Ako je još išta ostalo od romantičnog olimpijskog kreda prema kojem je važnije časno se boriti nego pobijediti, politika i biznis sve čine da dokažu kako sudjelovanje jedino pobjedom dobiva smisao. Čak i mi kao sljednici sličnoga duha u stanju smo biti zapadnjački nadmeni kad čujemo priču kakvu je ispričao Gao Jian, trener kineskih gimnastičara, u trenucima olimpijskog trijumfa.
Baš tada sjetio se svoga najvećeg poraza, četiri godine ranije, kad se razočaranoj naciji morao ispričati što nisu pobijedili. Ali pobjednici ni u Kini ne žive samo na olimpijskim lovorikama, iako njihove nagrade nisu ni blizu najizdašnijima. Usvoji li Sabor prijedlog naknada za sportsku izvrsnost, što smo na inicijativu naših olimpijaca kopirali od Srbije, Hrvatsku će to smjestiti u svjetski vrh po visini državnih nagrada za olimpijske i svjetske medaljaše.
Hladni rat i u sportu
Samo bivše socijalističke zemlje poput Srbije i Mađarske, te azijske zemlje, osobito one bez olimpijskih medalja ili s malo njih, bolje tretiraju vrhunske uspjehe. U vrijeme izraženih ideoloških podjela hladni rat vodio se i na sportskim borilištima kako bi se onima s druge strane zida dokazalo da su na manje uspješnoj strani. Interno pak, sportskim uspjesima kompenzirali su se unutrašnjopolitički neuspjesi. Ali, sportski mišići pumpani novčanim, ilegalnim pa i kriminalnim stimulansima nisu obranili komunizam, kao što istim sredstvima dobivene sportske bitke nisu kapitalistički svijet učinile ništa boljim. Hrvatska iz nekog razloga, političarima očito razumljivog, nastavlja tu tradiciju.
– To je model socijalističkih zemalja koje su trebale nacionalne heroje. Nekima se već bivša država pošteno odužila. Ako su dobili posao i stan i to je već puno – kaže dr. Ante Vuković koji je lani u Zborniku radova Pravnog fakulteta u Splitu objavio rad pod nazivom “Državne nagrade i trajne novčane naknade (“sportske mirovine”) za vrhunska sportska postignuća u Republici Hrvatskoj”. Iako je doktorirao na pomorskom i transportnom pravu, kao zaljubljenik u sport i bivši novinar Sportskih novosti, bio je ponukan istražiti prijedlog ministarstva Željka Jovanovića koji će stvoriti veliki jaz između osvajača medalje na olimpijskim i svjetskim prvenstvima i ostalih vrhunskih sportaša. Centimetar niže ili stotinka sporije neće ih dijeliti samo od medalje već i od doživotnog mjesečnog prihoda u visini od 40 posto do pune prosječne hrvatske plaće od navršene 45. godine.
S obzirom na očekivani prosječni životni vijek, osvajaču zlatne olimpijske medalje uz trenutačnu jednokratnu nagradu od 104.000 kuna to znači još oko dva milijuna kuna koje će dobiti tijekom 30 godina. Vrijedi li baš toliko sva radost i nacionalni ponos koje donose uspjesi naših sportaša? Precjenjuju li precijenjeni političari značaj toga u promociji države? Jesmo li kao nacija uspješniji i/ili bolji jer na sportskom polju postižemo iznimne rezultate. Je li nam Jamajka turistički atraktivnija zbog njihovih atletičara, Portugal i Argentina zbog Ronalda i Messija pa očekujemo da će ljubitelji skijanja zbog Ivice i Janice Kostelić i zimi rado doći k nama!? Koja je stvarna vrijednost toga što i u najzabitijem kutu svijeta znaju za Davora Šukera?
– Gotovo ni jedan građanin nije kao oni dao doprinos da Hrvatska bude prepoznata u svijetu. U tome nikakvi cenzusi ne dolaze u obzir – bio je rezolutan ministar Željko Jovanović braneći prijedlog ukidanja imovinskog cenzusa za “sportske mirovine” i spuštanja dobne granice sa 55 za žene i 60 godina za muškarce na 45 godina.
– Pa i Ana Sasso bi dobro došla za promidžbu Hrvatske – lakonski nam je na ministrove argumente uzvratio dr. Vuković. Uistinu, u sportskoj Americi od mnogih naših osvajača medalja popularniji je Goran Višnjić, kao i Tereza Kesovija nekim Francuzima. Za neke osvajače medalja čak ni Hrvati nisu čuli. I grupa Riva promovirala nas je na Euroviziji... Ali, nikome ne pada na pamet zbog toga im dodijeliti doživotnu mjesečnu naknadu. Pa ni našem vjerojatno najpoznatijem znanstveniku Ivanu Đikiću, koji je i lani osvojio nekoliko znanstvenih trofeja, ali sve izvan Hrvatske.
Sandra Perković je za osvojeno olimpijsko zlato u 22. godini lani dobila godišnju nagradu od 104.000 kuna (nekoć je davano i 200.000 kuna). Nagrade za životno djelo u znanosti kretale su se od 40 do 80 tisuća kuna, a dodjeljuju se i za polustoljetni znanstveni rad. Lani su je među ostalima dobili Davorin Rudolf (79), sinonim za međunarodno pravo mora, ili Vitomir Šunjić (73), jedan od najboljih organskih kemičara na svjetskoj razini, sa 80 patenata.
I Ana Sasso može pridonijeti
Najmlađi rektor riječkog Sveučilišta dr. Pero Lučin bio je dobitnik godišnje nagrade za znanost kad je iznosila 10.000 kuna. Proteklih godina u proračunu je za znanstvene nagrade predviđeno ukupno 1,1 milijun kuna. Za državne nagrade za vrhunska sportska postignuća godišnje se izdvaja oko tri milijuna kuna, s iznimkom lani devet milijuna kuna. Sportskim djelatnicima dodjeljuju se i nagrade Franjo Bučar za koje se godišnje izdvaja 466 tisuća kuna.
Na pitanje postoji li sličan poticaj za izvrsnost u znanosti, dr. Lučin uzvratio je kratko da ne postoji, s time da se ne protivi nagrađivanju izvrsnosti u sportu.
– Ali, ne da ništa ne rade, nego da rade puno, ponajviše na promidžbenim aktivnostima za sport ili u javnim službama – kaže dr. Lučin.
Istaknuti hrvatski fizičar dr. Davor Pavuna ocijenio je svojedobno skandaloznim koliko malo Hrvatska ulaže u znanost. “Mislim da ne ulažemo dovoljno u društvo znanja”, rekao je i predsjednik Ivo Josipović još u svibnju 2011. na 300. godišnjicu rođenja Ruđera Boškovića. Devet mjeseci kasnije, ministru Jovanoviću bilo je neugodno kao promatraču na sastanku Vijeća za konkurentnost zbog podatka da mi izdvajamo “sramotnih 0,76 posto BDP-a” za istraživanja i razvoj, “a cilj je EU da izdvajanja budu tri posto”. Promjena nema. Na europskom smo dnu po izdvajanjima za znanost.
“S obzirom na usporavanje gospodarstva, znanje je sve važnije”, kazala je finska ministrica za obrazovanje Sari Sarkomaa, kako je potkraj 2008. godine prenijela Hina izvještavajući o tomu da je Finskoj cilj podići ulaganja za istraživanja i razvoj na četiri posto. Lani su Finci došli do 3,9 posto BDP-a.
Uspoređujući znanost i sport, dr. Vuković kaže:
– Vrhunski sportaši ne mogu se uspoređivati s vrhunskim znanstvenicima koji nemaju “znanstvenu mirovinu”. Imaju akademici doživotne naknade, ali se olimpijski pobjednici ne mogu s njima uspoređivati koji su se za taj status trudili 50 godina, odgojili tisuće studenata, objavili stotine radova i knjiga. Bilo bi pretjerano njih uspoređivati, dok znanost ne poznaje pojam “naknade za izvrsnost” – kaže dr. Vuković.
Za isplate sportskih mirovina za 202 osvajača medalja planira se godišnje 14,4 milijuna kuna. Usporedbe radi, iz državnog je proračuna za 2012. namijenjeno 5,8 milijuna kuna za financiranje Hrvatskog olimpijskog odbora, koji većinu sredstava od stotinjak milijuna kuna dobiva od igara na sreću.
– Oduživanjem vrhunskim sportašima rješava se prošlost, a ne sadašnje stanje i budućnost. Govori se koliko su vrhunski sportaši dali Hrvatskoj, a ne i što bi neki od njih bili da nije Hrvatske. Mandžukić je upravo igrajući za reprezentaciju potpisao prvi veliki ugovor za Wolfsburg. U vaterpolu ili rukometu bi tek pokoji uspio – ističe dr. Vuković, koji je u svom radu utvrdio da doživotne rente nisu europski ni svjetski standard.
Je li baš sad trenutak da se tako dodatno nagrade 202 osvajača medalja na (para)olimpijskim i svjetskim natjecanjima? Dok osvajači medalja u neolimpijskim sportovima, europskim prvenstvima ili svjetski rekorderi, koje nagrađuju u Srbiji, mogu i bez naknade za izvrsnost. Stoga je neće dobiti Biserka Perman, najbolja svjetska kuglačica svih vremena, sedmerostruka svjetska prvakinja i četiri puta svjetska rekorderka. Iako je i ona zahvaljujući sportskoj slavi bila SDP-ova saborska zastupnica. Očevi Kostelić i Vlašić nose veliki dio zasluga što su njihova djeca postigla, kao i što je Ratko Rudić, najvrednije ime hrvatskog vaterpola, ali ni oni nisu predviđeni za naknade iako su nagrađivani za medalje. Ne vodi se računa ni o “krnjim” Olimpijadama u Moskvi i Los Angelesu kad je zbog bojkota zapadnih i istočnih zemalja konkurencija bila slabija. A da ne govorimo o tomu da će pravo na naknadu imati i sportaši za čije je pojedinačne medalje država već isplatila milijune kuna, ili koji ne plaćaju porez u Hrvatskoj. Hrvatska s jednokratnom naknadom nešto većom od 18.000 USD za zlato uz bok je s Njemačkom, tek nešto slabija od Kanade i Australije, te zapravo i jača od SAD-a gdje sportaši za olimpijsko zlato dobiju 25.000 USD, ali moraju platiti porez od 9000 USD. S time da u Njemačkoj nagrade financira zaklada, a ne država.
– Dakle, mi već imamo svjetske cijene za olimpijske pobjednike – tvrdi dr. Vuković koji smatra da se uz pozitivnu poruku o sportu kao zdravom i unosnom načinu življenja šalje i pogrešna, devalvira se rad i cjeloživotno obrazovanje. – Dok su mladi znanstvenici na burzi, vrhunski sportaši u cvijetu mladosti dobivaju doživotnu olimpijsku rentu kao državno priznanje bez rada. Na ništa ih se ne obvezuje, čak ni da se odazovu izborniku ili da rade u korist RH. Alberta Tombu Talijani su isključili iz karabinjera jer nije dolazio na posao kao instruktor skijanja – obrazlaže dr. Vuković, zalažući se za nagrađivanje kroz postojeći model suradnje s Ministarstvom obrane, koji se dokazao u Londonu “unatoč vrlo skromnoj promociji i publicitetu”.
U europskim zemljama praksa je zapošljavanje sportaša u vojsci, policiji i carini, kako to rade i u Sloveniji. Ima i drugih primjera. Tajlandski policajac Wijan Ponlid za boksačko zlato od države i tvrtki dobio je oko pola milijuna USD i u Bangkoku je predvodio paradu od 49 slonova. Kad je Jefferson Perez, brzi hodač na 20 km, osvojio prvu olimpijsku medalju za Ekvador, dobio je svoju poštansku marku, doživotnu mirovinu i opskrbu jogurtom, niz turističkih paketa, kuću, a majci, slijepoj od rođenja, nudili su operacije. Velika Britanija i Sjeverna Koreja ne daju ništa. Drže da su dovoljni slava i čast.