Škole, i osnovne i srednje, srećom, u COVID nesreći nisu u ovoj školskoj godini, točnije u ovom polugodištu i tijekom pooštravanja mjera u Hrvatskoj na nacionalnoj razini prebacile svoje djelovanje isključivo online, kao što je to bio slučaj na početku pandemije kada o bolesti nismo znali gotovo ništa.
To ne znači da više nikomu nije bitna zdravstvena sigurnost učenika, od onih najmlađih do najstarijih. Štoviše, Hrvatska se priklonila jedinom pravednom rješenju – o funkcioniranju škola u vrijeme COVID-a ne odlučuje Nacionalni stožer, premijer ili ministar obrazovanja, već svaki ravnatelj pojedinačno. Uzimajući u obzir broj zaraženih i samoizoliranih, kako učenika tako i profesora i nenastavnog osoblja, kao i cjelokupnu sliku područja u kojem škola djeluje, ravnatelji u suradnji s lokalnim stožerom donose odluku o načinu nastave – onom direktnom u kojem učenici fizički borave u učionicama, mješovitom ili online.
No zašto Hrvatska i velika većina europskih zemalja inzistiraju što je moguće dulje na direktnoj nastavi kada pandemija u drugom valu kosi sve više ljudi neovisno o dobi? Zašto je sreća u nesreći da novi set hrvatskih strožih mjera, s kojima Vlada debelo kasni, nije obuhvatio na nacionalnoj razini škole, naročito srednje u kojima je više zaraženih nego u osnovnim školama?
Odgovor je jednostavan – pandemija će kad-tad proći, izgubljeno vrijeme u obrazovnom sustavu neće se moći nadoknaditi. Pogotovo ne u strukovnim školama koliko god i sada u sadržaju znatnije zaostajale za potrebama tržišta rada i koliko god da dosad nisu doživjele ni jednu transformaciju u sadržaju. Nema nadoknade ni u gimnazijskom programu.
Da smo sada odlučili potkraj polugodišta na nacionalnoj razini zatvoriti sve škole, bez obzira na pojedinačnu sliku svake ustanove, ne samo da bismo ugrozili učenicima završne ispite pri kraju ovog polugodišta već bismo upisali i drugu godinu kako školujemo učenike u modelu koji zapravo, jasno je to svim obrazovnim djelatnicima i iole obrazovanijim roditeljima, nije školovanje, već samo održava kontinuitet nastavne godine koja se ni po jednom zakonskom modelu i propisu u našim školama ne može poništiti kako su to mnogi prije zagovarali.
Budimo realni, prijeđe li se u svim školama na nastavu online u njoj neće biti nikakvih značajnijih promjena u odnosu na online školu prošle školske godine. Neće oni nastavnici koji su bombardirali učenike materijalima i zadacima, obvezama koje prije toga nisu ni objasnili ni razložili, raditi ništa bolje, niti će učenici išta naučiti. Koliko je rupa u znanju učenika najbolje znaju profesori nakon povratka đaka ove školske godine u školske klupe, ali i sami učenici koji su prvo vrijeme ove školske godine izgubili na učenju gradiva koje nisu svladali onda kada su ga sami morali svladati. Nisu ga, da budemo točni, svladali ni u ponavljanju jer nastavno gradivo mora teći dalje, a nastavni se program i moduli moraju odraditi po zadanom školskom kurikulu pa za ono prošlogodišnje više nemaju vremena.
I dok mnogima nema ništa “opasnog” u činjenici da djeca još od prošle školske godine nisu svladala ono što su trebala, dvije takve školske godine online učenja u zemlji koja još ne zna što je reforma obrazovnog sustava i koje su njezine prednosti mogle bi biti pogubne.
Jer danas su to učenici srednjoškolci, a za maksimalno četiri godine to će biti buduće medicinske sestre, automehaničari, električari, limari, ekonomisti, zubarski tehničari, lakireri, keramičari, trgovci, frizeri, dimnjačari, plinari, instalateri koji su svoju struku i učenje temeljili na online programu koji nema nikakve veze i još manje realnosti s naučenim. Ne samo da bi takvi učenici imali rupe u teorijskom nego i u praktičnom znanju, a dobit će bez sumnje svjedodžbu u ruke i morat će početi raditi. Dvije školske godine provedene u online sustavu upravo bi za srednjoškolce mogle biti pogubne, ali ne samo za njih nego i za ekonomiju i gospodarstvo, i to samo zato što se škole nisu znale dobro organizirati.
Štoviše, obrazovni sustav danas doslovce jedva drži glavu iznad vode – sindikati ne znaju bi li prije tražili novac za opremu ili internetske račune. Škole i politika iz dana u dan broje zaražene i samoizolirane učenike i tu se podvlači linija školstva koja se sada već proteže drugu školsku godinu zaredom. I ove školske godine nitko od tog pokušaja da preživi školsku godinu i pokušaja da preživi u školskoj klupi ne spominje obrazovanje i ono što se uči. Da se ne zavaravamo – bilo je tako i prije pandemije kada je vijest u školstvu bila zasnovana na činjenici koliko je teška školska torba, a ako se i govorilo o reformi i sadržaju, pali su u vodu imenovanjima raznih timova koji su provodili svoje politike daleke od samog obrazovnog sadržaja kojim generaciju posve različitu od ijedne dosad moramo obrazovati.
Koronakriza bila je najbolje vrijeme za čišćenje obrazovnog sustava od kukolja i za unapređenje sadržaja koji učenici moraju svladati, a za koje je krajnje vrijeme da doista dožive dugo već najavljivani reformski proces, no to smo propustili.
– Ovakav način kojim se usklađuje nastava puno je bolja varijanta nego da cijela Hrvatska prijeđe na online nastavu. Uostalom, takva bi se odluka trebala donijeti na razini Vlade, a kasnije bi imala ozbiljne implikacije i na provođenje državne mature i na kvalitetu nastave. Potpuni prelazak na online nastavu izazvao bi višestruku štetu ne samo za obrazovanje već i za psihološki, sociološki i ini razvoj djece. Na to je, između ostalog, ukazala i UNESCO-va studija koja upravo apelira na održavanje nastave uživo koliko god je to moguće zbog lošeg utjecaja koji nastava na daljinu ima na djecu – poručio je ministar obrazovanja Radovan Fuchs,
Uz UNESCO i UNICEF i Svjetska banka pozvala je da se u borbi protiv koronavirusa škole ostave otvorenima koliko je god to moguće u cijelom svijetu. Štoviše, te organizacije smatraju da je ključno da se odmah uloži u školske sustave kako bi se smanjio sve širi jaz koji nastaje između onih koji imaju osigurano školovanje u bogatim zemljama i onih u siromašnima.
“Studije koje su se fokusirale na obrazovne ustanove ukazuju na to da je do unosa virusa uglavnom dolazilo zbog zaraženih odraslih osoba. Prijenos virusa sa zaposlenih na zaposlene bio je češći od prijenosa sa zaposlenih na učenike, a prijenos s učenika na učenika bio je izrazito rijedak. Sveukupno, većina dokaza iz zemalja koje su ponovno otvorile škole ili ih nikada nisu ni zatvorile ukazuje na to da škole nisu bile povezane sa znatnijim povećanjem prijenosa bolesti u zajednici. Pridržavanje pojačanih mjera prevencije i pravodobno otkrivanje i izolacija slučajeva i njihovih kontakata dosad su se u većini slučajeva pokazali kao dobar način za sprečavanje većeg širenja zaraze”, istaknuto je u UNICEF-ovu istraživanju koje je demantiralo činjenicu da su škole izvorišta zaraze.
Spornija su okupljanja srednjoškolaca na privatnim zabavama i u klubovima u koje odlaze uz blagoslov roditelja, prezentirajući isključivo naučenu kućnu nemarnost koju nije mogla ispraviti ni jedna knjiga. To ujedno svjedoči i razmjeru koliko nenaučeno može štetiti.
Da nije ključ COVID-a samo u činjenici da škole nisu izvorišta zaraze, i da nije ključ obrazovanja držati glavu iznad vode radeći u sustavu samo i jedino prebrojavajući zaražene svjedoči i jasan stav UNICEF-a o posljedicama zatvaranja škola.
“Temeljem najboljih raspoloživih podataka, čini se da je COVID-19 ograničena opasnost za zdravlje djece, koja čine oko 8,5% prijavljenih slučajeva diljem svijeta. Suprotno tome, zatvaranje škola ima očigledne negativne utjecaje na zdravlje, obrazovanje i razvoj djece, prihode obitelji i gospodarstvo u cijelosti. Nacionalne i lokalne vlasti trebale bi razmotriti davanje prioriteta nastavku obrazovanja ulaganjem u sveobuhvatne, višeslojne mjere, kako bi se spriječio ulazak i dalje širenje SARS-CoV-2 u obrazovne ustanove, istodobno ograničavajući prijenos virusa u široj zajednici”, ističe se u UNICEF-ovu velikom istraživanju
Završiš 8.razred na HRT-3, upišeš frizersku, položiš 3. razreda online, i onda se u pišeš na privatni Pravni fakultet u Bosnu i Hercegovinu. Spreman si za državnog tajnika u nekom izmišljenom ministarstvu.