Dva sata od Zagreba: Agresija koja je plagijat one koju smo proživjeli, samo puno opasnija

Sredinom prošlog tjedna proveo sam jedan dan na brifinzima, kavama i ručku s visokim dužnosnicima NATO-a u sjedištu tog 28-članog vojnog saveza u Bruxellesu. U zgradi je kao u košnici. Svi djeluju iznimno zaposleno i iznimno zabrinuto. Što nije ni čudno s obzirom na to da se u zemljopisnoj Europi ponovno vodi rat.

Primjer iznimne zaposlenosti: jedan dužnosnik ispričava se što nema više vremena za razgovor jer žuri na konferenciju o cyber sigurnosti; "To je postalo nešto kao vojne parade", kaže, "svaka država ih želi imati". Primjer iznimne zabrinutosti: "Imamo pogoršanje situacije u svim smjerovima", kaže jedan drugi sugovornik. NATO nije izravno na tim linijama fronte, no one se nalaze vrlo blizu istočno, južno i jugoistočno od NATO-ovih vanjskih granica. Dan prije moga posjeta NATO-u, džihadisti okupljeni u terorističkoj organizaciji ISIL spaljivanjem su smaknuli zarobljenog jordanskog pilota, a dan poslije ministri obrane 28 država članica NATO-a dogovorili su detalje o najznačajnijem potezu NATO-a od kraja hladnog rata. Uspostavljena je novost koja se zove "udarna snaga" (Spearhead Force), snage za brzo djelovanje koje će se sastojati od pješačke brigade s oko 5000 vojnika, s potporom zrakoplovstva, mornarice i specijalnih postrojbi, i patrolirat će istočnom Europom.

NATO, naravno, ne planira nikakav juriš u pomoć Ukrajini, niti misiju za vraćanje ilegalno anektiranog Krima. Koncept zajedničke obrane vrijedi za članice NATO-a, ne za prijatelje i "partnere". Smisao formiranja nove "udarne snage" je da odvrati Putinovu Rusiju od destabiliziranja ponajprije triju baltičkih država članica NATO-a koje su nekad bile u sastavu SSSR-a. 

Postoji li stvarna opasnost za baltičke zemlje? Na to pitanje jedan visoki vojni dužnosnik NATO-a odgovora: "Rusija nam je svojim ponašanjem dala razlog da sumnjamo da postoji." 

Tu smrtnu ozbiljnost ponovio je ovih dana i francuski predsjednik Hollande kad je rekao da je "kriza u Ukrajini započela neslaganjem, koje je preraslo u sukob, koji je prerastao u rat, i koji sada predstavlja opasnost da preraste u totalni rat." 

Po mnogočemu, pobuna ruskih separatista protiv Kijeva (potpomognuta iz Moskve) podsjeća na pobunu srpskih separatista protiv Zagreba (potpomognutu iz Beograda), ali s barem jednom velikom razlikom. Rusija je nuklearna sila i stalna članica Vijeća sigurnosti. I zbog toga je opasnost od "totalnog rata", koji bi zaokupio čitavu Europu, veća sada u vrijeme Vladimira Putina nego u vrijeme Slobodana Miloševića. Možda najbolju usporedbu te dvojice "voždova" dao je Nenad Pejić, glavni urednik Radija Slobodna Europa i bivši glavni urednik TV Sarajevo, kad je zaključio da bi Milošević, da je živ, mogao tužiti Putina za plagijat.

Vjeran tom plagijatu, Putin je odbijao provesti jedan dogovoreni mirovni sporazum (iz Minska), čekajući da ruski separatisti uz pomoć njegovih službi otmu ukrajinskim vlastima još dio teritorija, da bi zatim predložio novi mirovni sporazum, ali po novoj liniji fronte. Ideja je da na liniju razdvajanja dođu UN-ove snage (među njima vjerojatno i Rusi). Bilo bi to zamrzavanje linije fronte kao u Hrvatskoj 1992., samo što se nikad ne bi dogodile oslobodilačke akcije kakve su se dogodile nekoliko godina poslije u Hrvatskoj. Bio bi to scenarij koji više sliči na Republiku Srpsku u BiH, kojoj su mirovnim sporazumom legalizirani zločini i ostavljen teritorij osvojen ratom. 

Sve je to toliko slično i tako blizu Hrvatskoj. Sjećamo se dokumentarnog filma "Dva sata od Londona" koji je Hrvatima i Muslimanima bio toliko važan jer je svijetu prezentirao istinu o srpskoj agresiji. Donjeck je od Zagreba udaljen 2 sata i 23 minute leta, jednako kao London od Dubrovnika ili Osijeka. Rat u Ukrajini toliko je sličan, toliko blizu, ali i toliko puno kompleksniji, teže zaustavljiv i opasniji po ostatak Europe. U sjedištu NATO-a možete čuti puno kritičnih riječi na račun Rusije, no NATO ima pravilo da "što god činio, ne čini stvari gorima, ne čini nešto što samo pojačava sukobe". (Premda, ruku na srce, Libija se danas čini kao primjer koji krši to pravilo). Vojnog rješenja izvana za rat u Ukrajini nema i ne može biti jer bi ono podrazumijevalo masovna ubijanja i totalni rat. Političko rješenje, ma koliko to šuplje zvučalo, jedino je moguće. Ali iz iskustva s Miloševićem, znamo koliko je političko rješenje teško postići kad je na drugoj strani iracionalni i agresivni sugovornik koji osjeća da ima moć na terenu. 

>>Nikad veća podjela između saveznika oko pitanja Ukrajine

>>Mariupolj-Volnovaha-Donjeck je preslika ideje Virovitica-Karlovac-Karlobag