Dva lica rata - dokumentarac o Drugom svjetskom ratu u Jugoslaviji

Prva dva lica rata vidimo već na samom početku filma – to su portreti Diane Budisavljević i Franza Böhmea koji su nit vodilja cijele priče. Ona je medicinska sestra koja je tokom rata spasila najmanje 7.500 srpske djece iz ustaških logora. On je general Wehrmachta, njemačke vojske tijekom Drugog svjetskog rata, odgovoran za ubijanje 35.000 civila u Srbiji u jesen 1941. Oboje su Austrijanci, piše Deutsche Welle.

A onda se čuje zavijanje aviona i prasak bombi - snimke bombardiranja Beograda 6. travnja 1941. Napadom bez najave na otvoreni grad zapovijedao je austrijski oficir Alexander Löhr, a naredba je stigla iz Berlina, centra moći nacističke Njemačke. Cilj je bio ubiti što više ljudi i uništiti sve što im je činilo život. Poslije slika ruševina i paljevina Beograda slijede slike nasmijanih ljudi koji mašu vojnicima Wehrmachta dok ulaze u Zagreb.

To je ritam ovog filma o besmislenoj patnji i uništavanju koji nas tijekom gotovo sat vremena suočava s kontrastima, s dva lica rata.

Tko su bila ta djeca?

Autoru Zoranu Dobriću, austrijskom novinaru porijeklom iz Srbije, uspjelo je nešto veoma teško - da ratne događaje prikaže objektivno, da navede najveće zločine, imenuje njihove počinitelje, navede nevjerojatne brojke žrtava, prikaže surovost kojoj su bili izloženi, da preživjelima, ljudima u poznim godinama, koji su kao djeca doživjeli strahote pruži šansu da kažu ono najgore i on ono nužno u ovom filmu, da kroz izjave povjesničara svemu da znanstveni okvir, te da bez imalo patetike napravi film o besmislu rata. Za sada, samo za austrijsku publiku.

Uoči premijere filma (13. siječnja) na austrijskom javnom servisu ORF prikazan je isječak od nekoliko minuta, u kojem se vide ostaci logora u Staroj Gradiški, koji je bio dio koncentracijskog logora Jasenovac, i u kojem je pored odraslih bilo zatvoreno i oko 20 000 djece. Potom, u razgovoru uživo novinarka pita Dobrića: „Ali, tko su bila ta djeca? Zašto su bila u koncentracijskom logoru?"

NDH i rat u Bosni

Nemoguće je ispričati priču o plemenitom i hrabom djelu Austrijanke Diane Budisavljević, a da se ne ispriča priča o formiranju Nezvisne države Hrvatske, o dolasku na vlast ustaša i Ante Pavelića, o sistematskom, masovnom ubijanju i protjerivanju Židova, Srba, Roma i antifašista, o ratu u Bosni i Hercegovini koja je tada bila dio NDH, o koloni od 68 000 zarobljenih civila na putu k Jasenovcu - logoru smrti.

Bosiljka Lončar je tada imala 11 godina i u filmu: „Odvezli su nas žene i djecu do stanice u Pakracu, ukrcali u stočne vagone i odvezli u Okučane. Tamo smo izbačeni iz vagona i morali smo pješačiti 23 kilometra do logora „Stara Gradiška".

Autor prati Dianu koja živi u Zagrebu od njenih prvih bezuspješnih pokušaja da preko katoličke crkve i nadbiskupa Alojza Stepinca pomogne djeci za čiju je strašnu patnju čula. Svjesna opasnosti za sebe i svoju porodicu, jer je udata za Julija Budisavljevića, doduše uglednog profesora na medicinskom fakultetu ali Srbina koji je prešao u katolike, ona nije glasna buntovnica. Ali uporno se trudi da nešto učini - legalno. I to joj na kraju polazi za rukom.

Zoran Dobrić u svom filmu ni jednog trenutka Dianu ne stavlja na pijedestal - o njoj govore njena djela. Autor govori o granicama koje joj postavlja okolina, ogroman broj djece i njihovo i njeno zdravlje. Isto tako nam kaže da ona to ne bi mogla postići sama te da je od ključnog značaja bilo upravo to što je bila Austrijanka jer je tako imala povjerenje oficira Wehrmachta.

Izvjesni gospodin Hecker, Gustav von Kocijan, Kamilo Bresler i drugi - preko njih je uspjela dobiti dozvolu zapovjednika svih logora u NDH-u Eugena Kvaternika da djecu izvede iz logora i izmolila je pristanak Alojza Stepinca koji je u kolovozu 1942. ipak odobrio veliku akciju Karitasa za pomoć toj djeci.

A kada u domu za gluhonijeme u Zagrebu, u nekolicini domova za djecu i u bolnicama više nije bilo mjesta za djecu koja su spašena iz logora, mnogi građani hrvatske prijestonice otvorenih srca prihvaćaju tu srpsku djecu, udomljavaju ih ili usvajaju. Službena verzija ustaške propagande kojom se objašnjava ova iznendna akcija glasi da su djecu navodno odbacili njihovi roditelji - izbjeglice. Nema govora o koncentracijsakom logoru. Također, djeca moraju postati katolici. Ali, najvažnije je da su spašena od sigurne smrti. I opet, dva lica rata, ponekad u istoj osobi.

Diana Budisavljević nije samo tri i pol godine spašavala djecu, već je i vodila opsežnu kartoteku kako bi ih jednoga dana mogla spojiti s roditeljima. To je bio dio posla koji joj je bio vrlo važan.

Draginac, Kraljevo, Kragujevac…

A u okupiranoj Srbiji, zemlji koja je bila pod direktnom upravom Njemačke, već poslije tri mjeseca, u srpnju 1941. formira se otpor. Sve više boraca, uglavnom komunista, okuplja se oko Josipa Broza Tita. Zajedno sa srpskim četnicima odanim kralju, oni oslobađaju Šabac. Nanose sve veće gubitke Wehrmachtu. I zato Hitler za novog zapovjednika u Srbiju šalje svog zemljaka Franza Böhmea, poznatog po svojoj nemilosrdnosti.

Kao oficir austrougarske vojske koja je poražena u Prvom svjetskom ratu, Böhme je vojnike Wehrmachta u Srbiji vidio kao „osvetnike" ponižene austrougarske vojske, ali i izgubljenog austrijskog carstva.

Austrijski povjesničar Walter Manoschek u filmu kaže: „Malo se zna kakve je zločine austrougarska vojska počinila u Srbiji, uključujući i masovne zločine. Na svakoj uličnoj lampi i drvetu su visjeli ljudi. Tamo su izgubili rat. To je trauma. I to je trebalo ispraviti - svim sredstvima. Franz Böhme je mrzio Srbe."

Böhme izdaje jedno od najokrutnijih naređenja Drugog svjetskog rata, po kojem se za svakog poginulog vojnika Wehrmachta ili Folksdojčera mora strijeljati 100, a za svakog ranjenog 50 talaca, koji su gotovo uvijek bili civili. Draginac, Kraljevo, Kragujevac…Masovna strijeljanja s po više od 2000 ljudi u jednom danu, spadaju među najveće zločine njemačke vojske u Drugom svjetskom ratu.

„Kada sam u Srbiji istraživao o masakrima u Dragincu, bio sam iznenađen činjenicom, da čak ni mnogi povjesničari o tome ništa ne znaju. Kraljevo i Kragujevac su većini ljudi poznati, iako nedovoljno. U Dragincu je brutalnost jedinica Wehrmachta otišla posebno daleko. Pored toga što je broj žrtava u tom malom mjestu vjerojatno veći nego u Kragujevcu, tamo je ubijeno i najmanje 305 djece starosti do 10 godina. Pomislio sam, kako se mogu čuditi što Austrijanci ili Nijemci ne znaju ništa o tim stradanjima, kad i sami Srbi o tome malo ili ništa ne znaju. Zato sam htio informirati one koji žele čuti, želio sam to što znam prenijeti dalje", kaže Zoran Dobrić za DW.

Za samo 75 dana dok je Franz Böhme bio glavni zapovijednik Wehrmachta za okupiranu Srbiju, strijeljano je do 35.000 civila. Ta streljanja su pod njemačkim i austrijskim zapovjednicima uglavnom vršili austrijski vojnici.

Na kraju rata Böhmea su zarobili Britanci i optužen je za zločine u Jugoslaviji. Izvršio samoubojstvo 29. svibnja 1947., prije početka suđenja.

A Diana Budisavljević se na kraju rata našla na udaru novih komunističkih vlasti koji su u njoj vidjeli izdajnicu i klasnog neprijatelja. Razočarana i ogorčena, ona je o akciji spašavanja djece Jasenovca šutjela desetljećima, do kraja života u 88 godini. Počasti za njenu humanost i hrabrost došle su posthumno i to tek prije petnaestak godina.

I tako se završava ova priča koja je duboko potresna, ali usprkos ratnim pričama i slikama nije teška. Jer autor nas sve vrijeme suptilno vodi k suočavanju s nama samima - jasno pokazujući, da su dobro i zlo uvijek "pomiješani" i da čekaju priliku, iskušenje.

„Moji sugovornici su ljudi koji su kao djeca bili izloženi nepojmljivom i besmislenom teroru - kako fizičkom, tako i emocionalnom. Razgovarajući s njima ostanete razoružani njihovim teškim ožiljcima, ali i ljudskom toplinom, koju su i pored svega do danas sačuvali."

Dobriću bi prije svega bilo drago da film vide mladi ljudi. "Mislim da im nudi mogućnost da bolje razumiju animozitete svojih roditelja prema nekim drugim ljudima ili čak nekom drugom narodu i da istovremeno odu korak dalje. Jer ništa nije samo crno ili bijelo. Film se ne bavi zajedničkim ili nacionalnim krivicama i zaslugama, već pojedinačnim ljudima i njihovim djelima, u vremenu koje je svakako bilo jedno od najmračnijih u novijoj povijesti. No ono je ipak imalo svoje svijetle trenutke i ljude, svejedno na kojoj strani su oni onda bili", kaže Zoran Dobrić za DW.