a mi smo imali po desetak.

A oni jednu cijelo polugodište. Ali oni tu knjigu nisu trebali pročitati i prepričati, nego su je s profesorom secirali četiri mjeseca, svaki su sat razgovarali o nekom njezinu dijelu. Oni su njih prisilili da razumiju i da se stave u piščeve cipele, da nauče kako se piše knjiga. 

>> Novi hotel ujedno i učilište za studente